Nacionalni park Yosemite (nije josemajt, ni džosemiti, nego jousemiti) nalazi se u gorju Sierra Nevade, njime teče rijeka Merced koja se ulijeva u, već spomenutu, plodnu San Joaquin Valley.
Noć je bila mirna i svježa uz otvorene prozore i stropni ventilator, pa sam ga u sred noći ugasila i pokrila nas dekicom.
Buđenje oko 8 i trčanje u WC minutu udaljen od naše kolibe. Ne bi bilo u redu i sad piškiti pokraj, kao sinoć, zbog lijenosti. Ambijent je prekrasan, kućice u sred šume uz prekrasan i snažni miris cedra. Sve bunkhouses nemaju WC nego dijelimo zajednički sanitar s tuševima. Ne volim doći obnoć jer tad se slabo snalazimo, loša je rasvjeta, iako imamo lampadine, mrak je neprijatelj sa svim zvijerima koje u njemu žive.
Oko 9:30 krenuli smo u Yosemite National Park. Plan je bio stati negdje usput na doručak i kavu. Zaustavili smo se kod Rush Creek Logdea koji ima svoj restoran i dućan/kafić (general store). Na našu radost prodaju zapakirana tvrdo kuhana jaja! Kupili smo još par stvari, i mogli smo birati malu ili veliku kavu. Odabrali smo malu – kartonska čaša od pola litre koju sami točimo na aparatu i biramo dodatke (šećer, zaslađivač, vrhnje, mlijeko, cimet…). Sjeli smo na terasu lokala za doručak. Nedavno sam bahato komentirala o američkoj opsjednutosti pijenja u pokretu, a sad i sama to radim! Nećemo stići popiti svu tu kavu na terasi, uzimamo poklopac i idemo u auto s kavama koje će potrajati cijeli dan.
Uskoro prilazimo samom ulazu u NP Yosemite, auta ulaze jedan po jedan mimo naplatnih kućica. Svugdje su oznake da nema ulaza bez rezervacije. V. je to znao i čim je isplanirao ovaj smještaj i plan, rezervirao je. Pokazali smo dakle tu rezervaciju, godišnju iskaznicu i osobnu i krenuli naprijed. I ovaj NP, kao prethodna 3, obilaze se vožnjom uređenim asfaltiranim cestama, a široki parkinzi postavljeni su na svim zanimljivim lokalitetima koje treba posjetiti. Na ulazu dobili smo kartu i napravili plan. Ići ćemo do vidilice na stijenu Half Dome, pa na Tunnel View odakle se vidi stijena El Capitan i cijela dolina. Mnogo je turista, začas se nađe parking jer svi rade isto što i mi, dođu, parkiraju, slikaju se i nastave dalje. Ne želimo ići dalje u brdo prema Wawoni nego ćemo se vratiti u Yosemite Valley, dolinu rijeke Merced. Na ovom dijelu cesta je jednosmjerna i radi krug (loop road) oko doline.
Zastali smo na slapu Bridalveil Fall, uređena šetnica vodi do pogleda na slap. Od turista mnogo je Indijaca i to starih koji jedva hodaju, ali uz pomoć štapa polako dođu do vrha, ima čak i malih beba, rekla bih novorođenčadi, u nosljkama ili kolicima. Od lokalnih - planinarski odjeveni parovi, samci ili cijele obitelji. A nešto je manje pretilih Amerikanaca ili invalida u kolicima, ali svega toga ima ovdje. Moglo se ići dalje po stijenama u podnožje slapa ali nismo htjeli. Djeca i V. zabavljaju se prelazeći prirodni most od debla preko rijeke. Nastavljamo dalje do plaže Cathedral Beach, postoje upozorenja na medvjede, ali mnogo je ljudi i sigurno će prvo na njih haha. Na ovom dijelu rijeka je plitka, ugodno osvježavajuća, može se brčkati u plićaku ili ići malo dalje da te rijeka nosi. To mnogi i rade! S napuhancima dođu do nekog dijela uzvodno i puste se niz rijeku do željene stanice. Ovdje ima shuttle buseva, ali nam nisu potrebni, Park je širi i ima više mjesta za parkiranje za razliku od Sequoia Parka.
Okupali smo se i pojeli ostatke hrane koju smo imali sa sobom i krenuli dalje.
