Nepal // Everest Base Camp Trek // 6. dan // Pangboche (4030 m) - Dingboche (4410 m)

Šesti dan EBC Treka odlazimo iz Pangbochea (4030 m) koji je mnogima samo prolazna točka prema, puno popularnijem i napučenijem planinarima, Dingbocheu (4410 m) gdje ćemo noćiti dvije noći zbog aklimatizacije; vrijeme je oštrije s malo sunca i puno oblaka, a visina i manjak kisika nas podmuklo icrpljuju iako je naizgled sve ok

5. travnja, nedjelja, Uskrs 

Probudila sam se već u 4:45 h, vani je još mrak i magla obavija Pangboche. Ulična se rasvjeta svako malo pali i gasi, i dopire zvuk laveža pasa. Tanki drveni zidovi ne izoliraju zvukove pa čujem svaki pokret u krevetu susjeda. U sobi je ugodna temperatura iako nema grijanja, valjda sunce dobro zagrije po danu i drvene obloge zadržavaju toplinu.  Dobro sam spavala ispod jorgana, čak sam ispuzala iz vreće za spavanje. Oko 6 budimo djecu, Uskrs je i zeko je sakrio jaja posvuda po sobama - a oni se brzo bude motivirani potragom i uskoro nalaze svoje blago u obliku čokoladnih jajašaca. U 7 h idemo na doručak, naručili smo četiri jaja utvrdo kako bismo mogli imati svoj mali Uskrs i obavezno tucanje jajima. Danas je i poseban dan za mene jer sam se u Korizmi odrekla slatkog i odlučila sam ne jesti ništa takvo do Uskrsa a odsad ću: stavljati šećer u čaj, naručiti desert, djecu užicati koje čokoladno jaje i pojesti snickers kad osjetim da nisam svoja. Smještaj, obroke i struju platili smo 11000 nepalskih rupija (62 €).

Pozdravili smo se s bakicama a one su djeci poklonili po jedan snickers! 

soba u Pangbocheu

škola

mani kamenje na putu

Krenuli smo u 9:05 h, puše hladni vjetar, odmah pratimo aplikaciju Mapy koja može raditi i bez interneta ako je karta učitana. Kako je smještaj na gornjem dijelu sela, nema nam smisla spuštati se u donji dio da bi se spojili na EBC Trek, već kombiniramo neki put poviše smještaja pa uz školu koji će se kasnije priključiti na EBC Trek.

Unatoč putevima i aplikaciji pomalo se gubimo, ne znamo kuda ćemo i počinjemo se svađati. Idemo prvo gore, pa dolje prema donjem Pangbocheu gdje vidimo EBC Trek i grupe planinara, a onda se ipak vraćamo gore kad smo uočili stazu i Šerpe s krdima jakova.

T. je isto ljuta i očajava: "Nisam ja planinar niti ću ikad bit!", izjavljuje na 4000 metara nadmorske visine!

donji Pangboche i EBC Trek staza

Šerpe su nas ohrabrile da smo na dobrom putu prema Dingbocheu i idemo dalje uglavnom ravno. U 10:40 h ušli  smo u selo Shomare, kratko odmaramo, pa idemo dalje, ovaj put, uzbrdo. Počeo je padati snijeg, zastajemo, oblačimo flisove i jakne, i stavili smo kabanice na ruksake. Tanki buff (rastezljivi višenamjenski kružni šal iz jednog dijela) držimo preko nosa da grije i štiti od vjetra i sunca, preko njega stavljamo debeli. Jedino još nismo stavili zimske kape, već i dalje nosimo one sa frontinom jer sve bliješti iako je oblačno.

u pozadini zadnje kuće Pangbochea

Shomare

Teren je drugačiji nego što je bio ispod 4000 m, raste samo nisko raslinje, grmovi i trava. Oko 11:50 h prolazimo tablu koja označava kotu Chura 4145 m i malo pomalo očajavamo. Staza je sad bliže rijeci i mnogo je ljudi na njoj. Tu se put račva za Pheriche i Dingboche, rijeka Lobuche se ulijeva u Imju Kholu, a baš na tom spoju prelazimo metalno-drveni most. Ovaj most nije viseći, što znači da smo se trebali spustiti na nadriječnu visinu da bismo ga prešli, ergo opet se trebamo penjati. Priroda je fascinantna, golo kamenje, divlja i glasna rijeka a planinski vrhovi u oblacima. 

