Ljetni praznici 2026. // Italija // Alpski problemi

Nakon onako napornog jučerašnjeg dana naivno sam očekivala da ću spavati kao beba iz frazema, ali ne, spavala sam kao beba u realnosti. Isprekidanom snu uzrok je nervoza da ne prespavamo budilicu u 6 h. A zašto tako rano, pitate se, zbog bijesnog plana, kao i uvijek.

sjena naše gondole 

Krenuli smo u 6.50 h iz kampa i trebalo nam je 15-ak minuta vožnje do parkirališta pokraj Skywaya Monte Bianco. Razdanilo se, nebo je potpuno vedro. Veselo idemo u stanicu Skywaya, dobro odjeveni i s vunenim kapama na glavama, što je malo neobična odjeća za moje poimanje kraja srpnja, no skroz je normalno planinskoj subkulturi kojoj, htjeli, ne htjeli, pripadamo. 

Koliko god se činilo nepotrebno ići tako rano i žrtvovati koji sat sna, ipak nam je drago jer su rana jutra posebna kako na otoku, tako i na planini, a na planini su i od velike važnosti jer se meteorološke prilike mogu znatno promijeniti u drugom dijelu dana. 

Polazišna točka žičare nalazi se u zaseoku Entrèves u Courmayeuru na 1300 m nadmorske visine u dolini, prva stanica zove se Pavillion na 2173 m na planini, na pola puta do "neba", kako reklamiraju posljednju stanicu, Puntu Helbronner na 3466 m. 

Ovu je turu V. rezervirao prije nekoliko tjedana kako bi bio siguran da ćemo uhvatiti mjesto. Cijena varira ovisno o tome je li kupljena online ili na kasi polazišne stanice, i naravno je li niska ili visoka sezona. Za nuklearnu četveročlanu obitelj online karta iznosi 177 € za povratnu kartu do Punte Helbronner. (Za one koji će istu ovu kartu kupiti na licu mjesta platit će 192 €, a pojedinačna karta za jednu osobu dođe 59 € online i 64 € na kasi).

V. je karte kupio preko interneta a odmah je i rezervirao termin polaska ‒ u 7:30 h. 

Vožnja započinje točno u 7:30 h, za tili čas vinuli smo se u visine u rotirajućoj gondoli. S nama je još samo vozač/kondukter i dvojica prekaljenih planinara. Zašto smatram da su ova dvojica "prekaljena", zato jer imaju dobru robu, na nogama La Sportiva gojzerice, male ruksake i znaju kad je pravo vrijeme za ići u planine.

Entrèves i Courmayeur

Nakon 15-20 minuta vožnje stigli smo na Puntu Helbronner na 3466 m nadmorske visine. Iz doline i s drugog brda (jučer) ova postaja djeluje sićušno, ali sad zaista doživljavamo njezinu grandioznost. Betonska građevina sa staklenim stijenama pruža osjećaj luksuza što mi je nakon nepalskih lodgeva teško pojmljivo, dok tamo još sve nose na kostima, ovdje je izgrađen "space shuttle".

Odmah smo stupili u ostakljenu prostoriju koja nudi informativne sadržaje o lokaciji i okolini, vrstama kamenja i kristala. Na ekranu se vrte slike alpskih vrhova koji se odavde vide, kako bi tek nakon nekog vremena zaključili da je onaj tamo, plosnati, snijegom pokriveni dio planine upravo Mont Blanc/Monte Bianco, najviši vrh starog kontinenta. Zadivljeni tom spoznajom svi se četvoro fotografiramo s vrhom, stojeći na ostakljenom podu, a do nas dopire miris kave. Olfaktivno čulo olakšava nam odluku za sljedeću aktivnost: idemo u Kartell Bistrot Panoramic na doručak, koji se sastoji od tvrdo kuhanih jaja, kroasana, espressa i vruće čokolade. Od ostalih sadržaja ovdje ima i knjižara koja otvara tek u 10, odlični zahodi, aparat za mjerenje tjelesnih funkcija (za rezultate potrebno je skinuti i ulogirati se u aplikaciju na svom mobitelu pa odustajem). Prisjetimo se nepalske lekcije, visinska bolest nastupa iznad 2500 m nadmorske visine i to nakon 6 do 8 sati boravka no ne planiramo provesti ovdje toliko vremena pa nismo ponijeli ni oksimetar niti preostale tablete za prevenciju.

