Lac Léman
Počeli su školski praznici što znači da je vrijeme za odlazak u Hrvatsku. I ove godine, kao zadnjih nekoliko, do Hrvatske idemo autom kako bismo: uštedjeli na avionskim kartama, ponijeli više stvari, imali vlastito prijevozno sredstvo za lakše kretanje po zemlji gdje je javni prijevoz za mjesta našeg interesa jalov, a najvažnije da bi nam guzica vidila puta. I ne idemo najkraćim mogućim putem preko Minhena nego ćemo potpuno zaobići Njemačku kojom se može juriti neograničenom brzinom te malo sporije stići u Hrvatsku nakon osam dana od polaska.
Krenuli smo prema Švicarskoj, našem prvom odredištu do kojeg će nam trebati oko 5 sati vožnje, nebo je vedro i vani je ugodnih 20 stupnjeva.
Put nas vodi preko Colmara, pitoresknog gradića u francuskom Alzasu (isti onaj iz lekcije iz povijesti o Alzasu i Loreni), koji danas čini dio velike francuske regije pod imenom Grand Est (Veliki Istok). No ne ulazimo u njegov dražesni centar (Colmarov) koji sad zasigurno vrvi turistima, nego samo ovlaš dotičemo industrijsku zonu grada jer se u njoj nalazi vinoteka Wolfberger Boutique Colmar. Vinarija ima nekoliko obilježja američkih trgovina, što je vrlo praktično za putnike namjernike poput nas ‒ ima veliki parking i radi sedam dana u tjednu! A razlog ovog posjeta rijetka je prilika za osladiti se alzaškim crnim pinotom koji dozrijeva u hrastovim bačvama (fut de chêne) po relativno povoljnoj cijeni. Regija Alzas najpoznatija po bijelim vinima koja čuvaju u inoxu ili ogromnim starim hrastovim bačvama koje ne ispuštaju arome drva u vino. A bačve fut de chêne bačve su male zapremnine i mladog godišta tako da novi hrast ispušta mnogo svojih aroma i miomirisa u vino koje se nalazi u njoj, koriste se 3 do 5 godina dok se ne iscrpi njihova aroma, a onda se mijenjaju novima. Nakon što smo kupili nekoliko boca, krenuli smo dalje.
Wolfberger Boutique Colmar
Na jednom od kružnih tokova u industrijskoj zoni grada može se vidjeti Kip slobode od 12 metara!
Za još tri sata vožnje izbili smo na Ženevsko jezero, (koje još nosi i ime Lac Léman) i vozimo u smjeru grada Montreuxa, točnije, susjednog gradića Villeneuvea. Velika obilaznica prolazi iznad naseljenih područja i prava je šteta što moram paziti na cestu umjesto gledati u raskošne vile na brdima ili uz jezero.
Švicarska je veoma skupa zemlja i cijene smještaja (360 € za jednu noć) izazivaju salve smijeha kod šparnog V.-a, naročito kad odredište odaberemo u zadnji čas kao ovaj put pa odmah prelazimo na plan B: kampirat ćemo i tako iskoristiti šator koji koristimo tek par puta godišnje i to samo ljeti a već nam je jednom poslužio da uštedimo na smještaju u Bernu.
Kamp Les Horizons bleus nalazi se na prijelazu između industrijske zone i šetnice na jezeru u Villeneuveu. Na recepciji kampa nema nikog, ali ispred su žandari koji razgovaraju s jednom gošćom, uskoro dolazi recepcionerka, nabrijana muškobanjasta teta koja nas potom čekira. Krajičkom oka vidim kako žandar odvodi sumnjivog odrpanca iz kampa. Krasno! U meni počinje rasti strah i nesigurnost oko ovog mjesta ‒ u kamp može bilotko ući, od javnog parkinga dijeli ga samo jedna plastična rampa. Barem je cijena noćenja prava sitnica ‒ 64 €. Sreća, imamo auto i u njemu možemo ostaviti materijalne vrijednosti.
Skuhani smo od vožnje pa prije podizanja šatora odlučujemo pronaći osvježenje u jezeru. Oko 18 h sunce sja iz smjera zapada, uz jezero ima šačica kupača, voda je tamnozelene boje, valovito je, jednom riječju šugavo.