spomenik poginulom planinaru

jakovi

mali odmor

mani kamenje

Imja Khola

Tu je negdje spoj rijeka Lobuche i Imja Khole

Napokon su se u daljini pojavile prve kuće i budističke stupe na ulazu u Dingboche na 4410 m, a u samo mjesto smo došli u 13:40 h. Iscrpljeni smo i očajni. Nailazimo na kafić imena 4410 o kojem smo čitali u blogu East to the sun i odmah idemo unutra. A unutra Aladinova pećina! Toplo, sve je u drvu, ukrašeno biljkama, krovni prozori daju ugodno svijetlo, puno je ljudi a opet ima praznih stolova. Odmah smo se razgalili i na meniju biramo poslastice: V. vrući čaj, ja lokalni vrući sirup od plodova pasjeg trna (Sea Blackthorn koji raste i u Europi), a djeca vruću čokoladu sa šlagom i marshmallowima. Ovdje se i mobiteli mogu napuniti besplatno ako se nešto naruči. Iz spomenutog bloga znamo da svaki dan u 14 puštaju film Sherpa (link) i upravo počinje projekcija na platnu u drugom dijelu lokala. Za jednim stolom vidimo djevojčicu s tatom koje smo već sretali po putu, a ima i još nekolicina djece planinara. 

Uspon uz Imja Kholu

U daljini se vidi Dingboche

isto

Ulaz u Dingboche

kafić 4410

Nakon okrepe krećemo uzbrdo prema smještaju istog imena kao i sinoć Valley View Lodge, u koji smo ušli u 14:50 dok je vani -8℃ iako se razvedrilo. 

U 15:50 h smo brzinski ručali u smještaju i naručili večeru. Blagovaonica je isti đir kao i svugdje dosad, nasred ista peć na drva.

Nakon ručka ostali smo sjediti, pijemo čaj i vruću vodu, ali prostorija je hladna, pa smo navukli svu debelu odjeću koju imamo.

Ovdje imamo dvije sobe sa zajedničkim zahodom, nalaze se u prizemlju kamene kuće, unutrašnjost je od drva, a od pokrivača dobili smo samo deke.

Došli smo u sobu odmoriti, djeci samo dali mobitele, ja pišem, V. leži. Užasno je hladno, obukli smo sve na sebe i pokrili se s dekama i vrećama za spavanje, stavili smo kape i zimske buffove oko vrata. Otišli smo na večeru u dogovoreno vrijeme, i legli oko 20. Uzela sam melatonin jer mi se ne spava i ne osjećam umor. U sobi je mrzlo, ali očito iznad nule jer se voda u bocama nije zaledila. Oko 1 sam se probudila, J. se vrti u krevetu, dugo ne mogu ponovno zaspati, sve me svrbi, vruće mi je u vreći, a kad se otkrijem, začas mi je opet hladno. 

Danas je prvi dan kad smo izvadili tešku artiljeriju - zimske kape, duple rukavice, debele buffove i hodali smo u flisovima i jaknama što dosad nismo činili jer je bilo dovoljno toplo od hodanja po suncu. 

A i došla sam do nekoliko zaključaka:

Treba dobro zapakirati kosu ispod kape ili buffa da ne viri i ne ometa. Danas sam na putu izgubila cvike za sunce, što mi je još jedna lekcija: držat ih u futroli  u torbi sve dok ne zatrebaju, a ne glavi, nisam na rivi. Kako mi hladnoća provocira neprestano curenje nosa odlično je što imam platnene maramice jer se papirnate maramice začas raspadnu. Drugi put uzeti one velike muške i što tamnije. 

Jedna od najvažnijih komada opreme jest kajiš! Svoj sam dala T. jer njezin dobro ne drži pa su mi počele ispadati hlače zbog pojasa od ruksaka i pederuše, ali srećom imamo nekoliko parova špigeta i pomoću jedne sam učvrstila da mi hlače ne padnu.