Monte Bianco/ Mont Blanc - plosnato sa snijegom

Crna i Bijela igla

Lift prokopan u stijeni spušta nas stotinjak metara niže a vlažni tunel vodi do Rifugia Torino (3375 m). U ovom planinarskom domu sve je u drvu, za razliku od modernih materijala gornje građevine. I ovdje smo naručili kavu i sokove, na zidovima vise slike iz povijesti planinarstva, okolo šanka razvučene nepalske zastavice om-mani-padme-hum. Iz restoranskog djela doma prolaz vodi prema zahodima i sobama. Neke od zahoda mogu koristiti gosti restorana/kafića ali nisu za preporuku jer su i muški i ženski u istoj prostoriji, wc kabine ne osiguravaju potpunu privatnost, veliki je procjep iznad i ispod vrata što spriječava moje stidno crijevo da se opusti, čak nakon nekoliko espressa. 

Upravo ovdje kod Rifugia Torino kreće jedna od alpinističkih ruta prema Monte Biancu (talijanski smjer). Ona vodi preko ledenjaka Géant i zahtijeva punu visokogorsku opremu, iskustvo i često angažiranje gorskog vodiča.

Još se malo zadržavamo uz ogradu koja dijeli izletnike poput nas i alpiniste na putu za veće i zahtjevnije pravce. Na ogradi stoji znak upozorenja da se dalje ne smije bez potpune opreme. Na suncem obajsanom ledenjaku avanturisti su sitni kao mravi, a J. i T. ih komentiraju: "Jadni ljudi!"

Dente del Gigante

Ledenjak Géante

"jadni ljudi"

Liftom se vraćamo na Puntu Helbronner odakle je moguće ići i dalje, naime odavde se može prijeći granica i žičarom stići u francuski Chamonix preko vrha Aiguille du Midi. Djeluje nam jako privlačno ali ipak želimo uštedjeti 130 € povratne karte po odraslom i 100 € po djetetu, pa odustajemo. T. se boji vožnje u maloj četverosjednoj gondoli, a ja se bojim mogućih simptoma visinske bolesti ako se zadržimo duže od planiranog. 

Za kraj penjemo se na panoramsku terasu Glacier Observatory na kojoj puše oštri vjetar, ali još jednom uživamo u neometanom pogledu prema Monte Biancu/Mont Blancu i okolnim divovima prema sjeverozapadu "naša" Crna igla (L'Aiguille noire), Bijela igla (Aiguille blanche), na jugoistoku Divovski zub (Dente del Gigante), i dva od tri problema Alpa ‒ Grandes Jorasses i Materhorn (koji Talijani zovu Monte Cervino).

Ovo me prisjetilo smiješne zgode s teoretskog ispita u planinarskoj školi kad je V. na pitanje koja su tri problema Alpa odgovorio: visoko, hladno i strmo, što je izazvalo salve smijeha kod naših učitelja. Zanemarimo činjenicu da se nije pripremio za ispit, no laiku i logiku to zaista djeluje kao točan odgovor. Da vas ne zakinem za znanje koje bi moglo poslužiti u kvizu, "tri problema Alpa" sjeverne su strane planina Eiger, Matterhorn i Grandes Jorasses jer su najzeznutije za svladavanje.

Glacier Observatory

Dolina Veny i pogled na jučerašnju rutu kraj La Maison Vieille

Grand Žoras i Materhorn

Spuštamo se na prvu etažu Skywaya Monte Bianco - Pavillon na 2173 m oko 10.30 h. Ovdje je temperatura puno ugodnija, masu je ljudi i sadržaja. Uokolo jezerca postavljeni su ligeštuli za sunčanje, a na jezercu je postavljena mini-skela koja se vuče pomoću konopa i naša je djeca ljubomorno drže za sebe i međusobno dodaju bez dopuštenja drugima da se zabave haha. U malom botaničkom vrtu raste autohtono bilje, uređen je i tobogan za djecu u stilu sviščeve rupe i na većim stijenama montirane su stope i hvatišta za dječje vježbanje sportskog penjanja. Mnogo je sadržaja i ovdje: restoran i bar, kino, a  može se dalje hajkati dolje i dalje. Mi se ukrcavamo na žičaru prema dolje, a iz one koja je upravo stigla izlazi milijun ljudi, grozno. Tako sam sretna što smo već sve obavili jer na ovakvim mjestima teško podnosim gužvu.

