Kirgistan i Uzbekistan // 9. dan // Biškek

pogled na masiv Tian Shan preko glavnog trga Ala-Too

Oko 9 ujutro probudila me potreba za zahodom, ali barem je noć bila mirna i bez ustajanja. Kako već od jučer uzimam aktivni ugljen, stolica mi je postala crna - srećom u ovoj kupaonici postoji guzni tuš koji s lakoćom ispere moju ulogu hobotnice. Uskoro se budi i J. koji odmah juri u WC povratiti, ali bar nema temperaturu. Zatim se probudila T. i dalje je dobro. Djeci je najveće iznenađenje ravno božićnom jutru bio V. koji se probudio i veli da ga više ništa ne boli. Iako pomalo betežni i slabi, sretni smo što smo opet zajedno. U hotelu nema doručka, što nam i odgovara jer svi još moramo paziti, i imamo hrane od sinoćnjeg šopinga u Asia Mallu. Jedino T. može jesti normalno, J. ništa zbog povraćanja, V. još ne želi jesti, a ja se i dalje držim rižinog stiropora iako mi se gadi njegov vonj. Nakon što smo se svi razbudili i došli k sebi, T. i ja se spremamo i odlazimo u apoteku po još lijekova i u dućan po neke sitnice. Vani je ugodan sunčani dan, nije ni vruće ni hladno. Obilazimo naš blok (ulice su cardo i decumanus), prvo ulicom Beyshenalievom, pa Avenijom Čuj u kojoj se nalazi i medicinski fakultet (dobro smo osigurani čak i ako se netko od nas skljoka na ulici) - svakih par metara nalazi se apoteka, second hand, ali dućan ne možemo naći. Danas je 1. rujna i čini se da je prvi dan škole. Prolazimo ispred jedne na bulevaru Jash Gvardiya, puno je djece, svi su odjeveni u bijele košulje, dok su djevojčice u crnim suknjicama s neobičnim ukrasima na glavama, dječaci su u crnim hlačama. Ispred škole mnogo je roditelja i živo je. Šetamo dalje, preko Aleje Geroyeva-Panfilovtseva koja zelenilom ukrašava ovaj bulevar kilometar na sjever i jug. Super mi je što sad i ja imam internet pa nisam pogubljena i lako nalazim dućan. Idemo u Globus Express u ulici Kijev, supermarket koji radi non-stop. Po povratku u hotel kljukamo se lijekovima da što prije "stanemo na noge".

avenija Čuj

dvorište Hotela Koisha

izležavanje

Hotel Koisha ujedno je i hostel koji ima prekrasan vrt iz kojeg se ide u "nastambe" za one koji spavaju u zajedničkim spavaonicama. U vrtu ima nekoliko šatora za izležavanje, s jedne su strane vrata koja vode u susjedni bar Riad, a s druge strane komunalna kuhinja i stolovi. Vrt je djelomično popločan i ukrašavaju ga prekrasna visoka stabla  - pajasen i hrast čiji žirovi svako malo padaju i glasno udaraju u salonitski krov. Mi smo pod šatorom pa smo zaštićeni. Ovdje uživamo u blagosti babljeg ljeta i zlatnom suncu, svi nešto rade, na ekranima ili uz knjigu. Ipak, ucrvali smo se od izležavanja pa odlučujemo prošetati centrom Biškeka, grad u kojem ipak nećemo ostati onoliko dugo koliko smo mislili sinoć.

A znam li uopće išta o Biškeku i Kirgistanu? Priznajem da sam prvi put čula za ovaj grad kad mi je V. negdje u veljači najavio putovanje. Imam samo najosnovnija saznanja koja mi se nikako ne uklapaju u uvriježeni sklop: ljudi su tamni i kosooki, kao Kinezi (je li ovo rasistički za woke zajednicu?), govore ruski i k tome su muslimani! 

Republika Kirgistan (wiki nudi i romantičan naziv Kirgizija) država je u centralnoj Aziji, graniči s još nekoliko Stanova (Kazak, Tadžik i Uzbek) i Kinom, poznata je po prekrasnoj prirodi - divovskim planinama, ledenjacima, ledeno plavim jezerima i zelenim dolinama. Do 1991. godine činila je dio Sovjetskog Saveza pa se uz kirgistanski jezik govori i ruski, na kojem se sve bolje i bolje sporazumijevamo. Valuta je kirgistanski som (KGS) u vrijednosti prema euru 100 KGS = 0,97 €, novčanice su uglavnom papirnate i ova skoro okrugla razlika u vrijednosti valute olakšava nam preračunavanje u glavi, a postoje kovanice i to u vrijednosti od 3 soma!  

