39. dan // Hakone- Kyoto

Noć je bila isprekidana, dizala sam se provjeravati djecu, pogotovo J.-a koji se preznojio pa sam ga budila da presvuče mokru majicu. Nije baš bilo ni najugodnije spavanje u trapericama, pa sam ih u nekom trenutku skinula. A onda V. koji je došao iz noćnog izlaska, sa željom da podijeli doživljaje...

 

Ujutro mi priča kako je sinoć išao kupiti viski u obližnji dućan nakon što su žena i djeca išli na počinak - Mt Kirin Fuji Roku, 50 posto alkohola, najbolji (svaki je najbolji!)...

Na povratku je prošao pokraj bara odakle se čula muzika. Nećkao se ući jer je djelovalo kao obična kuća, doduše s natpisima i reklamama na vratima. Ipak, ušao je, a unutra - scena - kombinacija Twin Peaksa i kafića 72 u Zadru. Za šankom stoji gospodin barmen, barba Ratko iz najboljih dana, u bijeloj košulji i crnoj leptir-mašni, ozbiljan kao Denis Hopper i rukom mu pokazuje da uđe, a pokraj njega elegantna i nasmiješena ženica, japanska gospođa Karmela. V. sjeda za jedino slobodno mjesto za šankom dok mu barmen pruža pepeljaru, a V. naručuje. Bar je mali, TV je upaljen, na njemu neki crtići s hobotnicama. U tijeku je privatna zabava s gejšama, svi su odjeveni u kimona, sjede na kauču, foteljama i pjevaju karaoke u krug. Pjevali su svašta, japanske, Elvisa...  "Solidno su pijani, ali ozbiljni i decentni u isto vrijeme", opisuje V. Za šankom je par Amerikanaca, koji su slučajno nabasali tamo kao i on. Svako malo bi se netko od uzvanika ustao i nešto govorio na japanskom, pa bi se svi izgrlili i tapšali u krug, uključujući V.-a i Amerikance. Nakon nekog vremena otišli su prvo slavljenici i gejše, svi su se izgrlili posljednji put, zatim Ameri, a V. je ostao zadnji s parom vlasnika. Malo su pili i pričali, koliko je to bilo moguće zbog jezične barijere: on ima 78, ona 77, kafić su otvorili prije 47 godina, 1977. godine, i otad rade zajedno, imaju kćer i sina u Tokiju, jedno unuče, čine se sretni u ljubavi. Nakon nekih sat vremena "barba Ratko" ga je pitao zna li japanski!? Bio je tamo još neko vrijeme, a naposlijetku su se izgrlili a on se odgegao do našeg hotela.

J. je dobro i nema temperaturu. Pakiramo se i odlazimo u susjednu zgradu smještaja gdje se nalazi kuhinja koju možemo koristiti, a nosimo svu hranu koju imamo, uključujući crna tvrdo kuhana jaja, kuhana u sumpornim kupkama Owakudanija. Legenda kaže  "A znaš kakve su legende: laž čuo, laž ti reko": za svako pojedeno jaje, život se produži za 7 godina. Pojeli smo i popili kafu, pa otišli po kufere koje ćemo ostaviti na recepciji, odlazimo i na jutarnji izlet, imamo vremena, jer je naš Shinkansen za Kyoto tek u 14.09. Odlazimo šetnjom do kolodvora Hakone-Yumoto gdje čekao vlak za Goru. Vozimo se pola sata, i sad kroz prozor vidimo prirodu, što sinoć nismo mogli jer je već bio pao mrak. U Gori čekamo autobus koji nas vozi do lokacije Moto Hakone Stone Buddhas, mjesto u prirodi gdje su u kamenu isklesani reljefi ili kipovi Bude koji potječu iz 12. do 14. stoljeća. Obilazimo samo jedan mali dio jer uviđamo kako ne raspolažemo s mnogo vremena. Sad hvatamo direktni autobus za Hakone-Yumoto, na ulazu u grad velika je gužva na cesti i počinjemo paničariti jer nam vrijeme na očigled curi: sati je 12:50. Izlazimo iz autobusa, čekamo taksi, kojeg, naravno po Murphyjevom zakonu sada nema na stajalištu. Ipak, uskoro dolazi i dogovaramo s taksistom vožnju do smještaja po kufere i natrag do kolodvora. Arigato gozaimaaas uz naklon taksista, odlazimo na peron i ulazimo u vlak za Odawaru u 13:18, točno dvije minute prije polaska. Boravak u Hakoneu bio je ugodan i žao nam je što nećemo provesti još koji dan ovdje, ali nema prostora za izvoljevanje.

