41. dan // Kyoto // Kinkakuji Temple i Arashiyama Bamboo Forest
Stanice, stanice, stanice...
Prehladila sam se i nos mi stalno curi. Informirala sam se da je u Japanu nepristojno puhati nos u javnosti, dakle trebala bi ostati u hotelu, a to ne dolazi u obzir. Japanci ne uzimaju bolovanje, pa nose maske i u dućanu mogu kupiti pripravke za podizanje imuniteta, tako i ja "ne uzimam bolovanje", već nosim masku i šopam se vitaminima iz dućana.
Idemo na doručak u Doutur, naručujemo sendviče koji su na meniju i hot dog za J.-a (kad je bal...). Ovaj put sam naručila espresso umjesto obične kave i dobar je. Nadoplatili smo 550 ¥.
Vidjeli smo vijesti da je "naš" tajfun usporio, ali još ne znamo je li to dobro ili ne. Današnji je plan odlazak do još jednog hrama - Kinkakuji-ji (The Golden Pavillon - Zlatni Paviljon). Odlazimo na obližnju autobusnu stanicu i čekamo autobus broj 12 koji bi nas trebao direkt odvesti do njega. Na stanici je "moderator" koji na razglas (obješen na njemu) obavještava o nadolazećim autobusima a, po potrebi, gura ljude u bus. Busevi su kratki, s vratima sprijeda i u sredini. Ulazi se na druga vrata, a izlazi na prednja kad se i plaća karta. Autobus je pun, najviše turistima, jer vozi do poznate turističke lokacije. I ovdje se turistice razlikuju od Japanki po tome pokazuju li svoja ramena ili ne.
Nakon otprilike pola sata vožnje, stigli smo i hodamo prema Kinkaku-ji hramu. Službeno ime mu je Rokuon-ji, dok mu je ovo "Kinkaku-ji" profano. Ulaz se plaća 500 ¥ za odrasle i 300 ¥ za djecu. Hram Zlatnog Paviljona zen-budistički je hram na sjeveru Kyota koji se ističe svojim zlatnim izgledom, a dok mu prilazimo, izgleda kao da pluta po jezercu Kyoko-chi (asocira na film Spring, Summer, Fall, Winter... And Spring). Originalna građevina datira iz 14. stoljeća kad su je posjedovale utjecajne obitelji, a nakon smrti vlasnika, šoguna Yoshimitsua, vila je prenamijenjena u budistički hram po njegovoj želji. 1950. godine originalno je zdanje izgorjelo u požaru, 1956. je restaurirano, a od 1994. je na listi Svjetske baštine UNESCO-a. Što se tiče zlatnih listića, više o tome u članku.
S ostalim turistima pratimo utabanu stazu, uočavamo jedno od najpoznatijih stabala Kyota - Ship-shaped Pine (Rikusyū no Matsu), pa nastavljamo uzbrdo odakle se vidi krov Zlatnog hrama.
Nismo ulazili u glavni hram, niti smo se interesirali za takvo što. Pri izlazu krijepimo se sladoledima i pićima kupljenima u aparatima, a dostupni su i zahodi za osnovne čovjekove potrebe.
Sljedeće na itineraru lokalitet je Arashiyama na zapadanom dijelu Kyota. Umjesto vožnje vlakom i presjedanja, odlučujemo se uhvatiti taksi do stanice Emmachi. Vrata taksija otvaraju se automatski (iako nisu klizna), a u mirisnoj unutrašnjosti kakvom bi se ponosila svaka balkanska baka, dočekuje nas simpatični taksist s kojim se dobro sporazumijevamo na engleskom. Za desetak minuta i 1200¥ (7,29 €) stigli smo na stanicu gdje hvatamo vlak i izlazimo na Saga-Arashiyama stanici. Slijedi šetnja za vrijeme koje razgledavamo pitoreskni kvart, gledamo cijene mesa u mesnici, proučavamo građevni materijal Japanaca i zatim stižemo do rijeke Katsura i mosta Togetsukyo.
kuće američkog tipa
Most je dugačak 155 metara i građen je uglavnom od drva, dok su potpornji od betona. Ali, nećemo ga prijeći, već se vraćamo u uske uličice pune turista i turističkih sadržaja i nakon nekog vremena hoda stižemo u Arashiyama bambusovu šumu. Ova je šuma još ljepša od one jučerašnje u Fushimi Inariju, prava katedrala, a i ja sam opuštenija (možda zato što je toliko ljudi a oni umanjuju moj strah od majmuna).
Arashiyama Bamboo GroveNakon nekog vremena šetnje kroz šumu, V. objavljuje daljnje kretanje: na obližnjoj željezničkoj stanici Torokko Arashiyama Sta. usred šume uhvatit ćemo Sagano Romantic Train (gugl ga nespretno prevodi kao "slikoviti vlak"), koji vozi uz rijeke Katsuru, potom Oi do grada Kameoke. Kupio je karte (880 ¥ odrasli, 440 ¥ po djetetu), ali nažalost stajaća mjesta jer su sva sjedala rasprodana. Spustili smo se na stanicu i na obilježenim mjestima na peronu čekamo ulazak u svoj vagon. U vlaku "noštromo" nešto govori i povremeno se čuje muzika. Ovo je vizualno ugodna vožnja: kroz šumu i uz rijeke na kojima vidimo i ture turista u brodovima. Nakon 20-ak minuta vožnje stigli smo na stanicu Torokko Kameoka. Kameoka je grad u istoj prefekturi, ova je stanica na samom rubu šume gdje se prostiru polja i oranice, a onda se uzdiže grad, koji se, iz naše perspektive, čini omeđen i nevelikim brdima.
Kako bismo se vratili u Kyoto JR vlakom, potrebno je prošetati do stanice Umahori 10-ak minuta udaljene od posljednje stanice turističkog vlaka. Vlak čekamo s, uglavnom, drugim turistima, a zatim se vozimo natrag do Kyoto Stationa 50-ak minuta.
Kyoto Station glavna je željeznička stanica u Kyotu, samim tim i jako prometna, pa čvrsto držimo djecu dok idemo prema stanici gdje hvatamo metro do "naše" Shijo. Kasno je za ručak a rano za večeru te odlazimo u hotel na mali odmor a usput ćemo proguglati o restoranima. Kako djeca već nekoliko dana spominju lazanje, obećali smo im ih za večerašnji obrok. Pizzeria Bar Le Napoli nalazi se nekoliko minuta hoda od hotela i konobar koji dobro vlada engleskim sjeda nas u prošireni dio inače uskog restorana. Na projektoru puštaju prekrasni film Cinema Paradiso, a cijelo vrijeme svira odličan džez, kao i dosad u većini japanskih restorana. Kad smo već sjeli i preko aplikacije počeli naručivati hranu, shvatili smo da u svojoj ponudi među ostalom talijanskom hranom nemaju lazanje. T. naručuje utješni bolonjez, J. pizzu margheritu, V. margheritu i napoletanu, a ja neku s bambusom i pestom uz pokoji sok i crno vino, a račun je bio 13.130 ¥ (81,86 €). Okrijepljeni hranom, vraćamo se u hotel gdje provodimo ugodnu obiteljsku večer i odmaramo noge od pišljivih 8,68 prehodanih kilometara.
Linkovi za znatiželjne:
Slušaonica:
Primjedbe
Objavi komentar