Kirgistan i Uzbekistan // 6. dan //Samarkand - Buhara

Chor Minor u Buhari

Jučer

Kad smo se sinoć vratili, soba je smrdila na govna, ispred je bio kamion odvodnje. Srećom, brzo se prozračilo ili smo se samo navikli. Japanke koje sam ostavila ispred sobe (jer se cipelama ne ulazi unutra) skrvčile su se i smanjile za jedan broj na jakome suncu, dobro da sam kupila broj veće pa mi sad nisu premale, i najveća sreća da smo patike i gojze iz predostrožnosti ostavili u sobi u kesi. 

Kad sam se tuširala mlaz tuša bio je toliko slab da bi bilo bolje da sam uzela špricu i njome se špricala.

Srećom, roba koju smo dali domaćici oprati bila je čista i suha. 

ukrasna pločica u zahodu prigodnog motiva

Sutra ujutro 

Doručak smo dogovorili u 7, a ostatak uzimamo sobom, tvrdo kuhana jaja, hrenovke i sir, da imamo za puta. Domaćica se u zadnji čas sjetila da ima onu potvrdu - registraciju za koju smo je sinoć pitali pa je rekla da se javimo gazdi preko Whatsapp-a. S. me upozorila da uvijek zatražimo tu potvrdu jer pri odlasku iz zemlje mogu tražiti. To je zapravo dokaz da je vlasnik smještaja prijavio goste i platio taksu.

Dolazi Яndex i za 15-ak minuta smo na željezničkom kolodvoru, gdje prvo prolazimo kontrolu prtljage. Za Buharu ćemo putovati brzim Afrosiyob vlakom u 8:31, u kojem imamo rezervirana sjedala jer drugačije ne može. V. je kupio karte nekoliko dana ranije i cijena za nas četvero je oko 50€. Na prvom peronu, odakle polazi, čeka puno ljudi, što domaćih, što zapadnih backpackera. U vlaku je ugodno, sjedala su prostrana, klimatizirano je, ima i fini vagon restoran, utičnice između sjedala (običan utor kao i kod nas), WiFi Uztelekom na koji sam se spajala i na aerodromu i po gradu, ali šteka, kao i naš mobilni internet. Oko 10:15 stigli smo u Buharu, a kako nismo imali rezerviran smještaj, sjeli smo u hlad zgrade kolodvora i neko vrijeme tražili, pa nakon bukiranja pozvali Yandex da nas odveze u sami centar.

Buhara vokzal - željeznički kolodvor u Kogonu

 

Buhara je jedan od najvažnijih gradova na nekadašnjem Putu svile, bogat srednjovjekovnom arhitekturom i poviješću, a njegovo povijesno središte je na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine. Kroz stoljeća je bio centar trgovine, religije, kulture i umjetnosti, a danas se ističe kao najbolje očuvan islamski grad srednje Azije s više od 140 arhitektonskih spomenika.

Željeznički kolodvor Buhare nalazi se u susjednom mjestu Kogon pa nas Yandex minijaturni Chevrolet Matiz vozi nekih 25 minuta do centra Buhare. Ovaj dio grada je bezvezan, kao da se vozimo kroz Kaštela gornjim cestom - zgradurine, radionice, dućani, autopraonice. Matiz skoro pa uopće nema portapak pa svu prtljagu držimo na sebi. Centar Buhare je mreža uskih uličica kao labirint i stvarno je zgodno imati ovako mali auto. Petak je, sveti dan za muslimane i prolaz pokraj džamije je pregrađen, da auto ne bi prolazili dok je namaz. Ipak su nas propustili tako da nas je dovezao točno ispred smještaja, koji se nalazi u zadnjoj prometnoj ulici prije pješačke zone u samom centru. 

Smještaj je Homestay Rahmat (kuća u kojoj ljudi žive i iznajmljuju nekoliko soba). Dvor je prekrasan, pun zelenila, za razliku od golih uličica kroz koje smo se vozili.

Čekin bi trebao početi u 14, sad je točno podne, ali kako nemaju gostiju, gazda Skandar nas pušta u sobu. Soba je uglancana, vidi se da je sve novo, udobni kreveti, klima, frižider. Ja sam legla na svoj krevet i odmah zaspala, dok ostali imaju slobodne aktivnosti.

Nakon odmora odlazimo u šetnju. Vruće je, oko 36°C. Dio pješačke zone je u radovima: postavljaju se kamene ploče na podove, arheologija, ali smo svejedno zabezeknuti ovim trgovima i građevinama. Šetamo preko Lyabi Khause trga, tu je statua Nasrudin Hodže, dalje Nodir Devonbegi Medresa, Chor Minor Monument koji plaćamo po 15 000, djeca besplatno. Prolazeći ulicama, iz jednog dvorišta doziva nas čiča da dođemo vidjeti njegovu "kuću-muzej iz 19.stoljeća". Sve je u radovima, a on pomalo sam i još par radnika restaurira ovo rasulo.