Nepal // Everest Base Camp Trek // 5. dan // Tengboche (3860 m) - Pangboche (4030 m)

Peti dan EBC Treka napuštamo Tengboche koji se nalazi na 3860 m, spuštamo se prema šumi rododendrona i Dobucheu, prelazimo rijeku Imja Kholu i pentramo se prema Pangbocheu, u kojem nam se smještaj nalazi na vršnom dijelu mjesta kako bismo imali lijepi pogled i kako bi nam sutradan bilo što lakše otići, a tako smo i dosegnuli svoj maksimum nadmorske visine - 4000 m 

4. travnja 2026., Velika subota 

Navili smo sat u 6 ujutro s planom da idemo na blagoslov u sedam u tengbošsku gompu. Izraz gompa na tibetanskom znači usamljeno mjesto ili pustinju, a u tibetanskom budizmu označava samostan. Nismo se uspjeli ustati za odlazak u 7, već idemo u 8:20. Jutro je skroz sunčano i bez oblačka i dojam je sasvim drugačiji u odnosu na jučer kad smo došli u maglom obavijenu scenu filma Stephena Kinga.

Na ulazu u porti stoji mali suhi čovječuljak, rekla bih da ima 150 godina, skroz je spor i smežuran, ali bistar. Ulaz smo platili 300 nepalskih rupija po osobi, unutra je zabranjeno fotografiranje pa poštujemo pravila. U zatvorenom dvorištu mladi se redovnici zezaju, pričaju i skroz nas ignoriraju. Ušli smo u posvećeni dio, prije čega se obavezno izuvamo. Glavna prostorija sva je u drvu, ukrašena tibetanskim ukrasima, nekoliko oltara, slike i kipovi. Ispred oltara su darovi - hrana, keksi, nešto slično kroštulama, novac, hrpice riže. Uz rub prostorije na podu poredani su jastuci na kojima sjede gosti koji su došli po blagoslov, a na uzdignutim klupicama sa stolovima mjesta su za redovnike. Na svakoj klupici nalazi se složeni ogrtač koji redovnik odjene kad tu sjedi. Na njihovim stolićima ima svašta, hrana, knjige, gluposti - zapravo dojam mi je isti kao kad dođem djeci na roditeljski sastanak a oni su na stolu ostavili svoje stvari koje čistačica ne smije taknuti. Pod je leden i očajno mi je biti bosa, a ne smijemo sjesti ni hodati po jastucima. Nismo se dugo zadržali jer je hladno i ne znamo na što se fokusirati pa odlazimo. Potom smo prošetali po mjestu i vratili se u 9 sati na doručak. 

U ovakvom je samostanu Šiljo boravio u jednom od izdanja Džepnog patka

Većina planinara napušta smještaj puno ranije pa tako i zaposlenici smještaja koriste vrijeme bez gostiju u pripremi za novu večer i ujutro čiste blagovaonicu u kojoj smo sinoć večerali te nas šalju u bar gdje će nam donijeti doručak. U baru je ugodno, toplo i osunčano, a mi pijemo kavu, za doručak je na redu palačinka, masala omlet i jaja utvrdo. U vitrini bara imaju razne poslastice - biramo i suhu tortu za ponijeti i nekoliko bountyja i snickersa. Boravak, noćenje, sva hrana, uključujući i ove slatkiše su nas došli 14 300 nr. (80€). Nakon doručka vratili smo se u sobu da dovršimo pakiranje. Djeca su puna energije od doručka pa ih šaljemo napolje na igranje.

bar

Dogodilo se nešto čega sam se bojala u pripremi putovanja; naime na desnoj gojzi dekatlonki koju imam otprilike 7 godina odlijepio se dio đona. Već sam ih lijepila prije par mjeseci jer je počela ulaziti vlaga i dvojila sam hoću li kupiti nove za ovaj veliki trek. Odlučila sam da ipak neću jer me dosta dobro služe već toliko godina i stvarno su lijepo razgažene jer ih dosta koristim. Nove su gojze trošak, a i mogu biti kontraproduktivne ako ih ne razgazim dovoljno i mogu napraviti veće štete na stopalima nego "malo vlage". Za svaki slučaj nosimo nekoliko super ljepila, duct tape i dodatne špigete. Tako da je vrijeme za super ljepilo i V. mi lijepi odvojeni dio.