Biškek je glavni grad Kirgistana, nalazi se na sjevernom dijelu zemlje prema granici s Kazahstanom, na visini od 800 m nadmorske visine, na obroncima planinskog masiva Tian Shana (ili Tanšana).Utvrđen je 1825. kao karavanska postaja na Putu svile uz rijeku Čuj, za vrijeme SSSR-a nazvan je Frunze, a po osamostaljenju 1991. vratio je ime Biškek. Grad mi se već jučer svidio, dosta me podsjeća na Zagreb sa svojim zelenim perivojima, socijalističkim spavaonicama, a najviše razinom derutnosti fasada koje su u oba grada dio njihovog šarma (haha nadam se da sam uspješno upakirala ovu polukritiku).

Oko 18 izašli smo u šetnju i idemo odmah na glavnu ulicu grada Aveniju Čuj (Čuj Prospekti): ima dosta ljudi, djeca se vraćaju iz škole, ljudi s posla, odjeveni su moderno ili tradicionalno (hidžab), dosta je popularan "češki" stil - čarape sa šlapama, što J. rado prihvaća, da ne bi morao prati noge prije spavanja. Ulice su čiste, prskalice zalijevaju travnjake, auta su parkirana u koso, od kojih prevladavaju Hyundai, uz raskrižja na štandovima babuške prodaju lokalna (bezalkoholna) pića iz velikih kanistera - maksym, čalap i kvas.

ulica Kijev

Avenija Čuj

isto

isto

spomenik junaku Manasu ispred zgrade Filharmonije

Dolazimo do Filhamornije Toktogul Satylganov i istoimenog trga na čijem se centralnom mjestu između fontana i cvijetnih gredica nalazi spomenik legendarnog nacionalnog junaka Manasa. Puno je ljudi, turista, skejtera na stepenicama tik uz zgradu Filhamonije, uz cestu nalaze se autobusne stanice koje također vrve u ovaj živi sat. Pothodnikom prelazimo Aveniju Manas i nastavljamo šetnju. Slijede kafići, čajhane, pa još jedna zgrada socijalističke gradnje - kino Rossija, odakle prečicom sjećemo i ulazimo u Panfilov Park nazvanom po sovjetskom junaku. U njemu se nalazi zoološki vrt i luna park kojim samo šetamo, iako djeci cure sline na ponuđenu zabavu. Tu je i veliki kotač s kojeg zacjelo puca odličan pogled na grad i planine, ali to nećemo potvrditi ovim dolaskom. Obilazimo spomenik Panfilovu, dalje do spomenika Lenjinu koji se nalazi nasuprot zgrade Vlade Republike Kirgistan. U blizini je i velebna zgrada Državnog povijesnog muzeja, ogoljena je od raslinja, pa do izražaja dolazi karakteristična sovjetska arhitektura, mramor, fontane i još veći nego prije spomenik Aykolu Manasu, istom onom junaku, dok se u daljini vide bijeli vrhovi Tanšana. Prelazimo Čuj Aveniju i sad se nalazimo na glavnom gradskom trgu Ala-Too, na kojem je u tijeku predstava fontana - u ritmu glazbe vodoskoci plešu, ukrašeni raznobojnom rasvjetom i vatrom! Mi smo sjeli na stepenice namijenjene za publiku, a djecu puštamo s lanca da malo potrče, ipak ne skidam pogled s njih iako se ovdje osjećam dosta sigurno. Ovo je bio još jedan ugodan ružičasti sumrak, polako pada noć, a ja sam gladna i već mrzovoljna, žudim za bananom i nekom normalnom hranom jer cijeli dan nismo ništa konkretno jeli. Hvatamo Yandex do istog onog Globusa gdje smo T. i ja bili jutros. Vozači Yandexa uglavnom su razgovorljivi, pitaju odakle smo, poneki su čuli za Hrvatsku zbog sporta. U Globusu smo kupili bananu (za mene!) i nekoliko instant ramen juha i jednu koja nabolje liječi sve boljke - Podravkinu goveđu juhu! 

kinoteatr Rossija

ukras petokraka na jednoj zgradi

luna park u Parku Panfilova

isto

isto

spomenik Lenjinu

Državni povijesni muzej

balbasi - antropomorfne skulpture

Ayakol Manas

trg Ala-Too

isto

isto

U komunalnoj vrtnoj kuhinji hotela skuhali smo ih i pojeli, kad je V. preložio plan za sutradan: hoćemo li ostati još jedan dan u Biškeku (u tom slučaju bi otišli na neki dnevni izlet) ili ćemo na vlak koji vozi do jezera Issyk-Kul i na taj način proći dio puta prema Karakolu. Vlak ima VIP salone i jako je povoljan za naš pojam (2400 KGS = 23 eura za nas sve). Svi četvero govorimo svoje mišljenje, djeca navijaju za luksuzni vlak, a ja sam u dilemi: privlačnije mi je da se NE MORAMO jako rano dizati, a ako sutra idemo, trebamo se sad spakirati, što mi se nikako ne da. Odluka je pala da ipak idemo. U sobi se pakiramo na ho-ruk, (nemamo puno stvari), V. kupuje karte preko interneta i uskoro odlazimo na spavanje, jer je buđenje oko 6.