Chor Minor Monument 

restauracija čičine kuće

gipsani odljev koji se postavlja na strop

čiča

drvodjeljski alat u Wood Carving museum

Slijedi Ulugʻbek madrasasi, Museum Of Wood Carving In The Abdulaziz Khan Madrassah, prolazimo kroz stari bazar Toqi Zargaron, do trga Po-i-Kalan gdje se nalazi minaret Kalon, medresa i Kalon džamija. 

minaret Kalon i džamija desno 

Odlazimo na večeru u restoran Kalon, na terasi s pogledom na minaret, ugodno puše, imaju lokalno pivo koje je dobro došlo za kraj ovog toplog dana. 

Kratka šetnja do kuće. Kad smo došli, gazda Skandar je bio tu i malo razgovaramo s njim dok nas prijavljuje. Ovu je kuću kupio njegov otac Rahmat (rahmat znači hvala na uzbečkom), a on je odlučio iznajmljivati sad kad je u penziji. Inače je radio kao učitelj u školi i predavao fiziku, a kasnije je prešao u neku drugu vrstu škole (nisam skužila koju) i tamo predavao tehničke predmete. 

Ulicama Buhare:

sovjetski suveniri

Inače, što se tiče sporazumijevanja, uglavnom koristimo ruski (zahvaljujući mom studiju ruskog) iako je sramotno degradirao uslijed malog korištenja zadnjih desetak godina. A V. me uvijek za vrijeme studiranja ispitivao "kako se kaže ovo, što znači ono" i tako dosta dobro naučio osnove jezika. Naravno i hrvatski tu dosta pomaže. 

Zanimljivosti:

Kad pišu latinicom, zadrže čiriličko slovo X za glas H ili KH, pa tako posvuda piše Buxara što se čita Buhara ili Bukhara.

Tako je i ljekarna - Dorixona [dorihona].

Posvuda raste lokalno stablo pajasen ili kok, koje je doneseno u Europu kao ukrasna biljka, dok nisu skužili da je invazivna i pogubna za lokalno raslinje.

U zahode se i dalje ne baca toaletni papir.

Od jedenja puno cikle urin postane crven.

Kirgistan i Uzbekistan // 5. dan //Samarkand

Probudili smo se oko 8:00 h u Samarkandu, u našem smještaju. Doručak smo dogovorili u 8:15 h. Mirno i vedro jutro, ostavljamo djecu da spavaju i na doručak odlazimo sami, u lijepoj bašti. Za doručak smo dobili po jedno jaje, hrenovku, pomidore i krastavce, napolitanke te voće: lubenicu, grožđe i dinje. Nakon što smo na miru doručkovali, dodatno smo zatražili kavu, budući da se ovdje obično pije čaj. V. je otišao po djecu koja su još spavala. U 10 h stigli su i prigovarali da je doručak prerano. Tada sam naglas diktirala umjetnoj inteligenciji Perplexityju da piše blog za mene, a kako je dosta griješio, svi smo se dobro nasmijali.

Domaćica je cijelo vrijeme ili gledala serije na mobitelu ili razgovarala na njemu, pa sam imala osjećaj kao da je prekidam kad želim nešto pitati, umjesto da ona prekida svoju seriju da bi odradila svoj posao.

Taman u zvizdan oko 11:30 izlazimo i slijedi šetnja sveučilišnom avenijom, pa u Amir Temur Mauzolej (Amir Temur maqbarasi), ulaz se plaća 280 000 somova za strance, nas četvoro (oko 19 €). Amir Temur bio je veliki vojskovođa koji je vladao srednjom Azijom u drugoj polovici 14. stoljeća. Mauzolej Amir Temura, poznat kao Gur-e-Amir, jedno je od najvažnijih remek-djela islamske arhitekture, s prepoznatljivom tirkiznom kupolom i bogato ukrašenim interijerom, gdje su pokopani Amir Temur, njegovi sinovi i unuci.

Puno je ljudi, nema izuvanja ni pokrivanja glave, žene su u špalinama i kratkoj odjeći.

Hvatamo Yandex do Registana čiji ulaz košta 300 000 somova (20 €). 

Puškinova knjižnica 

sveučilišna avenija

Amir Temur Mauzolej 

Registan je središnji trg Samarkanda poznat kao jedno od najljepših arhitektonskih ostvarenja islamskog svijeta. Ime "Registan" znači “pješčano mjesto”, a trg je u prošlosti bio središte trgovačkih, obrazovnih i kulturnih događanja.

