Raspored je strog, prva dva dana u talijanskim Alpama moramo iskoristiti u planinarskim aktivnostima jer je već za druga dva najavljena kiša koja bi mogla ne samo poremetiti, već i uništiti planove koje je V. kovao planirajući boravak u Courmayeuru.
Super smo spavali do 10 h u mračnom dijelu šatora Quechua Arpenaz 4.1. Fresh and Black koji sprječava da i najmanji tračak sunca uđe i probudi nas svojom jakom svjetlošću. Otišli smo na doručak koji kamp nudi svojim gostima, poslužuje se u komunalnoj prostoriji pokraj recepcije, a bira se između gotovih sendviča, pekarskih proizvoda, voća i kave iz aparata po izboru.
U 12 h krenuli smo u današnji đirić. Žičara/vučnica Zerotta polazi upravo iz našeg kampa L'Aiguille Noire, tu je i istoimeni restoran u koji ni jednom nismo otišli usprkos odličnim ponudama gulaša. Naime, nikako se nismo uspjeli uskladili s njegovim radnim vremenom i našim aktivnostima. Vučnica je klupa otvorenog tipa na koju mogu sjesti četiri guze, ljeti je koriste planinari, a zimi skijaši i tada je cijena veća od sadašnje koja iznosi 10,50 € za odraslu osobu i 6,50 € za djecu do 12 godina. Zerotta je popularna i za brdski biciklizam, na ponekim sjedalima postoje nosači za bicikle, a prijevoz bicikle se ne naplaćuje. Kako se podižemo prema brdu tako se kamp smanjuje a vidik se otvara. Nakon 10-ak minuta vožnje uspeli smo se 500-tinjak metara i sad smo na oko 2000 m nadmorske visine, s ove pozicije još se bolje vidi Crna igla (eguj noar), a tamo negdje u pozadini je i Monte Bianco, najviši vrh Europe. Riječ je o istom vrhu koji se u Francuskoj zove Mont Blanc, a kako je na granici između dvije zemlje, obje ga svojataju i prevode ga na svoj jezik.
Kako smo sad već iskusni planinari, odjenuli smo se po pravilima struke: poliesterske ili merino majice, planinarske hlače s funkcionalnim kajišem, na glavama šeširi za sunce, namazani smo kremama s faktorom, na nogama vunene čarape i gojze, ruksaci na leđima a planinarski štapovi u rukama. U ruksacima je dovoljno vode za nas četvoro i poneka grickalika kao sneakers, slani štapići i suho voće. V. je okvirno proučio i isplanirao današnju rutu te potpuno povjerenje dajemo češkoj aplikaciji Mapy koja nas je dosad dobro vodila na hodačkim putešetvijama.
No čini se da Mapy počinje zezati; naime s gornje stanice Zerotte želimo doći u Rifugio La Maison Vieille, koji vidimo desno, a Mapy nas navodi lijevo. Nakon nekoliko pokušaja da krenemo lijevo prema Rifugiu, navigacija nas uporno vraća na desnu stranu te naposljetku pristajemo slijepo je pratiti jer smo racionalizirali situaciju: "možda ima korisne i ažurne podatke, možda je dio puta zatrpan, možda se ne može tuda zbog ovih glupih biciklista, možda su u šumi...".
Tako i krećemo, odmah na početku staze nalazimo markacije koje ukazuju na druge ciljeve, nigdje se ne spominje ovaj naš, ali idemo dalje. Prvi je dio staze stjenovit s povremenim crnogoričnim raslinjem a već za par minuta prolazimo pokraj stijene na kojoj francuska obitelj vježba penjanje na malim smjerovima. Otac obitelji stoji u podnožju i osigurava (drži konope) djecu koja vise s konopa, penju stijenu, dovikuju mu u penjačkim šiframa i plaču. Općenito na planini puno je planinara, neprestano netko prolazi dok mi stojimo na mjestu i čekamo V.-a koji svako malo zastaje provjeriti krećemo li se točno po navigaciji. Dok čekamo da se V. trgne, čujemo dječji plač, T. i J. podižu pogled, kadli uočavaju još jednu ekipu penjača na drugoj stijeni, jedan od članova drži bebu i smiruje je, dok mu, zamislite, nemajka penje stijenu. Nisam dosad vidjela toliko (uplakane) djece na planini, uključujući našu. Zatim se počinjemo spuštati zalazeći u dublju šumu koja je ispresjecana stazama za mountain bike utrke, s upozorenjima za hodače da paze preko staze te da se ne zadržavaju na njoj. Par smo puta zastali, nešto čvaknuli, napili se vode, dobre smo volje i stabilno idemo. Nakon oko jednog sata hoda stigli smo u "civilizaciju", to je selo s par kuća, alfaltnom cestom i putokazima. Dosta je prometno, tko bi rekao: mnogo planinara, brdskih bicikllista, pick-up kamioneta, velikih kamiona kipera i helikoptera.