pranje robe i Ama Dablam u pozadini desno

U 11:05 izašli smo ispred smještaja na sunce. Tu je Amer Logoreja koji je sinoć u 5 minuta udavio V.-a i T. pričom, pa ga se klonimo, sreća našao je novu žrtvu. Zaposlenica smještaja na vanjskoj špini puni modru kacu (kao one za kiseli kupus) hladnom vodom, dodaje deterdžent u prahu i kolega joj pomaže ubaciti plahte od prošle noći. Na sušilu od konopa već vise deseci lancuna jer koriste prirodne resurse - sunce i suho jutro.

Pozdravili smo se s zaposlenicima i krenuli na put. 

Iz Tengbochea staza se spušta prema selu Dobucheu (ili Deboche) kroz šumu još neprocvjetalih rododendrona. Prošli smo ga u 11:50 te prolazimo pokraj starog redovničkog samostana Nunnery i nastavljamo dalje.

U hladu kratko pauziramo za napiti se vode i izmjeriti kisik, a djeca se nešto natežu i kao rezultat toga T. se ozlijedila pavši na stijenu. Prva pomoć je u vanjskom džepu mog ranca, vadim antiseptik i flastere čime liječim oguljenu kožu civanice. Ozljeda nije strašna pa može hodati uz pomoć štapa i šotobraco podrške.

Dobuche

Prolazimo kroz selo Milinggo, staza je nešto uža i na dijelovima je dosta opasno - odron i nepregledna provalija prema rijeci. Sklanjamo se jakovima i malobrojnim planinarima.

U 12:35 došli smo do visećeg mosta preko rijeke Imja Khola. Na drugoj strani rijeke počinje uspon i teška staza bez hlada. Ususret nam dolazi grupica planinara - s djecom! Zaustavljamo se i nakratko razgovaramo, Norvežani su, dvoje djece imaju oko 11 i 14 godina, s njima su nosač i vodič a cilj im je bio doći do 5000 metara. Uspjeli su i sad se vraćaju natrag. Pozdravljamo se, želimo sreću jedni drugima i gazimo dalje.

Prijelaz preko Imja Khole

most koji smo prešli

Šerpe, jakovi i Ama Dablam

stupa i Ama Dablam

U 13:30 h stigli smo u Pangboche, selo u kojem ćemo večeras spavati. Dosta himalajskih sela kao i naših mjesta dijele se na donji i gornji dio, pa se iz donjeg Pangbochea moramo popeti u gornji jer se smještaj nalazi opet na najvišem dijelu mjesta. Penjemo se strmim puteljkom, prolazimo uz kuće ispred kojih lokalci oru zemlju uz pomoć pluga i jaka, neke kućice su izolirane jakovom balegom i zaštićene latenim krovom, a crnogorica i iglice na podu me opet vraćaju doma. Dolaskom u gornji Pangboche premašili smo vlastiti rekord nadmorske visine koji smo postavili prošlo ljeto u Kirgistanu na 3920 m, sad smo prešli 4000 m.

Pangboche

Pangboche iz smještaja 

Evo i na ključu piše Upper Pangboche

Centar Pangbochea popločan je, prolazimo pokraj budističkog samostana, uz uske uličice penjemo se gore i gore i u 14:10 h ušli smo u smještaj Valley View Lodge and Restoran. 

Dvije bakice koje rade ovdje i natucaju engleski, daju nam da biramo sobe. Počelo mi se mantat, oksimetar kaže 91 što je dobro, ali važnije je pratiti svoje tijelo. Kad sam se smirila i udahnula par puta, ponovno se osjećam dobro. Iz sobe je lijepi pogled na mjesto, u sobi su po dva kreveta i odvojeno WC, a lavabo na hodniku. T. će biti sa mnom a J. s V.-om u sobi. Ovdje su aluplast prozori kao i u Tengbocheu, ali jednostruki.