Okružen je s tri monumentalne medrese: Ulugbegovom, Sher-Dor i Tilya-Kori, koje su građene od 15. do 17. stoljeća i prepoznatljive po bogato ukrašenim mozaicima i pločicama - majolici. Kompleks je obnovljen u 20. stoljeću i danas je jedna od najvažnijih turističkih atrakcija te dio UNESCO-ove svjetske baštine.

detalj s Registara

isto

Opet Yandex do Siyob tržnice gdje kupujemo voće i svježe cijeđeni sok od šipka, a u pozadini je Bibi Honim Masjid (280 000). 

Bibi Honim Masjidi (Bibi Hanim Mosque) je značajni arhitektonski spomenik u izgrađen po nalogu Amira Temura, a nazvan je po njegovoj  supruzi, Bibihonim. 

Bibi Honim

Bibi Honim iznutra

Vraćamo se do tržnice Siyob jer smo tu vidjeli trafiku na kojoj piše pošta, gdje kupujemo par razglednica i markice, koje ćemo kasnije poslati, kad ih napišemo. Na tržnici ima javni WC koji se plaća 3000 somova. Smrad se širi unaokolo tog objekta, žena na šalteru visi na mobitelu, naplaćuje ovo sramotno mjesto i daje klijentima po pola metra toaletnog papira (koji je kao krep papir). Prije odlaska u zahod može se uzeti plastični vrč za podaprat se nakon nužde, a zahodi su čučavci. Ne smetaju mi čučavci, ali na ovima je bilo govana s vanjske strane, ne samo u rupi, tako da smo T. i ja morale ući u više njih da nađemo neki koji nije toliko izasran. Rekla je da joj je ovo najgori zahod u životu i apsolutno se slažem. 

ljepši dio tržnice

 

Tražimo Yandex za ići u Šah-i-Zinda kompleks sa Siyob tržnice, ali čini se da bi odavde došao, morao bi puno kružiti, pa idemo pješke. Usput vidimo da je tu nekakva brza cesta, s ogradama zaključujemo da bi zato autom bilo duže. Plaćamo ulaz 150 000 somova (10 €), a s obzirom da je ovo sveto mjesto, moramo pokriti glave, a marame posuđuju ispred ulaza.

Šah-i-Zinda je nekropola sastavljena od niza mauzoleja i drugih sakralnih zgrada iz 11. do 19. stoljeća. Naziv Šah-i-Zinda znači „Živi kralj“ i povezan je s legendom da je ovdje sahranjen Kusam ibn Abbas, rođak proroka Muhameda, koji je u 7. stoljeću došao propovijedati islam u Samarkand. Kompleks uključuje oko 20 mauzoleja, poznat je po bogatoj ukrasnoj keramici i mozaicima iz 14. i 15. stoljeća.

Šah-i-Zinda

Hvatamo Yandex za Central park, gdje smo sinoć prošli u kojem se nalazi mali luna park. Djeci priušćujemo razne vožnje, zaslužili su nakon što bespogovorno idu tamo gdje želimo, a i nigdje u Europi nisu ovako niske cijene zabavnog parka. U blizini je 

Old City Restoran, koji ima dobru hranu, lokalno vino i ne prima kartice.

Povratak doma i spavanje.

lunapark

Za sljedeće fotografije okrenite mobitel ili glavu:

boršć 

samsa

langman, uzbečka juha s mesom i povrćem 

tradicionalni uzbečki kruh

Kirgistan i Uzbekistan // 4. dan Taškent- Samarkand

Par dana prije mog "živčanog sloma" i odluke da nigdje ne idemo, palo nam je na pamet da bismo mogli ići i do Uzbekistana kad smo već u blizini, jer što ćemo raditi puna dva tjedna samo u Kirgistanu. Karte je V. kupio dan prije polaska na putovanje i bile su skupe - oko 200$.

Taškent

Rano jutro u Taškentu. V. se prvi probudio kako je sinoć isplanirao, i oko 6:30 izašao u jutarnju šetnju. Mi smo se ostali probudili malo kasnije, ustali i otišli na doručak koji je počeo u 8:00 h u podrumu hotela. Bio je raznovrstan, uz meni najvažnije - kavu, jaja i voće, bilo je različitih vrsta pahuljica. V. se uskoro vratio, taman da i on nešto na brzinu pojede, pa smo se svi ubrzo spakirali, odjavili iz hotela i uhvatili taksi preko Yandexa do željezničkog kolodvora Pass Tsentral.

Bili smo sinoć u nedoumici odakle točno kreće vlak za Samarkand jer nas je zbunio taksist. Rekao je: "Koji vlak? Treba dobro paziti na koji vlak idete", što nas je dodatno zbunilo. V. je kupio kartu preko interneta i na njoj piše da vlak polazi sa kolodvora Pass Tsentral u 9:12 h. 

