40. dan // Kyoto // Fushimi Inari i Kiyomizu-dera
Kyoto, turističko i povijesno središte, grad koji posjećujemo nakon Tokija i Hakonea, bio je vremenski najduža prijestolnica Japana, od 794. do 1868. godine. Zato se i naziva "tisućgodišnjom prijestolnicom" (zapamtite ovaj podatak za Potjeru!). Za vrijeme Meiji restauracije (kad je vlast preuzeo car Meiji), glavni grad pa tako i careva prijestolnica preseljeni su u moderniji Edo, kasnije nazvan Tokijo.
Geografski, Kyoto se nalazi na najvećem japanskom otoku Honshuu, u Kyoto prefekturi (najvišoj administrativnoj jedinici) u Kansai regiji. Klima je vlažna subtropska s vlažnim i vrućim ljetima (što itekako osjetimo) i hladnim i ponekad sniježnim zimama. Tu je i Pacifik, koji prijeti tajfunom u ovo ljetno, a kasnije i jesensko doba.
veduta Kyota i Nidec Kyoto Tower
Klima nas je sušila cijelu noć na 25 stupnjeva i opciju dry, i ne preporuča se gašenje zbog velike vlage i nas četvoro koji isparavamo i dišemo u ovom malom prostoru, pa su se i uz dvije upaljene jedinice nakovrčale sve stranice knjiga i papirića koje imamo u sobi.
Odlazim u praonicu oprati i osušiti našu robu, a onda odlazimo na doručak u obližnji kafe Doutor, čije smo bonove dobili jučer na recepciji. Možemo birati između tri vrste sendviča: pastrami, crocque monsieur i egg sendvič, sokove i kave, a nadoplatili smo 20 ¥ (0,12 €) jer smo prekoračili iznos besplatnog doručka. A onda šetamo do stanice Gion-Shijo gdje hvatamo vlak na liniji Keihan koji bi nas trebao odvesti do stanice Fushimi Inari i istoimenog hrama.
Opet smo ušli u krivi vlak - limited express za neku dalju destinaciju, pa nije zastao na našoj stanici. Dok presjedamo, na kućama uz prugu primjećujem zanimljivi detalj - krovovi su od keramičkih crijepova obojani raznim bojama. Napokon stižemo na našu stanicu Fushimi Inari, već je velika gužva dok se penjemo prema hramu, velika vrućina i sunce koje prži.
Fushimi Inari
Fushimi Inari šintoistički je hram posvećen kamiju Inariju, zaštitniku riže i koječega, a simbolizira ga lik lisice, nalazi se u podnožju planine Inari, a sastoji se od više manjih hramova razasutih po toj planini i povezani tisućama crvenih toriija, što čini vrhunsku fotogeničnu lokaciju, posebno za klasično instagramsko poziranje s leđa (nisam još proradila na sebi i zašto me ovo posebno iritira haha). Pratimo na stotine ljudi koji idu ispred nas, a isto toliko ih je i iza nas dok prolazimo kroz vrataa. U jednom trenu odvajamo se od gomile jer V. ima plan ići stranputicom - penjemo se, tj. hajkamo uzbrdo kroz prekrasnu bambusovu šumu (inspiracija film Kuća letećih bodeža). Sad su se pojavila i upozorenja za majmune, a njih mrzim i bojim ih se. To nisu male slatke životinje, nego nasilna i pametna čudovišta, na Baliju su mi ukrali naočale - ja sam kriva jer nisam poslušala upozorenja da se sve skine, ali to ne umanjuje moju averziju. Uglavnom, pojavila se nova strepnja - majmuni. Penjemo se stazama i začas smo popili većinu vode koju imamo. V. se navodi gugl kartom, pa odlučuje prijeći ogradu izvan utabane staze i krenuti direkt prema jednom od manjih hramova. Mene hvata panika - van ograde upozorenja su da se ide na vlastitu odgovornost, put je zarastao, a tamo vrebaju vepri, majmuni i tko zna kakva još čudovišta. Svađamo se, ja ne želim stranputicom, on se junači, djeca počinju paničariti i plakati. Urazumijeva se pa se vraćamo na utabani put i začas nalazimo onaj hram do kojeg je htio doći.