juhice

Za one kojima nije bilo dosta teksta:

Manas
Balbal

Kirgistan i Uzbekistan // 8. dan // Buhara - Taškent - Biškek

magnet koji ilustrira stari svijet, s desna na lijevo: Kina, Uzbekistan, Turska i Marko Polo, kako nam je barba sinoć rekao

Rano je jutro, oko 6:30, nebo je vedro i puše bura. V. je već budan, u bolovima, sve ga boli, a najviše trbuh, čas se preznojava, čas smrzava. T. se probudila kad i ja, vesela je. Odlazim u WC, ali osjećam da prdac neće biti samo plin. Dobro sam predosjetila - eksplozivni proljev. Uskoro se J. probudio, djeluje vruć, mjerim mu temperaturu, ima fibru oko 38°. Odmah mu dajem paracetamol. V. se previja, par puta odlazi povratiti i kakiti, i ja svako malo odlazim u WC, šteta što je ovaj zahod uređen u zapadnom stilu te nema tuš za međunožje jer bi u ovom trenutku pojednostavilo stalne ulaske u kadu nakon svake eksplozivne nužde. Odlazim dolje reći gazdama da nam ne pripremaju dogovoreni doručak jer nismo u stanju. (T. je jedina dobro, ali toliko malo pojede da će joj biti dovoljno keksići koje imamo). Iz naše putne apoteke vadim bočicu aktivnog ugljena da V. i ja popijemo.

A onda je u kući nestalo struje, a struja je bitna za hidrofor koji puni vodokotlić. Gazda Skandar nešto čačka po kutiji s osiguračima i obećava da će struja uskoro doći. Sreća, vodokotlić je bio pun za još jedno pražnjenje crijeva, i Skandar je ponudio da idemo u WC u drugoj sobi ako je potrebno, ali struja je uskoro došla. T. i ja smo se spremile s namjerom da odemo u apoteku. Prije izlaska žena od Skandara mi savjetuje što da kupim za koju boljku - na ceduljicu piše popis što mi sve od lijekova treba, a kaže da je i pripremila lanč paket za put. Izlazimo vani, mirno jutro, prohladno je. Apoteka se nalazi 10-ak minuta od kuće, u turističkoj zoni, tamo gdje smo se i sinoć kretali. Dolazimo do nje, zatvorena je, sati je nešto prije 8, ali iz daljine vidim ženu u bijelom da dolazi prema nama, kaže da će sad otvoriti. Dajem joj cedulju - kupile smo hrpu lijekova, za proljev, još aktivnog ugljena, probiotike, nešto za bolove u želucu, ...

Po povratku iz apoteke smo se do kraja spakirali, spremili i pozdravili s domaćinima, zahvalili im na pomoći (pitam gospođu je li doktorica, nije, ali joj je otac bio doktor pa je od njega naučila neke stvari).

J. je živnuo od paracetamola, V. je malo bolje, T. je i dalje odlično, a ni mene više ne tjera u zahod. 

Izlazimo ispred kuće i sjedamo na zidić dočekati Yandex, čuje se limena glazba, vjerojatno pripremne za sutrašnji Dan državnosti.

Luksuzni Yandex kineske marke BYD vozi nas do aerodroma oko 15 minuta. Ne može autom ući do zgrade jer je ograđeno pa trebamo hodati, što V.-u nije baš lako. A onda slijedi check in, ima samo nekoliko šaltera jer ovo je domaći let i ima samo jedan gate. Kontrola putovnica (lokalci pokazuju osobne) i sigurnosna (mogli smo i vodu uzeti sobom).

V. je još u bolovima, dugo čekamo ukrcaj, a onda napokon u avion nakon 45 minuta. Avion je Airbus 320, u kojem sjedimo razmješteno, jer je V. kupio karte tek nedavno. J. čita knjižicu o Hodži, T. na mom mobitelu, V. i ja kunjamo. Nakon sat vremena leta sletjeli smo u Taškent gdje nas bus vozi do terminala za domaće letove, izlazimo iz zgrade i odmah hvatamo Yandex do Međunarodnog terminala, nekih 7-8 minuta vožnje. Zračna je luka velika, i treba se popeti na prvi kat za čekin. Čekamo neko vrijeme u redu na našem šalteru i uskoro smo dobili boardinge passove za sljedeći let za Biškek. Kako nam je ostalo nešto novca, a nismo stigli zamjeniti kod lokalnih mijenjača novca na crno, mijenjamo lovu po dosta lošem tečaju u dolare. Slijedi: sken boarding passa, pa kontrola putovnica i kontrola sigurnosti. Duty free zona ima lijepe dućane, svi su kao Aladinova spilja. Na gate se spuštamo stepenicama gdje se ukrcavamo u bus koji nas vozi do aviona i na let koji traje sat vremena a vremenska zona se pomiče za jedan sat. 