Stone Buddhas

ibid.

saron u Hakoneu

Hakone

Na vrijeme smo stigli u Odawaru, gdje pratimo znakove za JR Shinkansen u smjeru Kyota. Na peronu je prošlo nekoliko Shinkansena koji su bili u prolazu i oduzeli nam dah. Imala sam osjećaj kao da nisam dosad vidjela nešto tako tehnološki uzbudljivo. Čekamo vlak na označenom mjestu našeg vagona, stigao je i krenuo po redu vožnje u 14:09. Vozili smo se brzinom nešto manje od 300 km/h, a zanimljivo da smo se usred Europe vozili čak i brže, francuskim vlakom TGV na potezu Metz - Pariz 330 km/h. Ipak nismo razočarani, naprotiv, uzbuđeni smo - pojam Shinkansena sam osvijestila kad se J. počeo intenzivno zanimati za vlakove kao i svi dječaci, a sad to ostvarujemo i križamo s "bucket liste". 

Ni ovaj put iz vlaka ne uspijevamo vidjeti vrh planine Fuji, koji je zamotan u oblake. Nakon dva sata vožnje stižemo u Kyoto na istoimenu stanicu. Pri izlazsku iz vlaka zapuhnula nas je vrelina, koju nam je već najavio onaj Kyočanin iz restorana u Tokiju.

Unutar stanice pratimo znakove za zelenu metro liniju, na aparatu smo kupili karte za metro (660 Y), pa se vozimo dvije stanice do one najbliže našem novom smještaju - Shijo. Potom hodamo 10 minuta Tachiuri Nishimachi ulicom, koju krase dućani i glazba s razglasa do The Pocket Hotela. Odmah se čekiramo jer je moguće već od 15 sati. Dobili smo bonove za doručak narednih dana i kartice-ključeve. Sobe su male, što i ime hotela govori, džepne. Naša je soba sastavljena od dvije spojene vratima koja su za naš komod otvorena i tako zaglavljena da možemo nesmetano prolaziti. T. i ja smo dobile crvene kartice, J. i V. plave za ulazak u muški ili ženski wc, odnosno kupaonice jer ih nemamo u sobi. U lobiju su i ovdje ponuđene pidžame i papuče, a u kupaonici su mašine i sušilice za robu.

Prije nekoliko dana na vijestima smo vidjeli upozorenja o nadolazećem tajfunu, a ovdje smo zapljusnuti ažuriranim podatcima - ispred lifta na oglasnoj ploči stoji i ilustracija i čini se da ćemo zaglaviti u Kyotu. Još ne paničarimo, prilagodit ćemo se situaciji, a sad smo gladni i idemo na večeru. 

 

tajfunov itinerar

Nishiki Market

Naš se hotel nalazi nedaleko Nishiki Marketa, tržnice stare 400 godina, pa odlazimo u tom smjeru. Noć je i pola je lokala zatvoreno, a druga polovica još radi i nude svakojaku hranu. Mi biramo MOON and BACK ramen restoran, u kojem imamo savršenu dobrodošlicu od paklene vrućine - hladno pivo stiže u rashlađenoj krigli uz vlažne i tople salvete. Biramo sashimi, flambirane ramen juhe, yakitori (fotke su u postu Jedenje...) - sve je vrhunsko, konobari odlično govore engleski, a cijena je znatno veća jer je ovo turistički grad.

