38. dan // Tokio - Hakone
Jedva smo se probudili oko 8, otišli na doručak i onda se vratili u sobu dovršiti pakiranje, naposlijetku se odjavili iz hotela u 10. Naručili smo taksi preko aplikacije Uber da nas vozi na Ueno stanicu, došao je za tren, vozač u odijelu, a auto savršeno čisto i uredno - uska i visoka Toyota. Za 20-ak minuta dovezao nas je na poznatu željezničku stanicu gdje bili već nekoliko puta pa se lako snalazimo. Prvo idem u dućan kupiti hranu za put a onda na peron broj 7 na vlak za Odawaru.
Sljedeće putešestvije mogli smo izbjeći da smo se malo bolje informirali. Naime, od velikog izbora za dolazak u Hakone, V.-u se više nije dalo guglati, pa nije proučio Odakyu Romancecar, limited express direktni vlak koji kreće iz Tokija sa stanice Shinjuku za Hakone-Yumoto, i posebno se isplati za putnike povratne karte, a čak se isplati i u samo jednom smjeru. U ovom vlaku dobije se rezervacija i mir.
Ali mi hvatamo lokalni za Odawaru, vlakovi su česti i sjedamo na onaj u 11:03. Istog je tipa kao i metro, sjedala su postavljena uz prozore, pa je sredina vagona krcata putnicima. Srećom, nakon par stanica oslobodila su se sjedala pa smo mogli sjesti. Djeca su bila dobre volje, J. je čak uskoro zaspao. Nedugo nakon polaska kroz prozor se ukazalo valovito more Tihog oceana, prijelaz preko rijeke Sakawa, i druge vizure manjih gradova bez visokih nebodera. Razmišljam kako je čudno da je J. zaspao po danu, a kad se probudio, bio je vruć i žalio se na grlobolju i glavobolju. U torbi imam lijekove pa mu dajem dječji paracetamol u prahu koji se istrese direkt u usta.
na Ueno stanici čekamo vlak za Odawaru
Vozili smo se oko sat i pol do Odaware. Odawara je grad na obali Pacifika, važno željezničko čvorište za putnike koji nastavljaju putovanje prema gradu Hakoneu, odnosno Nacionalnom parku Fuji-Hakone-Izu, kao što smo mi.
Na odawarskom kolodvoru pratimo znakove koji pokazuju gdje se kupuju karte za spomenuti Hakone, grad u planinama, poznat po termalnim izvorima i polazište prema Fujiju (Fudži) . Fuji, Fujiyama ili Fujisan, najviša planina u Japanu, aktivni stratovulkan. Ne treba je miješati s otočnom zemljom odakle smo došli u Japan prije nekih tjedan dana - Fidžijem (Fiji).
Na automatu kupujemo karte za Odakyu liniju i Hakone Free Pass za dva dana kojim ćemo se nadalje moći voziti neograničeno raznim vrstama prijevoza, a plaćamo 5000￥ po osobi za odrasle i po 1000￥ za djecu (sve skupa 12 000￥ = 74E ). Sada slijedimo znakove koji se bojom razlikuju od putokaza za druge destinacije (ovi su narančasto smeđi za razliku od modro bijelih). Sve je jako pristupačno i user-friendly, pa postoje i putokazi na podu koji vode do perona 11 gdje se ukrcavamo za našu stanicu Hakone-Yumoto (postoji i grad u Japanu koji se zove Yumoto, poznato spa odredište). Ova vrhunska organizacija i planinski kraj nas podsjećaju na Zermatt u Švicarskoj gdje smo bili prije nekoliko godina. Vozimo se oko 20 minuta, uz nekoliko stajanja na usputnim stanicama, gdje sam i ugledala reklamu za Švicarsku i Zermatt! U vlaku su tri vesela starija Japanca, koji su nam podijelili po 100 ￥ kao dar od njih za dobrodošlicu u Japan. A baš mi je žao što smo svu siću eura pospremili negdje duboko u kufer, inače bi im zauzvrat dali kao pozivnicu u Europu. Stigli smo u Hakone-Yumoto, na susjednom peronu crveni je Romancecar vlak i sve još više podsjeća na Švicu.
kupnja free passa za Hakone
slijedimo znakove u Odawari
Hakone ili Zermatt?
Izlazimo sa stanice i odlučujemo uhvatiti taksi da se ne gnjavimo s prtljagom uzbrdo i s J.-om koji nije najbolje. Opet jedan uski a visoki Toyota taksi s vozačicom koja dobro natuca engleski. Ulice su uske i jednosmjerne, vozimo se uzbrdo, a za 5-6 minuta i 700￥ (4,30 eura) dovezla nas je ispred našeg novog smještaja Guesthouse Azito. Azito je smještaj hostelskog tipa, u jednoj je zgradi recepcija i bar, s kuhinjom koju možemo dijeliti s drugim gostima, a u drugoj zgradi nalaze se drvene kapsule u kojima su madraci, lockeri za prtljagu, kupaonice i frižider.