Kad smo na Googleu gledali kada polazi vlak, nigdje nije bilo preciznih informacija za točno vrijeme polaska u 9:12 h, niti za vlak za Samarkand u taj sat. Ali smo na kraju pitali umjetnu inteligenciju i, nakon iznuđivanja, saznali da je naš podatak točan.

Kasnije smo saznali da vlak iz Taškenta za Samarkand uglavnom vozi s željezničke stanice Tashkent Sjevernij Vokzal, koja se ponekad naziva i centralnim (Tsentral) kolodvorom ili putničkim (Pass-enger).

Taksi nas je vozio oko 15 minuta do spomenutog željezničkog kolodvora gdje nije bilo gužve. Čim smo stigli, službenik nas je, kad mu je V. pokazao kartu na mobitelu, uputio na koji peron trebamo ići. Pri ulasku u kolodvor u Taškentu morali smo proći kroz sigurnosnu kontrolu, gdje su nam skenirali torbe.

Ispred svakog vagona stajao je službenik kojem se pokaže karta, a on potom pokaže gdje treba ići. Naš je vagon bio broj 21, što je bilo jasno označeno. Sve je bilo dobro organizirano i jednostavno za pratiti.  Sjedala su bila slobodna jer su bila unaprijed rezervirana. U vlaku je bilo vruće, ali je bio jako komotan zahvaljujući prostranim kožnim sjedalima. Sjedala su postavljena po dva u jednom redu, a po jedan u drugom, pa smo mi sjedili jedni iza drugih, dva po dva. Kad je vlak krenuo, upalili su klimatizaciju i postalo je jako ugodno. Svi smo zaspali dok je V. u međuvremenu rezervirao smještaj za sljedeće dvije noći u Samarkandu.

Vožnja vlakom trajala je oko 3 sata i 15 minuta. Bilo je jako ugodno, a kroz vagon je više puta prolazio kondukter, koji je zaključavao zahode kad se približilo iduće stajanje. Kroz vagon je više puta prolazio i prodavač s pićem i hranom, ali nismo ništa kupili jer smo bili siti nakon doručka. Vlak je stajao u usputnim mjestima pet minuta, na primjer u gradu Jizzakh. Zanimljivo je da u svakom nazivu koji u sebi ima glas H, ako ga pišu na latinici, ostave to H na ćirilici, pa je tako na kolodvoru natpis Jizzax.

Kroz prozor sam gledala zanimljiv krajolik — gole planine, stijene i polja s navodnjavanjem kap na kap, stoka na ispaši...

Oko podne i po stigli smo u Samarkand. Opet su nas dočekali taksisti, a jedan simpatični i uporni taksist pristao je na cijenu sličnoj onoj koju bismo platili s Yandexom. Vozio nas je do novog smještaja World Family Guest House. Dugački prilaz s ulice prema centralnom dvorištu oko koje su položene jednokatnice visokih stropova. Soba je OK, 4 kreveta, tradicionalni stil, dvorište u hladu plodnog kakija i smokve s odrinom od loze i bazenom. Bazen izgleda drukčije nego na fotografiji, očito nema pročiščivače, mahovina je u njemu, ali to nas ne sprječava da se idemo kupati. Vani je 38°C i 14 % vlage i vrućinu dosta lako podnosimo, a bazen je iznenađujuće hladan. Nakon čakule sa susjedima koji putuju Stanovima, idemo na ručak u obližnji Peperoni, restoran koji ima zanimljivu ponudu, ali sve im je jako dobro: pizze, tajlandska tom yum juha, tradicionalni hačapuri. Šetnjom idemo kroz kvart prema centru. Unaokolo velike zgrade, luksuzni restorani ispred kojih se okupljaju ljudi i svi su jako svečano odjeveni. Nakon obilaska Central parka uzimamo Yandex koji nas vozi do Registana, glavnog gradskog trga. Vožnja košta 12 000 (0,82€), V. ima samo krupne novčanice s bankomata, pa ih mora ići razmijeniti. Puno je turista, pada mrak, umorni smo i nećemo sad ići u razgledavanje iznutra, nego šetamo i obavljamo to izvana. U 21 je najavljen lajt šou, ali se nije održao, a na trgu postavljaju skele i pozornice za svečanost dana državnosti (1.9.). Yandex i povratak u smještaj. V. ide u šetnju do dućana koji prodaje pivo, a mi uživamo u vrtu. Pivo i spavanje.

kolodvor u Samarkandu

smještaj

ulica

your anus (na J. zahtjev)

Central park, spomenici velikim uzbčekim pjesnicima - Alisher Navoi i Abdurakhman Jami

glavni Trg Registar s poznatim građevinama