Tien Shan planina u pozadini Biškeka

U Biškeku, u zračnoj luci Manas dočekuje nas taksist jer smo zatražili od hotela da nam organizira prijevoz. Vozimo se 45 minuta do centra grada i hotela Koisha u ulici Kiev. Po izlasku iz taksija J. povraća ispred hotela, ne znam je li od vožnje ili bolesti. U hotelu recepcionerka odlično govori engleski, koji kombiniramo s ruskim. Nakon što je V. rekao da bi trebao u bolnicu, onda se nudi da pozove hitnu. Na brzinu razmišljamo, bolje da ne zove hitnu, jer želimo svi četvoro ići do bolnice da znamo gdje je, pa ćemo otići Yandexom. Na to je svejedno nazvala hitnu da pita u koji bolnicu najbolje otići za njegov slučaj, sada već 100 % sigurne, upale slijepog crijeva, jer je danas kirgistanski Dan državnosti (31. kolovoza). U sobi se na brzinu tuširao i presvukao u čistu robu (najvažniji korak prije odlaska kod doktora), a ja sam pripremila ruksak s potrepštinama u slučaju da ostane u bolnici: punjači i knjiga. Djeca i ja smo se osjećali dobro, iako još ništa nismo jeli. Yandex nas je odveo do bolnice Nacionalni kirurški centar imena M.M. Mamakeeva, kolokvijalnog naziva samo Mamakeeva. Ulazimo na glavni ulaz, bolesnici i posjetitelji šeću okolo zgrade, mirna je i praznička nedjelja popodne. Temperatura je ugodna,

sunce obasjava zlatno-rozom svjetlošću i sve mi izgleda lijepo unatoč ovom trenutku agonije, hoće li s V.-om biti sve u redu. 

Čitam znakove na ulazu bolnice gdje se nalazi hitni prijem (экстренная помощь) - stepenicama lijevo na prvi kat. Čim smo se popeli, nastavljamo lunjati u potrazi na natpisima kadli smo susreli jednog mladog doktora, pita nas što tražimo i na kombinaciji ruskog i engleskog objašnjavamo o čemu je riječ. Šalje nas do kraja hodnika pa desno, da će on uskoro doći. U čekaonici ima 5-6 ljudi, svi sjede i čekaju. Uskoro je došao doktor, mene i djecu poslao "na ulicu", a V.-u će sad izvaditi krv. Izašli smo vani na klupu, ovo je stažnja strana zgrade izgrađene u sovjetskom modernističkom stilu, 

a ulaz na hitni prijem nalazi se na vrhu rampe gdje je kružni tok da se vozilo s lakoćom okrene kad izbaci pacijente. Vrata su teška i metalna, nisu automatizirana, pa par drugih ljudi i ja otvaramo vrata novim pacijentima koji dolaze. U jednom trenu došao je unesrećeni čovjek potpomognut dvojicom, s nogom zamotanom u kesu u koju se slila otprilike litra krvi. Brzo sam djeci rekla da pokriju oči i ne gledaju. Kasnije su došli neki malo manje zabrinjavajući pacijenti. Nakon nekog vremena V. se pojavio, dva doktora su ga pregledala, a zatim su došli nalazi krvi - leukociti su dosta povišeni, sigurno je upala slijepog crijeva.

prilazna rampa

natpis na ulazu na hitni prijem 

Doktor mu je dao cedulju s popisom lijekova koje sad treba kupiti, pa će pričekati da djeluju - ako se leukociti smanje, ide doma, ako ne, ide na operaciju. U bolnici na istom katu nalazi se apoteka u kojoj u tom trenu nije bilo nikoga, ali odmah preko puta bolnice ima apoteka. J. ostaje s tatom u čekaonici, a T. i ja idemo kupiti lijekove. U prvoj apoteci nema svih lijekova, pa idemo u drugu koja 

se nalazi blizu. Kupila sam nekoliko ampula, ne sjećam se što je bilo, u gunguli nisam ni pogledala što piše na cedulji. Vratile smo se, dale mu lijekove, u to je došao doktor i otišli su iza zatvorenih vrata. 

Kako uvijek na putovanju uzmemo samo jednu SIM karticu jer smo uvijek skupa i nije potrebno da svaki od nas ima svoju, ali u ovoj situaciji, pogotovo ako ode na operaciju, bilo bi dobro da sam i ja povezana na internet. V. ima bolji mobitel pa je na njemu kartica i aplikacija Yandex za prijevoz. Tako da sad imam oba mobitela kod sebe: njegov da mogu pozvati Yandex i moj da mogu kupiti SIM karticu. Djeca i ja uzimamo Yandex i idemo u šoping centar Asia Mall koji srećom radi na praznik. 