Međutim, uz lučicu primijetili smo dvojicu dječaka koji se kupaju na mulu pa idemo bliže njima jer uz rub jezera ima trave, pataka, perja i smeća, u čemu se ne želimo kupati. Voda je hladnjikava i nije baš privlačno ali, kvragu, okupat ćemo se kad smo već tu.
Nakon osvježenja moramo što prije podići šator Quechua Fresh & Black Arpenaz 4.1 prije nego padne noć. Srećom, auto smo smjeli parkirati odmah uz parcelu što znatno olakšava cijeli posao jer je u nekim kampovima parking dosta udaljen od placa pa se treba puno hodati vamo-tamo kako bi se šator opremio. Sanitarni čvor kampa nalazi se nedaleko i u njega se ulazi pomoću kartice. Ajde, bar neki privid sigurnosti, koji mi daje nadu da se kojekakva protuha neće ušuljati u susjednu kabinu za tuširanje.
podizanje šatora
Sada treba osmisliti što ćemo večerati ‒ grčki restoran u blizini ima odličnu ocjenu i prekrasno dvorište, ali došavši tamo, saznali smo da je sve popunjeno i rezervirano pa idemo u susjedni restoran La Gondola. Na maloj je terasi pet-šest stolova koji su puni, samo jedan je prazan jer ima tablicu "rezervirano", ali kad smo došli i priupitali imaju li slučajno koji slobodan stol, konobarica je makla pločicu i ponudila nam da sjednemo.
Simpatična je ta teta, s kosom u neurednoj punđi, kao da je upravo izašla iz kade, nimalo našminkana i bez pokojeg zuba, pa skriva osmjeh ‒ što nam nedvojbeno odaje neusiljenu atmosferu.
Naručili smo hladna predjela a uskoro se smračilo i počelo je puhati, postalo mi je hladno i sreća da sam imala šal. U tom trenu više bi mi pasao topli kakao ali kakao ne ide uz hladnu paštu s kozicama pa pijem hladno pivo. Hrana je brzo stigla, V. je naručio neke tanke šnicele u toću (šnicle u saftu) a djeca dječji meni ‒ bolonjez i pizzu s pomfritom. Ipak, sve je bilo neugodno hladno, je li zbog načina posluživanja, zbog toga što je ljeto pa se služi rashlađeno kako bi se gosti osvježili ili se sve ohladilo zbog vanjske hladnoće, čak je i crno vino bilo ohlađeno. Ali posluga je bila prijazna i blagonaklona, napunili smo mobitele i ugodno pročavrljali.
Cijena od 175 € za četvoro s vino, pivom i sokovima pristojan je iznos za skupu Švicu, na ovoj lokaciji i krajem mjeseca srpnja.
Za kraj večeri prošetali smo lungo mareom, vjetar je stao i uskoro smo se vratili u kamp. Odlazimo na spavanje oko 23, mirno je, a tišinu prekida promet s obližnje magistrale.
Villeneuve detalj
Sutra ujutro
Noć je bila topla i ugodna, uopće nisam ušla u svoju zimsku vreću za spavanje, ali probudila me jaka bol u križima. J. i ja smo se prvi ustali, prošetali kampom, a onda smo otkrili komunalnu prostoriju/kuhinju/knjižnicu u kojoj smo zauzeli sve slobodne utikače našom elektroaparaturom.
Imamo ponešto iskustva s kampiranjem, ono je stečeno brojnim spavanjem u nasumičnim prirodnim kampovima po Velebitu ili u ilegalnim kampovima po našim otocima, gdje smo kao mladi par izbrusili tehniku funkcionalnog i brzog pakiranja, uhodanog podizanja i spuštanja šatora te brzinskog spremanja vreće za spavanje u minijaturnu pripadajuću torbicu. Sad smo obitelj s djecom i naš je šator puno veći od onog malog vikend-šatora otprije, pa pokušavamo podijeliti posao na četiri; djeci dajemo da rasklope ili sklope šipke i da ih uguraju ili izguraju iz profila namijenjenog za njih. Ipak, većinu posla odradimo nas dvoje odraslih. No, kako bilo, počela sam pričati da imamo nekog iskustva s kampiranjem, koje se uglavnom odnosi na šator i pakiranje, a ne i na blagodati kampiranja u uređenom kampu, pa tako, tek sad saznajemo da u kampovima postoje strujni ormarići i da imamo pravo na korištenje struje (često s naplatom) i dovođenje iste u svoj šator. Razvodna kutija nalazi se iza našeg šatora, a iz nje produžni kabeli, kao krakovi hobotnice, vode struju u susjedne kamp kućice ili šatore. Mi nemamo ni plavi adapter ni produžni kabel, ali smo naš novi kamperski frižiderić doveli pokraj kutije i izravno ga uštekali u jedan od normalnih štekera za 220 V europsku struju.