Nebo se pomalo naoblačilo i puše. Za razliku od prošlih smještaja, u sobama nema štekera za punjenje mobitela, nema ni signala našeg interneta.

Ali evo jedna crtica o snalaženju i praktičnosti; naime tko me poznaje, zna da mi uvijek curi nos. Na ovo putovanje ponijela sam nekoliko platnenih maramica i koristila sam ih kad mi je jučer krvario nos. Bilo je glupo nositi bijele maramice, ali što je tu je. Uzela sam jednu bocu koju slabo koristimo za pijenje iako je uvijek puna jer pazimo na zalihe vode. Ulila sam u nju mrzlu vodu sa špine, iscijedila pjenu od tvrdog sapuna i u nju stavila krvave maramice! Bocu sam malo mućkala i ostavila neko vrijeme. Kad sam za par sati izvadila maramice, krv se isprala, nisu bile savršeno bijele ali bile su čiste od nosnih izlučevina. Tako sam bila ponosna na svoju mini-portabl mašinu za robu! 

Oko 15:15 h sjeli smo na kavu i čaj u blagovaonicu, prvo smo htjeli vani sjesti ali jako puše pa smo se predomislili. Čini se da smo jedini gosti. V. je stavio mobitel na punjenje, nakratko je nestalo struje ali brzo je došla i opet nestala i tako naizmjenično (izmjenična struja?).

Primjećujem da je već neko vrijeme u lokalima vruća voda redovno na meniju. Tada smo bakicama rekli što ćemo za večeru i dogovorili kad ćemo doći, a one su se odmah uhvatile guliti krumpir.

Odlazimo posjetiti budistički samostan koji smo pri dolasku prošli a poznat je po tome što čuvaju ruku i glavu posljednjeg jetija.

Oltar u blagovaonici smještaja

Tek što smo došli do ulaza u samostan, simpatični momak zaključava vrata ali kad je vidio da namjeravamo ući, "no problem, come in" i pušta nas unutra. 

Naplaćuje nam ulaz i ulazi zajedno s nama u svetu sobu. Opet smo se izuli, prostorija je manja od one u Tengbocheu i on nam priča. Samostan je osnovao redovnik Lama Sanga Dorje u 17.st i najstariji je budistički samostan u Khumbu regiji. 

Legenda kaže da je bio u planinama i da je zapeo u snijegu a spasio ga je upravo posljednji jeti. Jeti je kasnije nastradao u lavini, a Lama je pronašao njegove ostatke i donio ih u samostan u znak zahvalnosti. Ukrašeno je raznim slikama Dalaj Lame i drugih svetaca, darovi, hrana. Onda je otvorio ormarić i pokazao nam glavu i ruku jetija. Slikanje nije dopušteno.

Onda saznajemo da je i ovaj momak redovnik, Iako je normalno odjeven, ima dugu kosu i kaže da ima ženu i djecu. Isto tako planinari i kaže da je triput bio na Mt. Everest a školu je završio u tengbošskom samostanu.

Napravili smo krug oko samostana, zavrtili kotače i krenuli natrag prema smještaju. Na jednom polju ekipa sadi krumpire i veselo nam se javljaju.

Došli smo na večeru u 18:30, peć je zapaljena, bakice sjede pokraj nje. Na večeri je još nekoliko gostiju koji su došli u međuvremenu.

mani kotač u samostanu

momo - punjene knedlice

Za večeru: djeca super domaći pomfrit i rižu, ja juhu od krumpira i momo od krumpira, V.  rižu s juhom od jaka (jakova panceta). Bakice su nas sramežljivo pitale smiju se se slikati s djecom, pa smo ih slikali, onda smo se svi zajedno u kombinacijama s njihovim i našim telefonima.

Legli smo u 20:30h i brzo zaspali.

Zaljepljene su gojze izdržale. 