U dolini na polaznoj stanici još je više ljudi koji tek čekaju polazak za gore, sad je već vruće a naša glavna današnja aktivnost prekrižena je s popisa. 

mini skela

sunčalište pokraj Paviljona

Pavillion

Sada ćemo se razdvojiti, V. želi još malo planinariti, odnosno ne želi gnjaviti djecu da opet puno hodaju, tako da ću ja ostati s njima a on će ići sam po svom planu, samo ćemo ga odvesti do najzgodnijeg mjesta odakle će krenuti u đir. Tako da vozimo od mjesta Entrèves prema La Paludu, ulazimo u dolinu Val Ferret, cestica je tijesna, treba se sklanjati s puta onima iz drugog smjera, i namjeravamo ga ostaviti u mjestu Lavachey. Ali negdje na cesti, rampa na cesti priječi put osobnim automobilima. Sreća tu je upravitelj parkinga koji s osmjehom na licu objašnjava da treba ostaviti auto i na jednoj od stanica uhvatiti autobus koji vozi dalje u brda. No bus je upravo otišao i glupo je da V. ovdje čeka pola sata, pa se okrećemo i vozimo ga na autobusni kolodvor u Courmayeuru. Odmah se ukrcao na bus koji je potom krenuo a mi smo produžili prema kampu s kratkim stajanjem u samoposluzi. 

Došavši u kamp, ostavljamo opremu u šatoru te odlazimo na ručak u uvijek isti restoran (86 €). Nakon ručka djeca zasluženo dobivaju vrijeme za zabavu na ekranima a ja se veselim popodnevnom drijemanju. Iako šator Quechua Arpenaz 4.1. Fresh&Black ima izolaciju od svjetla i topline, cijelo jutro na suncu podiglo je temperaturu u sobi šatora, što mi na žalost ne omogućuje ugodnu atmosferu za kunjanje. Pomalo sam se razbudila pa sam otišla oprati nešto robe na ruke. Kasnije šetamo kampom, proučavamo drugi dio šatorskog "naselja" u debelom hladu a T. se uskoro sprijateljuje s djevojčicom s Korzike i igraju se na dječjem igralištu, uskoro im se pridružio i J.

Kad se V. vratio, ispričao nam je svoje doživljaje, a navečer smo svi zajedno otišli na večeru (100 €).

Sanitar ovog kampa otvorenog je tipa, odnosno nema ulazna vrata, zid po sredini građevine dijeli ga muški i ženski dio. Tako da bilo tko može gledati korisnike kako peru svoja zubala na lavandinima ili papke u posebnim lavapiedi praonicima. Također, loše su oznake za muški i ženski pa tako novopridošla sumnjiva obitelj koja se sastoji od starog oca, ocvale majke i predtinejdžerskog mulca zajedno obavljaju higijenu u ženskom wc-u. Majka i dijete peru zube četkicama a otac pere zube prstom. Svi troje izazivaju mi nemir i tjeskobu, znam da to nije u redu od mene, štoviše ksenofobno je, ali njihova tamna put, ovakvo preslobodno ponašanje, a najviše njihov šeretski osmijeh i moja intuicija pale dodatnu dozu opreza. Još govore nekim čudnim jezikom, ne znam jesu li samo opuštena obitelj na praznicima ili zlikovci sa skrivenim namjerama. Eto kakve mene brige more na ovom prekrasnom mjestu s najvažnijim ljudima u mom životu. 

Da ovaj post ne završi u zlosutnom tonu, evo nekoliko onomastičkih zanimljivosti.

Lokacija La Palud jedno je od zaseoka Courmayeura, njegovo ime na starofrancuskom znači močvara i vuče korijen iz latinskog palus, paludis. To je isti korijen zbog čega se i splitski kvart Poljud tako zove, zbog močvarnog tla i blata pokraj Franjevačkog samostana sv. Ante. Blato je nasuto i betonirano uoči 1979. godine i Mediteranskih igara, kad je moj rodni grad izgradio pola svoje infrastrukture zbog dvotjednog sportskog događaja.