pogled prema Villeneuveu
Također, kao gosti kampa imamo pravo na besplatni javni prijevoz i dvoumimo se iskoristiti ga do Montreuxa, ali ipak nećemo jer tako gubimo na vremenu. Spakirali smo se do 11 kad je check-out i krenuli autom prema Dvorcu (Château) Chillon. Parkirali smo na cesti s plavim satom (3 sata besplatno), iznad nas je nadvožnjak, a malim pothodnikom prolazimo željezničku prugu.
Uopće mi se nije dalo ići u dvorac, iako iz daljine izgleda veliko i uščuvano, cijena je po 15 franaka za odraslu osobu i 7 za djecu. Ali naposlijetku, naravno, drago mi je da smo bili, jer je unutar zidina skriven pravi dragulj. A i ja sam blesava, pa ne bi bio najposjećenija povijesna znamenitost Švicarske da ne valja, također vrvi gostima iz Azije i Europe.
Dvorac Chillon, čija je izgradnja započela u 11. stoljeću, služio je kao strateška vojna utvrda, kneževska rezidencija i zloglasni zatvor. Najpoznatija zanimljivost vezana je uz lorda Byrona, koji je inspiriran zatočeništvom povijesne ličnosti Françoisa Bonivarda napisao slavnu poemu "Chillonski uznik" te je urezao svoje ime u jedan od podrumskih stupova dvorca. Nije li očito da je ove dvije posljenje rečenice sastavila umjetna inteligencija jer mi se nije dalo čitati suhoparne podatke zatim ih oblikovati u rečenice. Sve drugo je izvorno iz moje glave kroz moje prste na laptopsku tipkovnicu.
Zanimljivi su restauratoski pothvati, a i zadivljuje me pomisao o velebnoj gradnji u ono vrijeme, kad nije bilo dizalica.
mjesto šijonskog uznika
delikvent Byron
Nakon par sati obilaska dvorca idemo i do centra Montreuxa, parkiramo u jednoj od podzemnih garaža. Montro mi je uvijek bio pojam zbog nekih poznatih glazbenih live albuma koji su podnaslovljeni live at Montreux.
Jedna od općepoznatih stvari iz pop kulture, a koju sam tek saznala, bila je vezana za pjesmu Smoke on the water grupe Deep Purple. Naime, nastala je kada je tijekom koncerta Franka Zappe u casinu u Montreuxu, netko iz publike ispalio signalnu raketu i zapalio zgradu, nakon čega su članovi Deep Purplea iz svog hotela promatrali gusti dimi kako se širi iznad Ženevskog jezera. Upravo o tome i pjesma kazuje, ali tko uopće sluša riječi pjesme kad ih prati jedan od najpoznatijih riffova u povijesti glazbe aaa-aaa-aa-aaa-A-A.
Poznati Jazz festival završio je prije par dana, pa po šetnici uz obalu jezera radnici rastavljaju mnogobrojne pozornice, gledališta i objekte, koji su podignuti samo za vrijeme festivala. Sreća, više nema velike gužve pa lagano šetnicom idemo do kipa Fredija Merkurija, a odmah pokraj nje malo je žalo gdje ćemo se okupati. Savršen je omjer ljudi, ni previše ni premalo, jezero je ovdje čisto i super je što se možemo okupati u samom centru mjesta.
U 15 sati krajnje je vrijeme da se pokrenemo prema idućem cilju ‒ Italiji.
centar grada
plažica u Montrou
Slike:
pogled iz dvorca Chillon
križni svod dvorca
ognjište
freske
pogled prema Montrou iz dvorca
iz dvorca kroz topovsku rupu
švicarska garda od gvožđa