Tengboche gompa

Pangboche

Pangboche_Hand 

Nepal // Everest Base Camp Trek // 4. dan // Namche Bazaar (3440 m) - Tengboche (3860 m)

Četvrti dan EBC Treka obilježen je odlaskom iz Namche Bazaara (3440 m), administrativnog centra regije Khumbu prema mjestu Tengbocheu koji se nalazi na 3860 m. Ipak, nije tako pravocrtno kako se čini - nakon relativno ravnog dijela puta od Namche Bazaara slijedi spuštanje od oko 350 m prema mjestu Phuki Thanga gdje još jednom prelazimo rijeku Dudh Koshi nakon čeka slijedi uspon od 500 m do današnjeg cilja 

3. travnja 2026., Veliki petak

Očajno sam spavala, cijelu sam noć pazila na dicu, radi li im grijaća deka kad se već cijelo vrijeme otkrivaju. Preksinoć je jastuk pao na utičnicu i tako ištekao deku od T. pa se cijelu noć smrzavala. Idemo na doručak, umjesto čaja naručila sam kavu, u nadi da će me potjerat u wc. Platili smo smještaj 29.000 nepalskih rupija što je otprilike 170 $, u cijenu je uključeno dvije večere, jedan doručak, pića, čajevi, dvije sobe za dvije noći, od čega jedna luskuzna. U sobi dovršavamo pakiranje, pozdravljamo se s gazdom, a on djeci poklanja po jedan komplet minijaturnih tibetanskih molitvenih zastavica. Riječ je o pet različitih zastavica na konopčiću - plava, bijela, crvena, zelena i žuta, svaka od njih predstavlja jedan element i svaka od njih prestavlja mantru: om ma ni padme hum - oj, dragulju u lotusu. T. je svoje zastavice objesila na ranac te smo krenuli. Trebam napomenuti da je prvotni plan bio ići u mjesto Phortse, no to je prevelika stranputica za klasični EBC trek, pa pratimo uobičajeni put i idemo u Tengboche. 

doviđenja Namche Bazaaru!

U 9:30 h popeli smo se istim putem kao i jučer do raskrižja gdje su one grozne stepenice, zavrtili mani kotač i krenuli ugodnim i ravnim putem. Po putu nema planinara, svi su puno ranije krenuli, (bila sam vidjela rijeku ljudi još kad smo išli na doručak). S nama su samo jakovi i Šerpe- nosači. Sunce je jako, polako idemo, a meni počinje teći krv iz nosa. Nikako je ne mogu zaustavili pa stavljam tampon od maramice u nos što se djeci gadi. Uskoro smo opet ugledali Mt. Everest, Lhotse i još neke vrhove. Put je utaban, dovoljno širok, uokolo raste crnogorica. Miris bora, vizure i atmosfera na trenutke podsjeća na Dalmaciju, ali nevjerojatno, daleko smo od ikakvog mora i tu su najviši vrhovi na svijetu. Polako idemo, povremeno zastajemo, pazimo da pijemo vodu, mjerimo kisik. Onda imamo malo veću pauzu za, kako se V. izrazio, sranje kroz gusto granje - s pogledom. Iako je put još ravan, naporno je, što zbog jakog sunca, što zbog manjka kisika. Na isturenim dijelovima staze povremeno se nalaze budističke stupe, a sve jače čujemo rijeku Dudh Koshi, istu onu koju smo prešli u Phakdingu. Prolazimo kroz selo Sanasa u kojem se nalazi nekoliko lodgeva i dućana koji prodaju hranu, planinarsku opremu i ručno rađene suvenire. 