Istarski ornitološki rezervat nosi isto ime Palud, kao i nekolicina lokaliteta u Francuskoj i Švicarskoj. Zbog paluda na francuskom jeziku bolest malarija naziva se paludisme.

Ali to nije sve, čuli ste za Pantanal? Pantanal je najveće tropsko vlažno područje na svijetu, nalazi se u Južnoj Americi na tromeđi Brazila, Bolivije i Paragvaja. Ime Pantanal dolazi iz portugalske riječi pântano i španjolske riječi pantano a znače močvara, a sa sufiksom suffix -al koji označava obilje ili zbirku. A kako su se romanski jezici razvili od vulgarnog latinskog širenjem Rimskog Carstva tako je i ova inačica označitelja močvare došla do nas i to pokraj Trogira gdje rječica Rika ulazi u more. Nalazi se ispod ceste koja povezuje zračnu luku u Resniku i novi čiovski most. Lokalitet se naziva Pantana ili Pantan, ima plažu, restoran i ornitološki rezervat.   

Međutim, u hrvatskoj praksi pantan i palud dobili su svoj doslovni prijevod ‒ blato, zato je u Hrvatskoj i okolici mnogo Blata ‒ na Korčuli, na Cetini, na Mljetu, splitski kvart Blatine, Hutovo blato...

  

Punta Helbronner

zumirano vidi se Materhorn

Aiguille noire i Val Veny

uspomene

još malo jadnih ljudi

Punta Helbronner i Sin Božji

Ljetni praznici 2026. // Italija // Hajk po planini

Raspored je strog, prva dva dana u talijanskim Alpama moramo iskoristiti u planinarskim aktivnostima jer je već za druga dva najavljena kiša koja bi mogla ne samo poremetiti, već i uništiti planove koje je V. kovao planirajući boravak u Courmayeuru. 

Zerotta

Super smo spavali do 10 h u mračnom dijelu šatora Quechua Arpenaz 4.1. Fresh and Black koji sprječava da i najmanji tračak sunca uđe i probudi nas svojom jakom svjetlošću. Otišli smo na doručak koji kamp nudi svojim gostima, poslužuje se u komunalnoj prostoriji pokraj recepcije, a bira se između gotovih sendviča, pekarskih proizvoda, voća i kave iz aparata po izboru. 

 

U 12 h krenuli smo u današnji đirić. Žičara/vučnica Zerotta polazi upravo iz našeg kampa L'Aiguille Noire, tu je i istoimeni restoran u koji ni jednom nismo otišli usprkos odličnim ponudama gulaša. Naime, nikako se nismo uspjeli uskladili s njegovim radnim vremenom i našim aktivnostima. Vučnica je klupa otvorenog tipa na koju mogu sjesti četiri guze, ljeti je koriste planinari, a zimi skijaši i tada je cijena veća od sadašnje koja iznosi 10,50 € za odraslu osobu i 6,50 € za djecu do 12 godina. Zerotta je popularna i za brdski biciklizam, na ponekim sjedalima postoje nosači za bicikle, a prijevoz bicikle se ne naplaćuje. Kako se podižemo prema brdu tako se kamp smanjuje a vidik se otvara. Nakon 10-ak minuta vožnje uspeli smo se 500-tinjak metara i sad smo na oko 2000 m nadmorske visine, s ove pozicije još se bolje vidi Crna igla (eguj noar), a tamo negdje u pozadini je i Monte Bianco, najviši vrh Europe. Riječ je o istom vrhu koji se u Francuskoj zove Mont Blanc, a kako je na granici između dvije zemlje, obje ga svojataju i prevode ga na svoj jezik.

Kako smo sad već iskusni planinari, odjenuli smo se po pravilima struke: poliesterske ili merino majice, planinarske hlače s funkcionalnim kajišem, na glavama šeširi za sunce, namazani smo kremama s faktorom, na nogama vunene čarape i gojze, ruksaci na leđima a planinarski štapovi u rukama. U ruksacima je dovoljno vode za nas četvoro i poneka grickalika kao sneakers, slani štapići i suho voće. V. je okvirno proučio i isplanirao današnju rutu te potpuno povjerenje dajemo češkoj aplikaciji Mapy koja nas je dosad dobro vodila na hodačkim putešetvijama.