U prizemlju centra nalazi se operater MEGA, kojeg nikako ne možemo naći jer lift zaobilazi naš kat, nigdje ne vidimo eskalatore ni stepenice, tek nakon 20 minuta nalazimo neki skriveni lift i napokon u dućanu MEGA za 1 200 kirgiskih somova (oko 12 €) dobivam broj i puno gigabajta. Zatim idemo u veliku samoposluga koja se nalazi na istoj etaži i djeci kupujem sve što požele, jer su zaista zaslužili, i još na bankomatu Demir banke dižem gotovinu. Izlazimo iz centra, vani je već mrak i hvatamo Yandex do bolnice. Yandex automatski nudi da pick up lokacija bude u unutarnjoj garaži centra, pa vozaču šaljem poruku da smo ispred glavnog ulaza vani. On je već tu, čini se da je to uobičajeno da se ipak čeka na ovom mjestu. Oko centra je gužva, autu treba malo vremena da se iskobelja, a onda mi je zazvonio mobitel, nepoznati broj. To je bio V. koji je posudio mobitel od doktora da pita gdje smo, zašto nas tako dugo nema. "Evo nas u yandexu, dolazimo za 5 minuta". 

Asia Mall šoping centar

V. je primio dvije injekcije u guzicu i manje ga boli, ali treba još ostati i čekati. Vraćam mu njegov mobitel, pozdravljamo se i T. počinje plakati da ne želi da tata ostane. Tješim je da će sve biti u redu i kako je bolje da je u bolnici. J. nije dramatizirao. Opet pozivamo Yandex koji nas vozi do hotela. Nakon cijelog dana gladovanja djeca napokon nešto jedu, i ja grickam onaj suhi rižin "stiropor" jer je to vjerojatno najsigurnije za moju probavu. Nakon što je J. pojeo pola breskve, odjednom mu je pozlilo i povratio je na prag kupaonice. Uskoro se dobro osjećao a ja sam očistila vodenastu rigotinu koja je mirisala na breskvu. Nedugo zatim djeca su otišla na spavanje, a ja sam se dopisivala s V.-om koji je još bio u sobi i čekao da lijekovi djeluju i da mu izvade krv. Oko 23:45 mi se javio da su mu izvadili krv, a u 00:15 da je u taksiju i da dolazi u hotel. U ponoć i po već je bio u hotelskoj sobi gdje smo uskoro legli sretni i zadovoljni jer ga nije trebalo operirati. 

Bolničke usluge nije platio ni soma iako je inzistirao na tome, a doktor je rekao da se vrati ako ga opet počne boljeti. Do kraja putovanja više ga nije boljelo i mogli smo nastaviti s našim planovima.

bolničke sobe u kojima je čekao

Kirgistan i Uzbekistan // 7. dan // Buhara

Toqi zargaron

prodaja tepiha 

Odlično smo spavali na ugodnim krevetima uz stalno paljenje i gašenje klime, kako nam je bilo vruće ili hladno. Doručak smo dogovorili u 9, dočekala su nas razna jela - lokalne pite, orašasti plodovi, voće, džem, sir, pečena jaja i kava na zahtjev umjesto čaja. Oko 11 izlazimo, taman zvizdan, vani je 34°C, ali dosta puše i podnošljivo je. Od suhog zraka kosa mi je ravnija nego ikad, a nebo je vedro bez oblaka. Šetamo ulicama i trgovima gdje smo jučer šetali, a pokraj kućice za turističke informacije ima i poštanski sandučić u koji smo ubacili par kartolina. Baš sam i pitala gazdu ima li gdje sandučić, on me uputio na poštu, što evo nije potrebno. Prolazimo opet Museum Of Wood Carving In The Abdulaziz Khan Madrassah, gdje me prodavačica napastuje da kupim stolnjake. Svaki ovakav stari prostor, bilo medresa ili karavan-saraj, pretvoren je u mjesto za prodaju lokalnih rukotvorina - tepisi, jastučnice, stolnjaci, nadstolnjaci - suzani, uglavnom s motivom ploda šipka, jer je Uzbekistan zemlja bogata šipcima. Od suvenira imaju i nakit, svilene marame, drvene kutijice, stalci za Kur'an, i slično.

Danas ćemo ući u džamiju Kalan (Kalan Mosque ili Kalon masjidi). 

Kalan džamija jedna je od najvećih i najznačajnijih džamija u Srednjoj Aziji, izgrađena je u 12. stoljeću i obnovljena 1514. godine. Poznata je po svojoj arhitekturi s dvjesto osam stupova i dvjesto osamdeset osam kupola koje okružuju veliki unutarnji trg. Ulaz smo platili, a ja sam pokrila glavu. 

Kalan džamija 

isto

Nastavljamo šetnju do Zindana, starog zatvora, a onda uz  impozantne zidine do buharskog trga Registana. Nećemo ići na zidine Ark od Bukhara, ne da nam se hodati po ćalopeku, umjesto toga idemo na Vodotoranj. Ovaj toranj konstruirao je 20-ih godina 20.st. ruski inženjer Šuhov. Opskrbljivao je grad vodom do požara 70-ih, a 2000-ih je prepoznat kao baština i instaliran je lift pomoću kojeg se penjemo na vrh (50 000 odrasli oko 3,5€, 20 000 djeca , oko 1,5 €).

zatvor Zindan

Opsesija ekranom i ovdje je na zavidnoj razini - momak koji naplaćuje i "nadgleda" ulazak u lift samo je jednom dignuo glavu s ekrana da vidi koliko nas je, toliko je hipnotiziran da nije izustio ni dobar dan, hvala ni doviđenja, a o kontaktu očima da ne spominjem.