puteljak iz Namche Bazaara

Mount Everest, nije onaj koji misliš, nego lijevo od toga

pogled prema Lukli 

barem je ravno

barem se spuštamo

račvanje za Gokyo ili EBC

Dudh Koshi

U 11:50 h započinjemo spuštanje prema rijeci. U 12:25 h  prošli smo kroz seoce Lawi Schyasa te nastavljamo ovaj, slobodno kažem, ugodni spust kroz lijepu šumu. Po putu smo se podijelili na parove, a kad smo se J. i ja opet približili T. i V.-u, saznajemo da je uganuo nogu! Uganuće je srećom bilo minimalno, pa nastavljamo dalje. Po ovom dijelu puta susrećemo mnogo ljudi, to su planinari koji se vraćaju prema Lukli nakon dosegnutog cilja Everest baznog logora, današnja ruta im je suprotna od naše, od Tengbochea prema Namcheu. Po cijelom putu se oduševljavaju kad vide djecu. U 13:25 h spustili smo se gotovo na razinu rijeke i pokraj Ever Green Restorana i Lodgea punimo vodu na malom slapu koji se ulijeva u rijeku. Ovo je bio dobar potez jer je lakše i sigurnije napuniti vodu na slapu nego na brzoj i snažnoj rijeci, a i most koji ćemo prijeći nalazi se desetak metara iznad rijeke, pa ćemo se poštediti suvišnog spuštanja i penjanja. Nakon nalijevanja vode u boce, odmah stavljamo i tablete za pročišćavanje, tako da voda što prije bude spremna za konzumaciju. Usput smo pojeli ostatke doručka i još malo odmorili pa u 14 sati prešli most Phungi Thenga (negdje piše Phuki Thanga, čini se da ih detalji ne zabrinjavaju). Pokraj restorana zastrašujućeg imena Last restaurant odlazimo u javni wc i na checkpointu pokazujemo dozvole koje smo kupili nekidan pri ulazu u nacionalni park. 

punjenje vode na slapu koji se ne vidi

Sad počinje teži dio puta - uspon. Polako se penjemo ali mi se nekako čini lakše nego jučer jer staza vodi kroz borovu šumu i šumu rododendrona, povremeno susrećemo planinare koji se spuštaju se i lokalce s teretom. Zadivljujući su nosači - u šlapama ili kroksicama, uz ogroman teret koji potpomažu trakom preko čela uz raspaljeni trance ili neku lokalnu muziku. V. prati aplikaciju i obavještava nas da još samo trebamo doći do vode, pa će put biti lakši, skoro ravan. Stigli smo do vode; to je uređeni lavabo sa špinom na otvorenom, uokolo nje nosači odmaraju. A ono da će put biti lakši uopće nije točno, još moramo podignut visinu 200 m (!), samo nije tako strmo. Sunčano vrijeme zamijenili su oblaci, štoviše i mi smo u oblaku, friško je pa smo navukli flisove.

uspon i pauza kraj rododendrona

pauza u oblaku

preko vode do slobode

U 17:17 h ušli smo u Tengboche nakon otprilike osam sati hoda. Na samom ulazu u selo nalazi se budistički samostan i atmosfera je fascinantna. Od oblaka koji nas obavija ne vide se kuće ni cijeli kompleks samostana, a kamoli okolne planine. Ipak, gazimo dalje i tad nam se ukazao naš novi smještaj Tengboche Guest House. Ispred nas je dočekao gazda s kojim je V. po putu dogovarao rezervaciju zbog ad hoc odluke da idemo ovamo - kombiniram, to znači da je po cijelom putu bilo interneta. Nudi nam jednu sobicu u prizemlju koja ima dva manja bračna kreveta, što nam je idealno pa objeručke prihvaćamo. Ja sam oduševljena, savršeno je, imamo i svoj WC s tušem, a ne jedan od zajedničkih koji se nalazi u hodniku. Najdraže mi je kad smo svi skupa u sobi zbog toga što su djeca pod nadzorom, lakše je zbog pakiranja i dogovora. Kad već ima tuš, idem se tuširati, a tamo - pravo iznenađenje - topla voda! Ipak, tuširam se kratko jer uskoro idemo na večeru a i zbog drugih gostiju. Večera se služi u velikoj blagovaonici, nasred koje se nalazi peć na drva, uokolo su stolovi s drugim gostima. Jako je toplo, nude odličan izbor hrane i pića, a imaju i poseban bar za pića i torte. Za večerom se zabavljamo, mjereći kisik u krvi, a nakon večere smo otišli u sobu i već oko 8:20 h legli. Odličan je osjećaj ispružiti se nakon cijelog dana hodanja i, divno, ne osjećam nikakve bolove, čak ni V.-a ne boli gležanj koji je danas žginca, ni djeca se ne žale.

ulazak u Tengboche

mani kamenje pokraj samostana

gompa u Tengbocheu