No čini se da Mapy počinje zezati; naime s gornje stanice Zerotte želimo doći u Rifugio La Maison Vieille, koji vidimo desno, a Mapy nas navodi lijevo. Nakon nekoliko pokušaja da krenemo lijevo prema Rifugiu, navigacija nas uporno vraća na desnu stranu te naposljetku pristajemo slijepo je pratiti jer smo racionalizirali situaciju: "možda ima korisne i ažurne podatke, možda je dio puta zatrpan, možda se ne može tuda zbog ovih glupih biciklista, možda su u šumi...". 

Rifugio La Maison Vieille 

Tako i krećemo, odmah na početku staze nalazimo markacije koje ukazuju na druge ciljeve, nigdje se ne spominje ovaj naš, ali idemo dalje. Prvi je dio staze stjenovit s povremenim crnogoričnim raslinjem a već za par minuta prolazimo pokraj stijene na kojoj francuska obitelj vježba penjanje na malim smjerovima. Otac obitelji stoji u podnožju i osigurava (drži konope) djecu koja vise s konopa, penju stijenu, dovikuju mu u penjačkim šiframa i plaču. Općenito na planini puno je planinara, neprestano netko prolazi dok mi stojimo na mjestu i čekamo V.-a koji svako malo zastaje provjeriti krećemo li se točno po navigaciji. Dok čekamo da se V. trgne, čujemo dječji plač, T. i J. podižu pogled, kadli uočavaju još jednu ekipu penjača na drugoj stijeni, jedan od članova drži bebu i smiruje je, dok mu, zamislite, nemajka penje stijenu. Nisam dosad vidjela toliko (uplakane) djece na planini, uključujući našu. Zatim se počinjemo spuštati zalazeći u dublju šumu koja je ispresjecana stazama za mountain bike utrke, s upozorenjima za hodače da paze preko staze te da se ne zadržavaju na njoj. Par smo puta zastali, nešto čvaknuli, napili se vode, dobre smo volje i stabilno idemo. Nakon oko jednog sata hoda stigli smo u "civilizaciju", to je selo s par kuća, alfaltnom cestom i putokazima. Dosta je prometno, tko bi rekao: mnogo planinara, brdskih bicikllista, pick-up kamioneta, velikih kamiona kipera i helikoptera. 

Započinjemo uspon prema Rifugiu La Maison Vieille, dio je puta iskrčen, u tijeku su građevinski radovi - betonski temelji i kontrukcija odaju da se gradi ili renovira jedna od žičara, pa moramo stranputicom da izbjegnemo izrovane staze, te oko 14:00 h stižemo u Rifugio La Maison Vieille (fr. stara kuća, la mezon vjej). U pojmovima talijanskog planinarstva rifugio je važna stavka, kao u hrvatskoj planinarski dom, a pruža sigurno sklonište i obrok za planinare.

Stara kuća alpska je kuća s nekoliko pripadajućih zgrada a ispred njih veliki "štekat" s dvadesetak stolova s klupama. Mjesto je jako posjećeno i srećom brzo smo uhvatili stol. Radi 5-6 konobara no svejedno smo sjedili 20-ak minuta dok nismo uhvatili pozornost jednog od njih. Naručili smo: djeca bolonjeze, V. i ja različite vrste mesa i trendi pića kao Negroni ili Hugo, iako na stolovima kao i u Hrvatskoj prevladava fotogenični Aperol Spritz. Jedna od konobarica cool je prosjeda hipica, žilava i okretna, koja nas je promuklim glasom na engleskom s izrazitim talijaskim naglaskom upozorila da rukom pridržavamo suncobran jer nagli reful vjetra može dovesti do opasne situacije. Uz odličnu hranu smo se opustili kadli je neočekivani reful istrgnuo naš suncobran iz stola u kojem je bio samo uglavljen i zakovitlao ga u zrak da bi ga odbacio pokraj drugog stola i gostiju. Svi smo skočili u nevjerici iščekujući gdje će suncobran sletjeti da bi za dlaku izbjegao oko gospođe za susjednim stolom, a ona je uz smješak govorila da je sve ok. Uh, koji stres, odmah smo zatvorili suncobran, vratili šešire na glavu i nastavili s ručkom. Za kraj smo naručili i pravi talijanski espresso, za desert pana cottu i djeca sladolede što nas je sve skupa došlo 134, 50€. 