Opet je masu ljudi, vrućina iscrpljuje i sve ovo "odrađujem" a tek u sjećanju zaista "doživljavam".
Spuštamo se u podnožje i napuštamo ovo mjesto u potrazi za drugim odredištem - hramom Kiyomizu-dera. Do njega ćemo šetnjom, gugl kaže samo sat vremena. Prolazimo uskim ulicama gdje su obiteljske kuće, sve je uredno i čisto, nema rupe na cesti ni papirića. Približavamo se još jednom hramu - Tofukuji, ovaj put zen-budističkom. Ne ulazimo u njega, samo ga gledamo iz daljine, vidimo pripadajući Zendo (meditacijska hala), i most koji se naplaćuje. Koristimo aparat za pića koji se nalazi i dalje na svakom "kantunu" čak i hrama, i nastavljamo dalje. Spuštamo se na ulicu i prolazimo kvartom kakav se može naći u svakom gradu - parkić za djecu, zgrade, uska zgrada, cesta. Put nas navodi preko načičkanog groblja - tipičnog japanskog - uska kamena kolona čini grobni spomenik na kojem su ugravirana imena, ispod je kremirani pepeo pokojnika i na taj način se praktično štedi na prostoru u ovoj mnogoljudnoj zemlji.
groblje
Oblaci se nadvijaju, a mi se približavamo Kiyomizu-deri. Ovo je budistički hram izgrađen 780. godine na obroncima brda Otowe na istoku Kyota i pokraj istoimenog slapa. Prišli smo mu s jugozapadne strane pokraj trokatne pagode zvane Kiyomizu-dera Sanjunoto. Velika je gužva, masa turista. U glavnu zgradu hrama naplaćuje se ulaz, pa V. čeka u redu i kupuje kartu samo za sebe jer djecu i mene nije briga (gladni, žedni, skuhani i krepani). Potom odlazi u razgledavanje velike drvene prostorije, izgrađene na litici od 13 metara navodno bez i jednog čavla, u kojoj se nalazi objekt obožavanja i posvete ovog hrama - Kannonu - istom/istoj bodisatvi suosjećanja, kojem je posvećen i tokijski hramovi Senso-Ji u Asakusi i Kiyomizu Kannon-do u Uenu.
V. je obišao glavnu prostoriju, odakle puca pogled na grad, a u brdima još se izdiže jedna pagoda Kiyomizu-dera Koyasunoto. Kad se vratio, počele su sijevati munje i bježimo u podnožje hrama: hodamo uskom ulicom punom dućana, restorana, suvenirnica uz nezaobilaznu masu. U tom trenu počela je kiša, popraćena gromovima, a mi smo se sklonili u jedan od usputnih lokala. Zaposlenici puštaju ljude da se sklone, a sudruzi u nevolji nam pokazuju da ovdje ima točenog piva, vidimo i bolonjez, pa tako i naručujemo a raspoloženje se popravlja. Nakon nekih sat vremena jakog pljuska i nekoliko piva, izlazimo na ulicu, još sipi i kapa s nadstrešnica ali to nas ne spriječava da krenemo dalje. Krenuli smo na autobus, vidjevši koliko je ljudi u redu za njega, upućujemo se pješice prema našem kvartu. Hodamo 30-ak minuta i odlazimo u mesni restoran imena Paris 21 Arrondissement gdje zasluženo, nakon prijeđenih 20 km, naručujemo wagyu i druge mesne delicije, a onda krepani odlazimo u hotel.
viđeno u šetnji, uska zgrada
za one željne guglanja:
Primjedbe
Objavi komentar