Na vrhu tornja jako puše ali kako je metalna konstrukcija prozračna, ništa se ne ljulja. U pješčanoj izmaglici ne vidi se rub grada, čak ni uz pomoć dalekozora koji su ovdje instalirani.

Ark of Bukhara 

zidine Arka 

vodotoranj

Spuštamo se dolje i idemo na ručak u dobro ocijenjeni fast food Chess club.

Punih želudaca idemo u šetnju kroz Samoninds recreation park do Mauzoleja Ismaila Samanija

(Somoniylar maqbarasi). 

Mauzolej je izgrađen krajem 9. i početkom 10. stoljeća kao mjesto počinka osnivača dinastije Samanida. Ova građevina je jedno od najznačajnijih djela srednjoazijske arhitekture i ističe se izvrsnom upotrebom opeke i bogatim dekorativnim detaljima.

park Samonids

mauzolej

U blizini je Central bazar, do kojeg opet klipsamo. Ovdje ćemo potražiti neku robu, ako ima jeftine svile i slično. Prvo se smucamo po prehrambenom dijelu, a onda prema odjeći. Ovdje je slab izbor onoga što tražimo. Samo 1-2 dućana štanda koji prodaju "tradicionalnu robu", ostalo je kineski kič, poliesterske marame, odijela, pidžame i druga odjeću potrebna za svakodnevni život. Dalje u nastavku slijedi ulica gdje se prodaje bijela tehnika pa u jednom dućanu vidimo i Gorenje proizvode. Tu je i pozamanterija Furnitura koju mi je S.  preporučila.

Bazar

guzni okupljač podizač

Hvatamo Yandex do smještaja gdje malo odmaramo u sobi i dvoru. Zamolila sam gazdaricu da mi da pribor pa čistim veliki šipak koji smo kupili još u Samarkandu na bazaru, a usput smo i platili smještaj. Iako sve bukiramo preko bookinga, plaćanje se izvrši na licu mjesta, u kešu i na ruke vlasniku.

Iz kuće izlaze dvije nove gošće, a Skandar nam došapne da su iz Slovenije. Obratim se njima upitno "Slovenija?" A njih dvije se nasmješe i potvrde. Kažemo da smo iz Hrvatske i počinjemo čakulu, gdje su bile gdje idu. Cure su mlađa generacija pa ne kuže dobro hrvatski i prebacujemo se na engleski. Bile su u Kirgistanu, sad su u Uzbekistanu. Kako nismo ništa isplanirali za Kirgistan pitamo ih kako im je bilo. Oduševljene su zemljom, ja sam opet u panici kako ćemo mi to pa ih tražim da mi pošalju kontakt agencije koju su angažirale. Naime, u Biškeku su uplatile cijeli aranžman: auto s vozačem i vodičem koji je cijelo vrijeme bio s njima, u gradovima i prirodi, u jahanju i hajkovima. To su platile oko 900 $ po osobi, uključujući  hranu i vodu. 

Predvečer oko 19:30 izlazimo opet po centru grada s namjerom da kupimo pokoji suvenir koji nismo našli na bazaru. U planu su svileni šalovi (LJ. kaže da je najviša cijena koju bi platila do 15 $, ali i to se treba spustiti - traži скидку!!!), pokoji magnet (vjerojatno samo za naš frižider jer većina ljudi imaju ugradbeni) i nešto što se djeci svidi.

Grad je živnuo u sumrak, lijepo je osvjetljen, dovoljan broj turista da ne bude prekrcano i da se može normalno hodati. Po karavan-sarajima trgovina , restorani, glazba uživo. Ulicom Bakhauddina Nakshbandi zastajemo pored štandova, gledamo knjige i šubare, momak koji prodaje stidljivo pita odakle smo, Хорватия Harvatija odgovaramo, ali nastavljamo na engleskom koji odlično govori. Nije nikad bio, ali zna po seriji Games of Thrones. Kod njega smo kupili knjižicu za djecu na engleskom o dogodovštinama Nasrudina Hodže. Nastavljamo dalje, barba, tipično muslimanski odjeven, u điletu s kufi kapicom na glavi nudi magnete, mi gledamo s jednom nogom u odlasku od njegovog štanda, kad nas upita odakle smo - Harvatija! Već smo se udaljili a on vikne "Drug Tito!". Na to smo se okrenuli i vratili do njega. Sve zna, da je Hrvatska bila u Jugoslaviji, zna o Titu, zna da smo imali žensku predsjednicu - Kolindu. Pokazuje nam jedan magnet (nemam ga trenutno kod sebe da ga slikam) gdje je oslikan cijeli stari svijet, od Kine prema zapadu, preko Istanbula pa do Marka Pola - on je iz Hrvatske, kaže on. Kupujemo taj magnet i još nekoliko, pa se srdačno pozdravljamo i nastavljamo dalje.