Isto

Krenuli smo uzgor slijedeći putokaz do jezera Checrouit, do njega je 1300 m i 200 metara visinske razlike do kojeg treba oko pola sata. Na jezeru odmaramo i razmišljamo o povratku. V. skoro nikad ne želi ići istim putem natrag pa proučava rutu kojom ćemo zaokružiti današnji đir. Od jezera nastavljamo pratiti stazu i navigaciju, po njoj bismo se trebali spustiti do rijeke i cestom se vratiti u kamp. Međutim, slijedeći stazu došli smo u ćorsokak, gdje se nalazi napuštena stanica skijaške vučnice. V. svejedno želi nastaviti bez obzira na to što dalje nema staze i želi ići niže iza trake upozorenja da je dolje provalija. Meni pada mrak na oči i svađamo se, djeca plaču. Srećom odustaje od svog bijesnog nauma, pasivno-agresivno prepušta mi uzde pa sad ja vodim uzbrdo, ne vraćamo na onaj krivi put kojim smo došli nego presjecamo preko skijaške staze prema jezeru Checrouit. Očajno je hodati po ovom terenu, noge nam upadaju u suhu i raspucalu zemlju koja je izlokana padalinama. 

Jezero Checrouit

Nada se budi, u daljini vidimo hodače koji hodaju po stazi uz jezero. Nakon 15-20-30 minuta hoda, zakoračili smo na stazu i osjetili olakšanje. V. i dalje želi ići kružnim putem pa pristajemo na to, ali pod uvjetom da pratimo stazu. I tako nastavljamo. Po stazi povremeno susrećemo druge planinare i uživamo u prekrasnim planinskim prizorima s pogledom prema Crnoj igli, dolini Veny i glečeru. Navigacija je nadobudna i prognozira da ćemo stići u kamp ranije nego što mi zaista možemo, ali barem smo na stazi koja negdje vodi. Zabavljamo se gledajući svizce koji trče u svoje rupe i klipsamo i dalje, štapovi mi dosta pomažu. 

Kružni put, nalo dalje granica je s Francuskom 

Glečer

Već je oko 19 sati, sunce se skrilo iza jednog od vrhova a mi se počinjemo spuštati i uskoro vidimo asfaltiranu cestu u nizini. Civilizacija je na vidiku i napokon nakon dugog hodanja po prirodnom tlu, počinjemo gaziti po asfaltu što je čudno. Srećom imamo gojzerice koje dobro amortiziraju udarce. 

Dobro da je ljetni sumrak dug pa imamo još vremena do mraka. Cesta slijedi glasnu rijeku a mi gazimo i gazimo i još malo hodamo. S druge strane rijeke gledamo klisure koje se uzdižu prema brdima koje smo maločas prošli. To su one provalije na koje su nas upozoravale zastavice kad smo se gubili na skijaškoj stazi i sad s olakšanjem gledamo na njih izbjegavajući i pomisliti "što bi bilo kad bi bilo". Nakon pola sata klipsanja stigli smo do rampe i stanice autobusa koji nas može odvesti do našeg kampa, ali zadnji bus je otišao prije 20 minuta pa nam preostaje još malo hodati. Cesta je siguran put do kampa, ali duži,  no na zavoju uočavamo markaciju koja ukazuje na prečicu prema kampovima Aiguille Noire i susjednom nam kampu imena HOBO, pa opet napuštamo sigurni asfalt i kročimo na utabani i kamionima izrovan planinarski put. Hodamo i hodamo, J. i V. su malo brži pa ih gubimo iz vida na neko vrijeme, ja skrivam paniku od T., a onda se opet ukazuju na vidiku. Put se sužava, prolazimo pokraj privatnih vikendica i u 21h ulazimo u kamp direkt u restoran gdje iscrpljeni nakon 23 km hoda sjedamo na pečeni kokošji batak u restoran Capitan des Alpes.

Prvi znaci civilizacije 

Idila 

Smiraj dana u dolini Veny

Ljetni praznici 2026. // Italija // Prijevoj Sveti Bernard i Courmayeur

Aiguille Noire

V. je i ovo putovanje temeljito isplanirao, iako je tek zadnjih mjesec dana iskristalizirao lokacije, a kao i uvijek pazi na pristojan omjer boravka, vožnje i slobodnog vremena. Zbog tog omjera često smo u strci i nervozi, što za sobom lako povlači i svađu, ali sve su to slatke brige putovanja i godišnjeg odmora. Ako sve bude po planu na odredište bismo trebali doći za samo dva sata vožnje.