Laku noć!

Strahovi - top ljestvica (nastavit će se)

Kad smo bili u Siquijoru na Filipinima, sjedili smo u kuhinji, vani je već bio mrak, a na prozorskim staklima se odražavala plafonjera sa stropa, koja je na tren izgledala kao NLO. Pomislili smo "još nam i ovo treba uz sve strahove". Tada smo istrgnuli list papira i zapisali sve čega smo se bojali na ovom putovanju. 

Kalifornija:

1. ubojica (road rage, ubojica iz motela)
2. medo-grizli
3. puma
4. vrućina
5. potresi
6. čegrtuša
7. tsunami, odmilja cuni
8. rip current

Havaji:

1. cuni
2. morski pas - odmilja zvan pajo
3. slatkovodne bakterije
4. pad kokosa s palme

Samoa:

1. cunami
2. morski pajo
3. slatkovodne bakterije
4. kokos

Fiji:

1. cunami
2. zmija
3. kokos
4. slatkovodni paraziti

U avionu:

1. infarkt iznad Pacifika, najbliže kopno 4 sata u svakom smjeru
2. tajfun hara nedaleko dok letimo prema Filipinima

Japan:

1. potres
2. cunami
3. tajfun
4. vulkan
5. majmuni
6. grom

Filipini:

1. potres
2. cunami
3. ciklon
4. zmije, posebno spitting cobra
5. klizišta
6. poplave
7. havarija na moru
8. slatkovodne bakterije i paraziti
9. kokos
10. meteor
11. NLO

38. dan // Tokio - Hakone

Jedva smo se probudili oko 8, otišli na doručak i onda se vratili u sobu dovršiti pakiranje, naposlijetku se odjavili iz hotela u 10. Naručili smo taksi preko aplikacije Uber da nas vozi na Ueno stanicu, došao je za tren, vozač u odijelu, a auto savršeno čisto i uredno -  uska i visoka Toyota. Za 20-ak minuta dovezao nas je na poznatu željezničku stanicu gdje bili već nekoliko puta pa se lako snalazimo. Prvo idem u dućan kupiti hranu za put a onda na peron broj 7 na vlak za Odawaru.

Sljedeće putešestvije mogli smo izbjeći da smo se malo bolje informirali. Naime, od velikog izbora za dolazak u Hakone, V.-u se više nije dalo guglati, pa nije proučio Odakyu Romancecar, limited express direktni vlak koji kreće iz Tokija sa stanice Shinjuku za Hakone-Yumoto, i posebno se isplati za putnike povratne karte, a čak se isplati i u samo jednom smjeru. U ovom vlaku dobije se rezervacija i mir.

Ali mi hvatamo lokalni za Odawaru, vlakovi su česti i sjedamo na onaj u 11:03. Istog je tipa kao i metro, sjedala su postavljena uz prozore, pa je sredina vagona krcata putnicima. Srećom, nakon par stanica oslobodila su se sjedala pa smo mogli sjesti. Djeca su bila dobre volje, J. je čak uskoro zaspao. Nedugo nakon polaska  kroz prozor se ukazalo valovito more Tihog oceana, prijelaz preko rijeke Sakawa, i druge vizure manjih gradova bez visokih nebodera. Razmišljam kako je čudno da je J. zaspao po danu, a kad se probudio, bio je vruć i žalio se na grlobolju i glavobolju. U torbi imam lijekove pa mu dajem dječji paracetamol u prahu koji se istrese direkt u usta. 

na Ueno stanici čekamo vlak za Odawaru

Vozili smo se oko sat i pol do Odaware. Odawara je grad na obali Pacifika, važno željezničko čvorište za putnike koji nastavljaju putovanje prema gradu Hakoneu, odnosno Nacionalnom parku Fuji-Hakone-Izu, kao što smo mi.

