36. dan // Harajuku i Shibuya (nastavak)
Harajuku je "kvart" u Shibuyi, jedno od šoping središta Tokija. Prelazimo cestu i eto nas tamo. Ovdje je još više ljudi nego u Svetištu Meiji, oni koji pohode svetišta modne industrije: svijetleće reklame, blještavilo, poznata imena i logotipi, tipizirani dućani, izlozi isto uređeni kao svugdje u svijetu. Hodamo ulicom koja podsjeća na pariški Champs-Élysées, ali ovdje krošnje stabala natkrivaju ulicu, što je, meni osobno, vizualno privlačnije. (Ne nalazim ime ove ulice, već se ona označava kao Meiji-jingumae ‘Harajuku’ Sta., što označava stanicu metroa.) Uskoro će sumrak, nadvijaju se tamni oblaci i osjeti se niski tlak zraka, ali čini se da šopingholičari nisu meteoropati. J. je gladan, ulazimo u neki fast food, gdje će on nešto pojesti pa brzo nastavljamo dalje prije oluje. Dalje hodamo i došli smo do križanja s ulicom Meiji-dori Avenijom, uz koji se uzdižu velike robne kuće. A onda skrećemo desno u uličicu nazvanu Cat Street, koja jednako obiluje dućanima, kako poznatim streetwear brandovima, tako i, meni, nepoznatim. Ulica je uska, jednosmjerna, nešto kraća od kilometra i vodi direkt prema samom centru Shibuye. Oko 18 je sati i pao je mrak. Na ulici je sve više ljudi, čvrsto držimo djecu za ruke, svi hodaju u ritmu i čini se opasno zaustaviti. U to je počela kiša, i većina je pješaka izvadila kišobrane, jer ih nose stalno i zbog sunca, a mi smo nastavili hodati i kisnuti.
Evo nas u epicentru Shibuye, ono što se uvijek prikazuje kao ilustracija Tokija - veliko raskrižje s dijagonalnim pješačkim prijelazom između nebodera s blještavim reklamama (Shibuya_Crossing). Kiša pljušti, a mi nekoliko puta zaredom prelazimo ovaj slavni prijelaz. Tu je negdje i statua psa Hachika, o kojem je snimljen srcedrapateljni film o akiti koja devet godina čeka svog vlasnika na željezničkoj stanici. Originalni je film domaće proizvodnje Hachikō Monogatari (wiki), snimljen 1987., a vjerojatno je poznatiji američki remake Hachi: A Dog's Tale (imdb) iz 2009. godine s Richardom Gereom u, pretpostavljam, sporednoj ulozi, jer bi glavnu ulogu trebao valjda imati pas. Ovaj film vjerojatno neću gledati jer ne volim filmove o životinjama. (Iako, moram priznati, bio je dobar australski film Red dog (2011.) na koji me V. jednom nagovorio, a zanimljiv je i White dog (1982.).)
Cat Street
isto
Nismo išli vidjeti Hachika, nego smo se napokon sklonili u stanicu podzemne, gdje su ilustracije kako se ovaj kvart razvijao, a onda smo odlučili ići prema našem kvartu Ningyocho (Nihonbashi). Vozimo se oko 45 minuta, a kad smo izašli na jednoj od stanica u blizini hotela, kiša je prestala. V. traži restoran u koji bi napokon mogli otići na obrok. Biramo riblji, u susjedstvu ih je nekoliko, ali, svaki put kad provirimo u neki od tipičnih tradicionalnih restorana koji na ulazu imaju zavjese ispisane kanjiem, na japanskom mrmljaju, mašu rukama i jedva na engleskom procijede "close".
A onda smo provirili u još jedan, u uličici odmah iza hotela i usrećili smo se - Sakanaya Nihonbashiten restoran. Vrata s ulice su klizna, tu je odmah šank i kuhinja, gdje su kuhari koji klimaju glavama i rukama pokazuju da moramo ići na kat. Penjemo se uskim stepenicama na prvi kat i konobarica odmah broji koliko nas je, pokazuje "četiri" prstima i smješta nas u separe. Restoran je jedna prostorija veličine 20ak metara kvadratnih i svi su stolovi zauzeti. Uz prozore nalazi se nekoliko separea, a na proširenju je veći stol za kojim sjede "poslovnjaci", svi redom u košuljama i kravatama. Piju pivo i highball i vesele se. Konobarica nam je podijelila jelovnike na engleskom, a kad je došao red na naručivanje, morali smo upotrijebiti foto-gugl translate. Naime, kako ne zna engleski, a naš je meni na engleskom, nije znala što naručujemo, pa smo uspoređivali japanski i engleski meni. A onda su poslovnjaci vidjeli da se nešto zbiva i odmah su uskočili u pomoć. Jako dobro govore engleski pa smo se s njima zapričali: poznaju Hrvatsku, neki su od njih radili i surađivali s Konzumom, a neki rade u Njemačkoj i Nizozemskoj. Pitaju nas gdje ćemo još putovati po Japanu, - "u Kyoto!" "Ooooh!" - oduševljeno ispaljuje jedan i doziva kolegu koji je rodom iz Kyota. Ovaj Kyočanin (je li to ispravan etnik?) kaže da je u tamo još toplije i savjetuje što moramo posjetiti u njegovom rodnom gradu. Stigla je hrana i ostavili su nas da na miru pojedemo. Sve je izvrsno, čak i djeca jedu neke od juha i nezaobilaznu bijelu rižu, a mi se gostimo ribama, školjkama, rakovima i jeguljama. Slučajno smo razbili čašu, konobarica je došla i počistila, nije dopustila da išta diramo i pomažemo, a činilo se kao da skriva ljutnju. Naposlijetku plaćamo karticom (63,50 eura) i na kraju se pozdravljamo s poslovnjacima, a čak je V. razmijenio broj s jednim od njim. Izlazimo na mokru ulicu, siti i zadovoljni, a sigurno je raspoloženje popravila i koja piva. Kiša ne pada i tradicionalno odlazimo u Lawson po još jednu-dvoje pive, i, naravno, bolonjez da djeca nadopune želuce.
Za one koji žele znati više:
Primjedbe
Objavi komentar