Montreux je lijepi gradić, ugodne ljetne klime, nije ni vruće niti hladno, sve se doima posebno, čini se da su svi opušteni i bogati, kao da mondena rivijerska klima tako djeluje na ljude. Grad zaista ima ono nešto, pa ne bi mnogi bogati i slavni zalud dolazili ovdje stvarati, živjeti ili umrijeti. Ipak, mi nećemo ni jedno od toga, već nastavljamo dalje.

Krenuli smo prema Italiji oko 15:30 h iz Montreuxa gdje smo parkirali u jednoj od podzemnih garaža pokraj luksuznog hotela Mona. Parking je došao 4 €, što je pristojna cijena (2 € po satu), koje bi se i Split mogao posramiti. 

U Italiju ćemo doći posebnom rutom, preko prijevoja Sveti Bernard. Ova dionica mogla bi se puno brže prijeći istoimenim tunelom, ali planinska cesta otvorena je samo ljeti, dakle pravi je trenutak za vožnju njome (a i besplatna je haha). Prometna nesreća na autocesti usporila nas je za nekih 45 minuta, a u vožnji treba pozorno pratiti je li navigacija namještena da nas vodi točno tamo kuda želimo, preko planine, a ne bržim i ekonomičnijim putom kroz tunel. Na znakovima uz cestu vidimo imena zanimljivih lokacija koje sada nećemo moći posjetiti, čime se samo pojačava vječni osjećaj fomo ‒ jedno od njih je Forclaz, ime koje smo toliko puta susreli u omiljenom nam Dekatlonu, kao jedna od ključnih robnih marki planinarske opreme kojom smo se temeljito opremili prije Nepala i Everesta. Robnu marku Forclaz zamijenio je Simond, a u alpskom smislu zapravo ima puno forclaza; jer sam termin znači uski brdski prolaz, nešto kao naše ždrilo.

col je prijevoj a tunel je tunel

prema vrhu

Nešto kasnije cesta se raščistila i autom smo se počeli voziti uzbrdo, puno je manje prometa nego na autocesti, otvaraju se prekrasni planinski vidici, mnogo je oštrih zavoja i začudno puno biciklista. Sinulo mi je kako je divno i ugodno voziti se u autu, sjediti, a ne se patiti i naprezati mišiće, iako je sve dobro u svoje vrijeme. Temperatura vidno i osjetno opada kako se penjemo prema gore.

U 18 sati stigli smo na samu granicu Švicarske i Italije naziva Prijevoj Veliki Sveti Bernard. Parkirali smo pokraj istoimenog jezera, odjenuli zimske jakne i izašli vani. Prijelaz je to povijesnog značaja kad se preko Alpa išlo još u brončano a kasnije i rimsko doba. Ovdje se spajaju švicarski kanton Valais s talijanskom pokrajinom Val d'Aosta, nalazi se na 2469 m nadmorske visine i ovo je najviša točka gdje smo se ikad dovezli s našim autićem. Na jezeru se nalazi i poznati hospicij koji je osnovao sv. Bernard iz Aoste koji je obučavao pse bernardince za GSS spašavanja s bočicom ruma oko vrata. 

Fotografiramo se kod stupa koji označava samu granicu Švice i Italije, na talijanskoj strani djeca prenaglašeno gestikuliraju u talijanskoj maniri, a na Švicarskoj ništa haha. Okruženi smo prekrasnom prirodom a netom prije dolaska na jezero prošli smo pokraj manje zgrade nekadašnje granice, koja je u šengensko vrijeme samo spomenik minulim vremenima. Uz samo jezero ima nekoliko suvenirnica koje prodaju plišance bernardince i kojekakve alpske ukrase, a tu je i kip psa te česma s planinskom mrzlom vodom. Kako bismo protegnuli noge, uspeli smo se desetak metara na stijene na kojima se nalazi brončani kip sveca zaštitnika ovog mjesta a onda se vratili u auto da nastavimo put dalje. 