Kako je bilo oko 13 sati, a check-in je tek od 16, ne možemo se potpuno smjestiti, ali je recepcionerka bila ljubazna pa nam je dala ključeve za naše lockere, ne i broj kapsule. Još je i sve informacije koncizno sažela na savršenom engleskom da nismo imali drugih pitanja.
Odlazimo u našu zgradu gdje smo ostavili stvari u lockerima, a uzeli: hranu koju smo imali, lijekove, toplomjer, dugu odjeću i krenuli na busnu stanicu koja se nalazi blizu smještaja.
V. je već isplanirao naš današnji izlet, a mi ga slušamo i slijedimo. Bus će doći u 13:43, sunce prži pa smo se namazali kremom za sunce koju smo također ponijeli. Na ulazu i izlazu karte pokažemo vozaču, bus staje na stanicama dok se penje serpentinama, i nije baš ugodno za nekog tko pati od morske bolesti. Nakon pola sata vožnje stigli smo na zadnju stanicu Moto-Hakone Port pokraj jezera Ashi. To je kratersko jezero, s čijih obala puca pogled na planinu Fuji. Na izlazu iz busa osjeti se velika promjena u temperaturi jer smo se popeli na određenu nadmorsku visinu, sivi oblaci zaklanjaju sunce i Fuji, a kišica pada. Odlazimo u omiljeni dućan 7-11 kupiti još neku hranu jer ćemo na večeru tek na povratku s izleta. Ovdje čemo pričekati gusarski brod za krstarenje koji će nas voziti dalje (postoji opcija kružnog putovanja i povratak u istu luku), a dok čekamo, prošetali smo uz obalu jezera, na susjednim obalama se vidi Hakone Shrine šintoistički hram i gusarski brod. Brod stiže a mi smo stajemo u red s masom drugih turista. Kroz jedna vrata broda putnici izlaze, kroz druga mi ulazimo, a pri ulasku pokazujemo istu onu kartu i dobijamo pečat. Brod je izvana nakićen, dok je interijer jednostavan i prostran. Unutra ima šank, dobre zahode i sjedala sa stolovima. Isplovili smo u 14:40 i plovimo oko pola sata do luke Togendai. Pri izlazu s broda slijedimo kolonu ljudi koji idu kako smo i mi planirali na stanicu žičare zvane Hakone Ropeway Togendai-do.
jezero Ashi, desno se vidi torii šinto hrama
Sjedamo u kabinu s drugim turistima u 15.20 i vozimo se do stanice Owakudani. Owakudani je područje oko kratera vulkana Mount Hakone koji je još uvijek aktivan sa svojim sumpornim izvorima i termalnim vodama. Temperatura je još niža, a osjeti se snažan miris sumpora (iliti miris splitske rive), oblaci dolaze i prolaze, zaklanjaju pogled na okolna brda i staze. Ovo je mjesto i poznato po crnim jajima - skuhanim u kipućim izvorima, pocrnjelim od sumpora. U suvenirnici kupujemo paket dotičnih jaja i hvatamo novu kabinu dalje prema stanici Sounzan, gdje prestaje žičara (ropeway) a počinje uspinjača (cable car). Sljedeća je stanica Gora (haha logično), gdje želimo posjetiti poznati gorski park, ali već je 16.00 i upravo je zatvorio. U blizini je dućan, gdje kupujemo djeci sladoled a nama pivo, pa sjedamo na zidić obližnjeg parkinga i to konzumiramo. Umorni smo, gladni, iako stalno nešto grickamo i planiramo što ćemo dalje. J. je dobro, pod paracetamolom je i nadamo se da fibra neće opet narasti. Odluka je pala, idemo na pizzu u PUB STOP (Pabu Sutotupu) Pizza & Bar, obližnju pizzeriju s odličnim ocjenama. Djeca biraju jednostavne pizze, a mi naravno gurmanske - s wagyu mesom i algamaa uz lokalno craft pivo. Pizze su veličine onih iz menze Citadela prije nekih 15 godina. Na cijeni se osjeti da je ovo turističko mjesto pa četiri pizze, dva piva i kolu plaćamo 8 150￥(50E). Sumrak, oko 18 je sati i spuštamo se do stanice Gora gdje opet vidimo reklamu za Švicarsku. Zaključujemo kako je japanski Hakone, zahvaljujući padu yena - "Švica za siromašne" (da netko ne pomisli krivo, kvaliteta je na jednakom nivou, ali cijene su ovdje puno manje nego u Zermattu i okolnim mjestima prije tri godine kad smo bili tamo). Od Gore do Hakone-Yumoto stanice vozimo se oko 45 minuta, što sam iskoristila za kunjanje.
