42. dan // Kyoto // Manga i Gion
Jedva se budimo oko 8:30 u zamračenoj sobi. Doručak je do 10:30, najduže dosad, ali mi smo se razmazili, navečer kasno liježemo krepani, pa ujutro nadoknađujemo. Ipak, uspjeli smo se ustati i u 10 izlazimo i idemo na doručak u Doutor. Okvirni plan za preostale dane uključuje i odlazak u Naru, ali računamo da će izlet potrajati i da danas nećemo stići u muzej mange prije kraja radnog vremena u 17 sati, a sutra (srijedom) ne radi. Tako da Naru prebacujemo za sutra a danas - manga. Stalno gledamo novosti o tajfunu, čini se da usporava i da će udariti u ovo područje tek nakon 29., kad mi odemo.
Nakon doručka pješačimo do Kyoto International Manga Museuma, koji se nalazi u našem kvartu i do kojeg nam treba 20-ak minuta. Muzej se nalazi u zgradi koja je osnovana 1869. i bila namijenjena za osnovnu školu Tatsuike Primary School, a prenamijenjena je u ovaj muzej 2006. godine. Sastoji se od tri spojene zgrade, koje pravilno uobličuju prostor, ispred muzeja je plato na kojem se može boraviti kad je malo humanija temperatura. Ulaz se plaća 1200 ¥ za odrasle i 200 ¥ za djecu osnovnoškolskog uzrasta. U prizemlju nalaze se police s izdanjima stripova na stranim jezicima (nema ni jednog od BCMS jezika - jezika Regiona, odnosno jezika bivše Jugoslavije), i kutak gdje nekoliko mangaka (umjetnika mange) može naslikati vaš portret.
Ali što je uopće manga? Kolokvijalno, manga označava strip ili crtani roman iz Japana, dok je Japancima svaki strip manga. Manga se razvila davno, a 50-ih godina prošlog stoljeća doživjela je procvat u izdavaštvu Japana. Mangaka Osamu Tezuka smatra se ocem, kumom i bogom mange u Japanu, kaže wiki, a njegovi stripovi popularni su i u Hrvatskoj, izdaje ih naklada Fibra te se mogu posuditi u većini knjižnica u Hrvatskoj.
U nastavku muzeja postavljeni su stolovi gdje se održavaju radionice, na kojima se svojevoljno može crtati ili kreirati mangu na kompjuteru u aplikaciji Comipo. Slijedi dječja čitaonica, u kojoj listamo Bosonogi Gen na engleskom. Ostatak je muzeja velikim dijelom knjižnica s mangama na japanskom jeziku. U još nekoliko prostorija na katu nalazi se ilustrirana povijest mange i zanimljivi podatci o dotičnoj. Muzej posjeduje oko 300.000 knjiga, od povijesnih do modernih mangi. Na ulazu/izlazu nalazi se nevelika suvenirnica gdje djeci kupujemo majice na Tezukinog Astro Boya (koji se može gledati na Youtubeu).
Izlazimo na paklenu vrućinu "¿gdje ćemo dalje?"- pitamo se, malo smo izgubljeni, pa V. gugla i ad hoc odlučujemo. Idemo na metro koji nas vozi nekoliko stanica i izlazimo kraj Furukawacho Shopping Streeta. To je još jedna natkrivena ulica, kao Nishiki Market, ukrašena je lampionima dok s razglasa svira ugodni elevator džez. Oko 14 sati je i većina dućana ne radi. Prolazimo uz trenutno zatvoreni lokal Beer Komachi, koji proizvodi craft pivo a na vratima je podatak da je David Bowie nekoć bio tu. Ispred je kutija s kafićkom remitendom, ako se to može tako nazvati: nekoliko posuđa koje im je viška - tanjuri, držači za štapiće, čaše, i soljenke i paprenke koje mi uzimamo kao besplatni suvenir (škrti smo guzičari haha). Dolazimo do kanala kojim teče plitka ali bistra rijeka Shirakawa, na jednom je dijelu premošćena mostom Gyojabashi koji je tu za hrabre, naime jako je uzak i nema ogradu. Rijeka Shirakawa izvire na planini Hiei, istočno od Kyota, a ulijeva se u rijeku Kamo. Slijedimo je, unaokolo su stambene zgrade kao u Savskom gaju, sve djeluje mirno s rječicom i stablima, nema mnogo ljudi, i mi ulazimo u Gion.
Gion je kvart u Higashiyama-kuu, specijalnom okrugu Kyota, poznat i kao četvrt gejši. Jedna je od glavnih turističkih lokacija ovog grada zbog dućana, restorana, čajani gdje nastupaju gejše, kao i machiya - tradicionalnih drvenih gradskih kuća, koje su nam vizualni vremeplov. Gionom navodno dominira šintoističko svetište Yasaka, čija je gradnja započela 656. godine. Kažem "navodno" jer ga nismo posjetili pa ne mogu ovo potvrditi. Ljudi je nešto više, pogotovo uz Shirakawa Kanal, koji je vrlo fotogeničan i vizualno ugodan, unaokolo su dućani koji nude najam kimona pa ih podjednako odijevaju Azijati i bijelci.
Put nas dovodi do ulice Hanamikoji-dori u kojoj ima nešto više turista, ali sve je to malo u usporedbi s prolaskom dalmatinskom kaletom usred sezone. Opet smo iscrpljeni od vrućine, ja i prehlade, pa odlučujemo otići u hotel. Na putu prema hotelu nailazimo na dućan s kućnim ljubimcima u čijem su izlozi najslađe mace i psići koji čekaju svoje vlasnike. Djeca ulijeću i mole da im kupimo barem jedno malo slatko biće. Međutim, ovaj dućan ima najlošiju ocjenu na guglu koju sam ikada vidjela i čini se da nisu baš prijazni ni prema jadnim životinjama ni prema potencijalnim kupcima. Jedva se odvajamo od izloga i odlazimo u jedan od naših omiljenih dućana Lawson, kupujemo gotovu hranu koju ćemo pojesti u lobiju a zatim idemo u sobu. Djeca su se napokon dočepala ekrana jer ih nisu konzumirali nekoliko dana, V. čita, ja pišem.
Nedaleko hotela nalazi se Muzej samuraja koji nam je preskup i nećemo ići u njega, možda jednom kad se vratimo u Kyoto.
Za večeru odlazimo u kvartovski talijanski restoran Daniel’s Sole gdje jedemo pašte, lignje, tri pizze, tripice i za desert tiramisu (fotke u postu Jedenje oko svijeta).
Povratak u hotel i laku noć!
Tko želi uskočiti u zečju rupu guglanja, evo linkovi:
Slušaonica:
Za vrijeme doručka u Douturu svira odlična muzika, pa otkrivamo malezijsku rock džez pjevačicu Zee Avi, brazilsku bossa nova pjevačicu Joyce Moreno, shoegazere Wildhoney i druge...
Chet Baker - Whatever Possess'd Me
Roman Andren - Til another day
Primjedbe
Objavi komentar