Alpe

Hospicij Sv. Bernarda, a lijevo nekadašnja zgrada granice

suveniri

bernardinac

Slijedi spuštanje uz pogled na prekrasne prizore zelenih livada i alpskih vrhova. Posvuda su krave na ispaši, poneki biciklisti veselo se spuštaju niz nizbrdice, dok se drugi naprežu u malim okretajima uzgor. Tek sad u Italiji počinjem primijećivati mnogo otvorenih "tunela" nazvanih galleria, one služe kao zaštita od lavina i odrona. 

Zbog visokih planina, koje su sad sve više jer se mi spuštamo, djeluje dosta mračnije, iako pogled na nebo još odaje prisutnost sunca i sigurni dugi solsticijski sumrak. Idiličnim cesticama stigli smo u grad Courmayeur, od kojeg se još trebamo voziti 15-ak minuta do kampa. Uska cesta vodi nas u brdo, slijedimo rijeku Fiume Dora di Veny i u 19:30 stižemo u naš novi smještaj u kojem ćemo noćiti iduće četiri noći, imena Kamp Aiguille Noire (Crna igla).

Prijevoj Sv. Bernard: jezero, hospicij

isto ali s druge strane

Čekirali smo se, cure na recepciji jako su simpatične i uslužne, a jedna od njih nas vodi do mjesta gdje možemo podići šator. Iako su gosti kampa većinski oni koji posjeduju kampere i kamp-kućice, ima mjesta i za šatoraše pa smo se smjestili između nekoliko sličnih ili istih Quechua šatora. Ovoga je puta parking udaljen 20-ak metara od parcele pa zapošljavamo djecu da nose stvari od auta do šatora. Uspijevamo ga podići nešto prije mraka, a mladi susjedi nam posuđuju čekić za zabijanje klinova u zemlju kad su vidjeli da se mučimo s kamenom. Poučeni prethodnim iskustvom, na recepciji smo iznajmili produžni kabel pa sad možemo puniti mobitele, power bankove i uključiti frižider te ga držati u šatoru. 

Šator je podignut, a zadnji traci sumraka otkrivaju nam Crnu iglu i okolne vrhove. Ipak, ne smijemo uživati u pogledu jer moramo ići na večeru. 

Kamp Aiguille Noire

U kampu ima nekoliko restorana koji rade do 22:00 h, sad je 21:32 h i krajnje je vrijeme da se krene ako ne želimo ostati gladni. Nećemo zapravo ostati gladni jer imamo nešto hrane u friđu, ali zaželjeli smo se toplog obroka nakon dugog puta. 

Idemo u objekt imena Capitan des Alpes koji gladnima djeluje kao sveto trojstvo sa svojim natpisom ristorante-pizzeria-grill, dok većina gostiju završava svoju večeru i odlaze, mi tek dolazimo. Konobar nas pomalo nevoljko dočekuje, ali nudi meni i objašnjava što je još ostalo: tartiflette, lazanje i još nešto. Posjeli su nas vani da se još malo smrznemo, jer smo već ohlađeni nakon podizanja šatora i vani je temperatura oko 12 stupnjeva, no uskoro je došla topla hrana koja nas je zagrijala. Nekoliko nam konobara  donosi hranu i piće i dobre su volje, voljni ćakule iako je kraj smjene. Jedan od njih izgleda kao da nije odavde iako s kolegama bez problema parla na dijalektu, a kasnije saznajemo da je iz Nepala. A kako smo nedavno bili u Nepalu, tu činjenicu doživljavamo kao da nam je, ni više ni manje nego rod rođeni hahah. Nepalac je s obitelji kao dijete doselio u Milano gdje inače živi, a u sezoni radi u talijanskim Alpama. Jednom godišnje odlazi u Nepal u pokrajinu Chitwan posjetiti ostatak obitelji.

Cijena večere dva tartifletta i dvije lazanje plus pića 110 €.

Nakon večere vratili smo se u šator, proučili gdje su toaleti, tuševi i druge pogodnosti. V. i ja smo nazdravili alzaškim pinotom za uspješno prijeđenu etapu puta, a uskoro smo se svi presvukli u base layere da nas griju na friškim planinskim temperaturama, uvukli se u vreće i otišli na spavanje. 

 

   

Quechua Arpenaz Fresh and Black 4.1. i crna igla

večera

Slike:

"tunel" galleria

Sveti Bernard