Na odawarskom kolodvoru pratimo znakove koji pokazuju gdje se kupuju karte za spomenuti Hakone, grad u planinama, poznat po termalnim izvorima i polazište prema Fujiju (Fudži) . Fuji, Fujiyama ili Fujisan, najviša planina u Japanu, aktivni stratovulkan. Ne treba je miješati s otočnom zemljom odakle smo došli u Japan prije nekih tjedan dana - Fidžijem (Fiji).

Na automatu kupujemo karte za Odakyu liniju i Hakone Free Pass za dva dana kojim ćemo se nadalje moći voziti neograničeno raznim vrstama prijevoza, a plaćamo 5000￥ po osobi za odrasle i po 1000￥ za djecu (sve skupa 12 000￥ = 74E ). Sada slijedimo znakove koji se bojom razlikuju od putokaza za druge destinacije (ovi su narančasto smeđi za razliku od modro bijelih). Sve je jako pristupačno i user-friendly, pa postoje i putokazi na podu koji vode do perona 11 gdje se ukrcavamo za našu stanicu Hakone-Yumoto (postoji i grad u Japanu koji se zove Yumoto, poznato spa odredište). Ova vrhunska organizacija i planinski kraj nas podsjećaju na Zermatt u Švicarskoj gdje smo bili prije nekoliko godina. Vozimo se oko 20 minuta, uz nekoliko stajanja na usputnim stanicama, gdje sam i ugledala reklamu za Švicarsku i Zermatt! U vlaku su tri vesela starija Japanca, koji su nam podijelili po 100 ￥ kao dar od njih za dobrodošlicu u Japan. A baš mi je žao što smo svu siću eura pospremili negdje duboko u kufer, inače bi im zauzvrat dali kao pozivnicu u Europu. Stigli smo u Hakone-Yumoto, na susjednom peronu crveni je Romancecar vlak i sve još više podsjeća na Švicu.

kupnja free passa za Hakone

slijedimo znakove u Odawari

Hakone ili Zermatt?

Izlazimo sa stanice i odlučujemo uhvatiti taksi da se ne gnjavimo s prtljagom uzbrdo i s J.-om koji nije najbolje. Opet jedan uski a visoki Toyota taksi s vozačicom koja dobro natuca engleski. Ulice su uske i jednosmjerne, vozimo se uzbrdo, a za 5-6 minuta i 700￥ (4,30 eura) dovezla nas je ispred našeg novog smještaja Guesthouse Azito. Azito je smještaj hostelskog tipa, u jednoj je zgradi recepcija i bar, s kuhinjom koju možemo dijeliti s drugim gostima, a u drugoj zgradi nalaze se drvene kapsule u kojima su madraci, lockeri za prtljagu, kupaonice i frižider.

Kako je bilo oko 13 sati, a check-in je tek od 16, ne možemo se potpuno smjestiti, ali je recepcionerka bila ljubazna pa nam je dala ključeve za naše lockere, ne i broj kapsule. Još je i sve informacije koncizno sažela na savršenom engleskom da nismo imali drugih pitanja. 

Odlazimo u našu zgradu gdje smo ostavili stvari u lockerima, a uzeli: hranu koju smo imali, lijekove, toplomjer, dugu odjeću i krenuli na busnu stanicu koja se nalazi blizu smještaja. 