U sljedećem karavan-saraju gledamo šalove - svila, strojno ili ručno tkana, šalovi od kašmira (nisu toliko dobri jer se mucaju) i devine dlake (nema mucica). Prodavač kaže da mu je stalo do prodaje, naravno da će dati skidku. Već i djeca stalno govore "skidka, skidka!". Demonstrira da je svila prava tako da zapali mali dio - smrdi kao spaljena dlaka. Dalje idemo kod dide koji ručno oslikava keramiku, vidim nema dio palca dok skida prsten i kroz njega provlači deblji svileni šal - ako je svila prava, neće biti elektriciteta i lako će proći. Čudi se J.-u, našem dugokosom dječaku, nije u redu da dječak ima dugu kosu, nudi da ga odmah u svojoj radnji ošiša. I svi tako, od Istanbula do Kirgistana, misle da je djevojčica zbog duge plave kose i čudom se čude što je dječak, a pogotovo kad uđe u muški zahod, tad nastane posebna zbunjenost.

V. uživa u trgovini s muškarcima, dobra zezancija, uvijek daju skidku, sve završi s rukovanjem dok je lijeva ruka na srcu, uz riječi rahmat. Za razliku trgovina sa ženama je skroz drugačija, nisu fleksibilne (skidka samo 10%, uvijek osjećaju da gube, i trgovina s njima je s osjećajem gorčine. (Ovo smo davno zaključili, od Zanzibara do Indije).

Na večeru idemo u luksuzni restoran Joy, s glazbom uživo, u tipičnom ambijentu, a kako nas još muče probavne smetnje, jedemo minimalno - juhicu, sarmice i pomfrit. Ali zato pijemo lokalno crno vino.

Vraćamo se u smještaj, pakiramo se za sutrašnji odlazak. 

Po glavi mi se mota ideja da i mi kao Slovenke uplatimo aranžman, jer mi to djeluje kao sigurno i zgodno - da idemo kao kuferi koji ne moraju ništa organizirati niti misliti o sljedećem koraku. Ali V., naš ekonom odmah vidi da se to ne isplati, da je to skoro 3000$ za nas sve i još nam neki čovik cilo vrime drži sviću. 

OK, sutra ćemo razmišljati o tome kad  dođemo u Biškek, ni ne sluteći što će se zbiti idući dan...

muzika uživo u restoranu karavan-saraja

restoran Joy

Kirgistan i Uzbekistan // 6. dan //Samarkand - Buhara

Chor Minor u Buhari

Jučer

Kad smo se sinoć vratili, soba je smrdila na govna, ispred je bio kamion odvodnje. Srećom, brzo se prozračilo ili smo se samo navikli. Japanke koje sam ostavila ispred sobe (jer se cipelama ne ulazi unutra) skrvčile su se i smanjile za jedan broj na jakome suncu, dobro da sam kupila broj veće pa mi sad nisu premale, i najveća sreća da smo patike i gojze iz predostrožnosti ostavili u sobi u kesi. 

Kad sam se tuširala mlaz tuša bio je toliko slab da bi bilo bolje da sam uzela špricu i njome se špricala.

Srećom, roba koju smo dali domaćici oprati bila je čista i suha. 

ukrasna pločica u zahodu prigodnog motiva

Sutra ujutro 

Doručak smo dogovorili u 7, a ostatak uzimamo sobom, tvrdo kuhana jaja, hrenovke i sir, da imamo za puta. Domaćica se u zadnji čas sjetila da ima onu potvrdu - registraciju za koju smo je sinoć pitali pa je rekla da se javimo gazdi preko Whatsapp-a. S. me upozorila da uvijek zatražimo tu potvrdu jer pri odlasku iz zemlje mogu tražiti. To je zapravo dokaz da je vlasnik smještaja prijavio goste i platio taksu.

Dolazi Яndex i za 15-ak minuta smo na željezničkom kolodvoru, gdje prvo prolazimo kontrolu prtljage. Za Buharu ćemo putovati brzim Afrosiyob vlakom u 8:31, u kojem imamo rezervirana sjedala jer drugačije ne može. V. je kupio karte nekoliko dana ranije i cijena za nas četvero je oko 50€. Na prvom peronu, odakle polazi, čeka puno ljudi, što domaćih, što zapadnih backpackera. U vlaku je ugodno, sjedala su prostrana, klimatizirano je, ima i fini vagon restoran, utičnice između sjedala (običan utor kao i kod nas), WiFi Uztelekom na koji sam se spajala i na aerodromu i po gradu, ali šteka, kao i naš mobilni internet. Oko 10:15 stigli smo u Buharu, a kako nismo imali rezerviran smještaj, sjeli smo u hlad zgrade kolodvora i neko vrijeme tražili, pa nakon bukiranja pozvali Yandex da nas odveze u sami centar.