jezero Ashi i gusarski brod
sumporne pare Owakudanija gdje se kuhaju jaja
Hakone Ropeway
Opet hvatamo taksi do našeg smještaja Azito, gdje na recepciji kupujemo karte za onsen Hakone No Yu (po 1400￥ za odrasle i 1200￥za djecu) kamo nas vozi taksi naručen s recepcije. Onsen je prirodni termalni izvor, čija je voda topla i ljekovita, za razliku od sentoa koji je javno kupalište. Postoje pravila za korištenje onsena, najpoznatija je zabrana tetoviranim gostima. Ovo datira iz davnih vremena kad su tetovaže imali samo yakuze (japanska mafija), pa im se na taj način suptilno zabranjivao ulaz. S porastom mode tetoviranja a i turizma, u nekim je onsenima dopušteno imati tetovaže, ako se pita unaprijed ili prekrije flasterom. Mi nismo tetovirani pa nemamo što kriti. Ostala pravila uključuju obavezno kupanje prije ulaska u bazene, zabranu kupaćih kostima, sušenje prije povratka u svlačionicu i zabranjeno snimanje. Na ulazu smo dobili narukvice za ormariće, mogli smo unajmiti ručnike, ali smo ih ponijeli iz hotela, a onda smo se pozdravili, jer su muški otišli u muški dio, a T. i ja u ženski. U svlačionici smo se razodijenule i krenule u banje. Nije bilo previše žena, a one koje su bile, bile su same. Blizu ulaza postavljeni su tuševi, ispred svakog je tuša ogledalo i plastična klupica, velike boce kupke, šampona i regeneratora, kao i kamen za struganje peta. Sve je ovo postavljeno nisko, da se koristi u sjedećem položaju. Mi smo se nasapunale i tuširale, a zatim smo ušle u jedan od bazena s vodom toplom oko 45 stupnjeva, što je pokazivao termometar. Kako su u onsenima prirodni izvori, cilj je uči čist, da se pri odlasku samo osušimo, tako da ljekovitost vode ostane na nama. Kasnije smo izašle na vanjski dio, gdje su bazeni sa slapovima ili mjehurićima koji masiraju tijelo i voda je nešto hladnija, otprilike temperature tijela pa je boravak ugodniji. Temperatura zraka je također ugodna, ipak je ljeto. Ovo me je podsjetilo na lanjsko putovanje na Island, koji također koristi svoje vulkane i termalne izvore za javna kupališta, samo što smo tamo bili za vrijeme jeseni/zime pa je bilo još ugodnije kupanje u vrućoj vodi dok je vani blizu nule.
Osušile smo se i krenule u svlačionicu gdje je bilo nekoliko fenova i vanity stolića, i masažna fotelja u koju smo ubacili kovanicu od 100 yena i dobile 8 minuta masiranja. Kad smo bile gotove, iz aparata u predvorju uzele smo pića za hidriranje i otišle u sobu za odmor, gdje su već bili J. i V. J. je ležao na tatamiju i činilo se da ga je opet uhvatila visoka temperatura, pa smo brzo popili i krenuli prema Azitu. Sreća, sad nam je nizbrdo, pa se pješice vraćamo, hodamo uskom cestom, a V. nosi J.-a nekih 10 minuta. Na recepciji smo napokon dobili broj naših kapsula i otišli u njih. J.-u smo izmjerili temperaturu - i dali lijek, a onda sam napravila krevete. Naime, jeftina cijena hostelskog smještaja skupo se naplati u trenutcima kad sam moraš srediti svoj krevet - jastučnice, navlake za jorgan i donja plahta uredno su složeni i čekaju domaćicu da ih rastegne. Ovo je dosta nepraktično, kapsule na kat i niski strop. A naši su kuferi na donjem katu u lockerima - vadim samo dječju robu iz malog kufera - J. će se kasnije oznojiti pa treba imati presvlaku, a mi ćemo lako. Djecu smo ušuškali u gornji ćumez, V. ide u večernji izlazak, a ja se smještam u krevet u robi i napokon malo samujem: čitam i pišem.
Po povratku s putovanja čitam mangu u kojoj piše kako je pogled na planinu Fuji rijedak, što mi je dalo utjehu jer je ni sutradan nismo vidjeli.
jebo Fuji, kad je tako stidan
Primjedbe
Objavi komentar