V. je već isplanirao naš današnji izlet, a mi ga slušamo i slijedimo. Bus će doći u 13:43, sunce prži pa smo se namazali kremom za sunce koju smo također ponijeli. Na ulazu i izlazu karte pokažemo vozaču, bus staje na stanicama dok se penje serpentinama, i nije baš ugodno za nekog tko pati od morske bolesti. Nakon pola sata vožnje stigli smo na zadnju stanicu Moto-Hakone Port pokraj jezera Ashi. To je kratersko jezero, s čijih obala puca pogled na planinu Fuji. Na izlazu iz busa osjeti se velika promjena u temperaturi jer smo se popeli na određenu nadmorsku visinu, sivi oblaci zaklanjaju sunce i Fuji, a kišica pada. Odlazimo u omiljeni dućan 7-11 kupiti još neku hranu jer ćemo na večeru tek na povratku s izleta. Ovdje čemo pričekati gusarski brod za krstarenje koji će nas voziti dalje (postoji opcija kružnog putovanja i povratak u istu luku), a dok čekamo, prošetali smo uz obalu jezera, na susjednim obalama se vidi Hakone Shrine šintoistički hram i gusarski brod. Brod stiže a mi smo stajemo u red s masom drugih turista. Kroz jedna vrata broda putnici izlaze, kroz druga mi ulazimo, a pri ulasku pokazujemo istu onu kartu i dobijamo pečat. Brod je izvana nakićen, dok je interijer jednostavan i prostran. Unutra ima šank, dobre zahode i sjedala sa stolovima. Isplovili smo u 14:40 i plovimo oko pola sata do luke Togendai. Pri izlazu s broda slijedimo kolonu ljudi koji idu kako smo i mi planirali na stanicu žičare zvane Hakone Ropeway Togendai-do.

jezero Ashi, desno se vidi torii šinto hrama

jezero Ashi i gusarski brod

Sjedamo u kabinu s drugim turistima u 15.20 i vozimo se do stanice Owakudani. Owakudani je područje oko kratera vulkana Mount Hakone koji je još uvijek aktivan sa svojim sumpornim izvorima i termalnim vodama. Temperatura je još niža, a osjeti se snažan miris sumpora (iliti miris splitske rive), oblaci dolaze i prolaze, zaklanjaju pogled na okolna brda i staze. Ovo je mjesto i poznato po crnim jajima - skuhanim u kipućim izvorima, pocrnjelim od sumpora. U suvenirnici kupujemo paket dotičnih jaja i hvatamo novu kabinu dalje prema stanici Sounzan, gdje prestaje žičara (ropeway) a počinje uspinjača (cable car). Sljedeća je stanica Gora (haha logično), gdje želimo posjetiti poznati gorski park, ali već je 16.00 i  upravo je zatvorio. U blizini je dućan, gdje kupujemo djeci sladoled a nama pivo, pa sjedamo na zidić obližnjeg parkinga i to konzumiramo. Umorni smo, gladni, iako stalno nešto grickamo i planiramo što ćemo dalje. J. je dobro, pod paracetamolom je i nadamo se da fibra neće opet narasti. Odluka je pala, idemo na pizzu u PUB STOP (Pabu Sutotupu) Pizza & Bar, obližnju pizzeriju s odličnim ocjenama. Djeca biraju jednostavne pizze, a mi naravno gurmanske - s wagyu mesom i algamaa uz lokalno craft pivo. Pizze su veličine onih iz menze Citadela prije nekih 15 godina. Na cijeni se osjeti da je ovo turističko mjesto pa četiri pizze, dva piva i kolu plaćamo 8 150￥(50E). Sumrak, oko 18 je sati i spuštamo se do stanice Gora gdje opet vidimo reklamu za Švicarsku. Zaključujemo kako je japanski Hakone, zahvaljujući padu yena - "Švica za siromašne" (da netko ne pomisli krivo, kvaliteta je na jednakom nivou, ali cijene su ovdje puno manje nego u Zermattu i okolnim mjestima prije tri godine kad smo bili tamo). Od Gore do Hakone-Yumoto stanice vozimo se oko 45 minuta, što sam iskoristila za kunjanje. 