Parkirali smo na širokom parkingu pokraj Pines kampa i krećemo u hike do Mirror Lakea. Osjećam se očajno, nemam mentalnog kapaciteta za majčinstvo, T. mi stalno nešto govori, dosađuje i gnjavi. Zločesta sam prema njoj, V. me isto skužio i govori joj da me pusti. Nisam bila sama na miru već deset dana, a samoća mi je nužna da se malo resetiram. Stalno smo zajedno, sve sam više i fizički iscrpljena. J. kuži i ne obraća mi se a ja mislim da ću poludjeti ako još jednom čujem „mama“. Udaljavam se od naše grupe, i idem prva da ne moram pričati ni s kim. Puno je ljudi, staze su uređene i nije me strah zvjeradi, "a ako me i napadne, baš me briga", mislim ja u sebi pasivno-agresivno. Tako sam se osjećala u tim trenutcima. Ovaj hajk traje oko 45 minuta, prvi je dio šetnja uz cestu a zatim malo penjanja i uskoro smo došli do cilja. Opet je puno ljudi, mnogi se kupaju, a i mi močimo noge. Posvuda su neke glupe vjeverice od kojih bježim da mi ne uzmu hranu, iako nisu ni pokušale. Još sam natmurena i pogled mi je pesimističan i neprijateljski.
Vraćamo se nazad u auto, prošlo je oko 1,5 sat.
Dalje su Yosemite Village i Lower Yosemite Fall Trail do istoimenog slapa – parking, šetnica, fotografija – parking. Ja sam opet gladna i tužna, hvata me panika da nećemo stići u dućan. U ovom parku nema restorana i dućana na svakoj postaji. Skoro je 17 sati, a moramo još do El Capitana i vratiti se u naš smještaj, jer dućan u njemu radi samo do 18. A još smo imali plan oprati robu, okupati se u rijeci i na kraju naložiti vatru… gradiva puno, vremena je malo.
Mirror Lake
Parkirali smo uz cestu i pratili putokaze za stazu do El Capitana. Ta je stijena pojam u penjačkom svijetu, nešto kao Anića kuk u Paklenici. Prije par godina Amerikanac Alex Honnold ga je popeo (u penjačkom vokabularu glagol "penjati" nije povratni "penjati se" nego prijelazni "penjati stijenu") free solo, što znači bez ikakve opreme i osiguranja, osim penjačkih cipela i krede. Snimljen je i odličan dokumentarac o tome Free Solo (2018.).
Stigli smo u podnožje, ali ne skroz uz stijenu gdje počinje penjanje, jer su se pojavila upozorenja na odrone i slično. Djeca su u stijeni uočila penjača, na fotografiji se treba dobro približiti da ga se skuži.
17:18 napokon krećemo doma. Stajemo na pumpi unutar parka (u svim ovim NP-ovima ima benzinskih postaja!), ali dućan je davno zatvorio. Već je 18:05 i stižemo u onaj Rush Creek od jutros, divota, radi do 22! Opskrbljujemo se jajima, preskupim craft pivama i drugom hranom. U kolibi smo uzeli robu za pranje i čistu robu, plastične čaše, još neku hranu iz frižidera, djeca i V. skupljaju suhe grane za loženje i onda odlazimo na rijeku u sklopu našeg kampa. Pronašli smo mjesto za piknik, djeca se idu odmah kupati a ja sam navalila na hranu. V. nam je rastočio pivo u čaše, da se ne vidi da pijemo alkohol, pogotovo u prisustvu djece. Ostali jedu a ja sita i sretna, idem se okupati. Temperatura je ugodna, osvježavajuća, a vani je toplo iako je netom palo sunce. Krišom obavljam higijenu u vodi (trljam pazuhe i druge dijelove tijela haha), pa neću se nakon ovoga još ići tuširati na tuš. Sjela sam na jednu stijenu i uhvatila par trenutaka mira, dok J. i T. nisu došli na most iznad moje glave i počeli me dozivati „mama, mama“. Ali sad sam dobre volje, više mi ništa ne smeta, spuštam se niz kamen prirodnim toboganom i idem odjenuti čistu robu (svi smo se obukli u čisto nakon kupanjca). Robu nosimo u praonicu, a djeca idu igrati mini golf. Još ćemo tu biti 40 minuta dok mašina ne završi. Vidjeli smo tri dječaka i pričinja nam se poznati govor – oni su iz Bosne! Kad je mašina završila, uzimamo mokru robu i idemo doma. Ispred svake kućice željezno je korito s roštiljem, nećemo ništa peći nego uživati u vatri. Kako smo na putovanje ponijeli konop, na njega vješam dio robe, a ostatak po sobi (nismo imali sitniša za sušilicu i htjeli smo što prije kući). Vatra, pivo, djeca na spavanje, mi u tišini gledamo vatru. Zatim je V. zalio vatru pišakom i vodom, i išli smo spavati.
o požarima s Moro Rocka
prodaja kamenja iz rijeke
Zumwalt Meadows