Buhara vokzal - željeznički kolodvor u Kogonu

 

Buhara je jedan od najvažnijih gradova na nekadašnjem Putu svile, bogat srednjovjekovnom arhitekturom i poviješću, a njegovo povijesno središte je na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine. Kroz stoljeća je bio centar trgovine, religije, kulture i umjetnosti, a danas se ističe kao najbolje očuvan islamski grad srednje Azije s više od 140 arhitektonskih spomenika.

Željeznički kolodvor Buhare nalazi se u susjednom mjestu Kogon pa nas Yandex minijaturni Chevrolet Matiz vozi nekih 25 minuta do centra Buhare. Ovaj dio grada je bezvezan, kao da se vozimo kroz Kaštela gornjim cestom - zgradurine, radionice, dućani, autopraonice. Matiz skoro pa uopće nema portapak pa svu prtljagu držimo na sebi. Centar Buhare je mreža uskih uličica kao labirint i stvarno je zgodno imati ovako mali auto. Petak je, sveti dan za muslimane i prolaz pokraj džamije je pregrađen, da auto ne bi prolazili dok je namaz. Ipak su nas propustili tako da nas je dovezao točno ispred smještaja, koji se nalazi u zadnjoj prometnoj ulici prije pješačke zone u samom centru. 

Smještaj je Homestay Rahmat (kuća u kojoj ljudi žive i iznajmljuju nekoliko soba). Dvor je prekrasan, pun zelenila, za razliku od golih uličica kroz koje smo se vozili.

Čekin bi trebao početi u 14, sad je točno podne, ali kako nemaju gostiju, gazda Skandar nas pušta u sobu. Soba je uglancana, vidi se da je sve novo, udobni kreveti, klima, frižider. Ja sam legla na svoj krevet i odmah zaspala, dok ostali imaju slobodne aktivnosti.

Nakon odmora odlazimo u šetnju. Vruće je, oko 36°C. Dio pješačke zone je u radovima: postavljaju se kamene ploče na podove, arheologija, ali smo svejedno zabezeknuti ovim trgovima i građevinama. Šetamo preko Lyabi Khause trga, tu je statua Nasrudin Hodže, dalje Nodir Devonbegi Medresa, Chor Minor Monument koji plaćamo po 15 000, djeca besplatno. Prolazeći ulicama, iz jednog dvorišta doziva nas čiča da dođemo vidjeti njegovu "kuću-muzej iz 19.stoljeća". Sve je u radovima, a on pomalo sam i još par radnika restaurira ovo rasulo.

Chor Minor Monument 

restauracija čičine kuće

gipsani odljev koji se postavlja na strop

čiča

drvodjeljski alat u Wood Carving museum

Slijedi Ulugʻbek madrasasi, Museum Of Wood Carving In The Abdulaziz Khan Madrassah, prolazimo kroz stari bazar Toqi Zargaron, do trga Po-i-Kalan gdje se nalazi minaret Kalon, medresa i Kalon džamija. 

minaret Kalon i džamija desno 

Odlazimo na večeru u restoran Kalon, na terasi s pogledom na minaret, ugodno puše, imaju lokalno pivo koje je dobro došlo za kraj ovog toplog dana. 

Kratka šetnja do kuće. Kad smo došli, gazda Skandar je bio tu i malo razgovaramo s njim dok nas prijavljuje. Ovu je kuću kupio njegov otac Rahmat (rahmat znači hvala na uzbečkom), a on je odlučio iznajmljivati sad kad je u penziji. Inače je radio kao učitelj u školi i predavao fiziku, a kasnije je prešao u neku drugu vrstu škole (nisam skužila koju) i tamo predavao tehničke predmete. 

Ulicama Buhare:

sovjetski suveniri

Inače, što se tiče sporazumijevanja, uglavnom koristimo ruski (zahvaljujući mom studiju ruskog) iako je sramotno degradirao uslijed malog korištenja zadnjih desetak godina. A V. me uvijek za vrijeme studiranja ispitivao "kako se kaže ovo, što znači ono" i tako dosta dobro naučio osnove jezika. Naravno i hrvatski tu dosta pomaže. 

Zanimljivosti:

Kad pišu latinicom, zadrže čiriličko slovo X za glas H ili KH, pa tako posvuda piše Buxara što se čita Buhara ili Bukhara.

Tako je i ljekarna - Dorixona [dorihona].

Posvuda raste lokalno stablo pajasen ili kok, koje je doneseno u Europu kao ukrasna biljka, dok nisu skužili da je invazivna i pogubna za lokalno raslinje.

U zahode se i dalje ne baca toaletni papir.

Od jedenja puno cikle urin postane crven.