sumporne pare Owakudanija gdje se kuhaju jaja

Hakone Ropeway

upozorenja 

Opet hvatamo taksi do našeg smještaja Azito, gdje na recepciji kupujemo karte za onsen Hakone No Yu (po 1400￥ za odrasle i 1200￥za djecu) kamo nas vozi taksi naručen s recepcije. Onsen je prirodni termalni izvor, čija je voda topla i ljekovita, za razliku od sentoa koji je javno kupalište. Postoje pravila za korištenje onsena, najpoznatija je zabrana tetoviranim gostima. Ovo datira iz davnih vremena kad su tetovaže imali samo yakuze (japanska mafija), pa im se na taj način suptilno zabranjivao ulaz. S porastom mode tetoviranja a i turizma, u nekim je onsenima dopušteno imati tetovaže, ako se pita unaprijed ili prekrije flasterom. Mi nismo tetovirani pa nemamo što kriti. Ostala pravila uključuju obavezno kupanje prije ulaska u bazene, zabranu kupaćih kostima, sušenje prije povratka u svlačionicu i zabranjeno snimanje. Na ulazu smo dobili narukvice za ormariće, mogli smo unajmiti ručnike, ali smo ih ponijeli iz hotela, a onda smo se pozdravili, jer su muški otišli u muški dio, a T. i ja u ženski. U svlačionici smo se razodijenule i krenule u banje. Nije bilo previše žena, a one koje su bile, bile su same. Blizu ulaza postavljeni su tuševi, ispred svakog je tuša ogledalo i plastična klupica, velike boce kupke, šampona i regeneratora, kao i kamen za struganje peta. Sve je ovo postavljeno nisko, da se koristi u sjedećem položaju. Mi smo se nasapunale i tuširale, a zatim smo ušle u jedan od bazena s vodom toplom oko 45 stupnjeva, što je pokazivao termometar. Kako su u onsenima prirodni izvori, cilj je uči čist, da se pri odlasku samo osušimo, tako da ljekovitost vode ostane na nama. Kasnije smo izašle na vanjski dio, gdje su bazeni sa slapovima ili mjehurićima koji masiraju tijelo i voda je nešto hladnija, otprilike temperature tijela pa je boravak ugodniji. Temperatura zraka je također ugodna, ipak je ljeto. Ovo me je podsjetilo na lanjsko putovanje na Island, koji također koristi svoje vulkane i termalne izvore za javna kupališta, samo što smo tamo bili za vrijeme jeseni/zime pa je bilo još ugodnije kupanje u vrućoj vodi dok je vani blizu nule.

Osušile smo se i krenule u svlačionicu gdje je bilo nekoliko fenova i vanity stolića, i masažna fotelja u koju smo ubacili kovanicu od 100 yena i dobile 8 minuta masiranja. Kad smo bile gotove, iz aparata u predvorju uzele smo pića za hidriranje i otišle u sobu za odmor, gdje su već bili J. i V. J. je ležao na tatamiju i činilo se da ga je opet uhvatila visoka temperatura, pa smo brzo popili i krenuli prema Azitu. Sreća, sad nam je nizbrdo, pa se pješice vraćamo, hodamo uskom cestom, a V. nosi J.-a nekih 10 minuta. Na recepciji smo napokon dobili broj naših kapsula i otišli u njih. J.-u smo izmjerili temperaturu - i dali lijek, a onda sam napravila krevete. Naime, jeftina cijena hostelskog smještaja skupo se naplati u trenutcima kad sam moraš srediti svoj krevet -  jastučnice, navlake za jorgan i donja plahta uredno su složeni i čekaju domaćicu da ih rastegne. Ovo je dosta nepraktično, kapsule na kat i niski strop. A naši su kuferi na donjem katu u lockerima  - vadim samo dječju robu iz malog kufera - J. će se kasnije oznojiti pa treba imati presvlaku, a mi ćemo lako. Djecu smo ušuškali u gornji ćumez, V. ide u večernji izlazak, a ja se smještam u krevet u robi i napokon malo samujem: čitam i pišem.   

Po povratku s putovanja čitam mangu u kojoj piše kako je pogled na planinu Fuji rijedak, što mi je dalo utjehu jer je ni sutradan nismo vidjeli.

Azito recepcija i bar

kapsula u Azitu

jebo Fuji, kad je tako stidan

Jiro Taniguchi, Potraga za nestalom djevojkom, Naklada Fibra, travanj 2023, Zagreb, str. 225.