Započinjemo uspon prema Rifugiu La Maison Vieille, dio je puta iskrčen, u tijeku su građevinski radovi - betonski temelji i kontrukcija odaju da se gradi ili renovira jedna od žičara, pa moramo stranputicom da izbjegnemo izrovane staze, te oko 14:00 h stižemo u Rifugio La Maison Vieille (fr. stara kuća, la mezon vjej). U pojmovima talijanskog planinarstva rifugio je važna stavka, kao u hrvatskoj planinarski dom, a pruža sigurno sklonište i obrok za planinare.
Stara kuća alpska je kuća s nekoliko pripadajućih zgrada a ispred njih veliki "štekat" s dvadesetak stolova s klupama. Mjesto je jako posjećeno i srećom brzo smo uhvatili stol. Radi 5-6 konobara no svejedno smo sjedili 20-ak minuta dok nismo uhvatili pozornost jednog od njih. Naručili smo: djeca bolonjeze, V. i ja različite vrste mesa i trendi pića kao Negroni ili Hugo, iako na stolovima kao i u Hrvatskoj prevladava fotogenični Aperol Spritz. Jedna od konobarica cool je prosjeda hipica, žilava i okretna, koja nas je promuklim glasom na engleskom s izrazitim talijaskim naglaskom upozorila da rukom pridržavamo suncobran jer nagli reful vjetra može dovesti do opasne situacije. Uz odličnu hranu smo se opustili kadli je neočekivani reful istrgnuo naš suncobran iz stola u kojem je bio samo uglavljen i zakovitlao ga u zrak da bi ga odbacio pokraj drugog stola i gostiju. Svi smo skočili u nevjerici iščekujući gdje će suncobran sletjeti da bi za dlaku izbjegao oko gospođe za susjednim stolom, a ona je uz smješak govorila da je sve ok. Uh, koji stres, odmah smo zatvorili suncobran, vratili šešire na glavu i nastavili s ručkom. Za kraj smo naručili i pravi talijanski espresso, za desert pana cottu i djeca sladolede što nas je sve skupa došlo 134, 50€.
Krenuli smo uzgor slijedeći putokaz do jezera Checrouit, do njega je 1300 m i 200 metara visinske razlike do kojeg treba oko pola sata. Na jezeru odmaramo i razmišljamo o povratku. V. skoro nikad ne želi ići istim putem natrag pa proučava rutu kojom ćemo zaokružiti današnji đir. Od jezera nastavljamo pratiti stazu i navigaciju, po njoj bismo se trebali spustiti do rijeke i cestom se vratiti u kamp. Međutim, slijedeći stazu došli smo u ćorsokak, gdje se nalazi napuštena stanica skijaške vučnice. V. svejedno želi nastaviti bez obzira na to što dalje nema staze i želi ići niže iza trake upozorenja da je dolje provalija. Meni pada mrak na oči i svađamo se, djeca plaču. Srećom odustaje od svog bijesnog nauma, pasivno-agresivno prepušta mi uzde pa sad ja vodim uzbrdo, ne vraćamo na onaj krivi put kojim smo došli nego presjecamo preko skijaške staze prema jezeru Checrouit. Očajno je hodati po ovom terenu, noge nam upadaju u suhu i raspucalu zemlju koja je izlokana padalinama.
Nada se budi, u daljini vidimo hodače koji hodaju po stazi uz jezero. Nakon 15-20-30 minuta hoda, zakoračili smo na stazu i osjetili olakšanje. V. i dalje želi ići kružnim putem pa pristajemo na to, ali pod uvjetom da pratimo stazu. I tako nastavljamo. Po stazi povremeno susrećemo druge planinare i uživamo u prekrasnim planinskim prizorima s pogledom prema Crnoj igli, dolini Veny i glečeru. Navigacija je nadobudna i prognozira da ćemo stići u kamp ranije nego što mi zaista možemo, ali barem smo na stazi koja negdje vodi. Zabavljamo se gledajući svizce koji trče u svoje rupe i klipsamo i dalje, štapovi mi dosta pomažu.
Već je oko 19 sati, sunce se skrilo iza jednog od vrhova a mi se počinjemo spuštati i uskoro vidimo asfaltiranu cestu u nizini. Civilizacija je na vidiku i napokon nakon dugog hodanja po prirodnom tlu, počinjemo gaziti po asfaltu što je čudno. Srećom imamo gojzerice koje dobro amortiziraju udarce.
Dobro da je ljetni sumrak dug pa imamo još vremena do mraka. Cesta slijedi glasnu rijeku a mi gazimo i gazimo i još malo hodamo. S druge strane rijeke gledamo klisure koje se uzdižu prema brdima koje smo maločas prošli. To su one provalije na koje su nas upozoravale zastavice kad smo se gubili na skijaškoj stazi i sad s olakšanjem gledamo na njih izbjegavajući i pomisliti "što bi bilo kad bi bilo". Nakon pola sata klipsanja stigli smo do rampe i stanice autobusa koji nas može odvesti do našeg kampa, ali zadnji bus je otišao prije 20 minuta pa nam preostaje još malo hodati. Cesta je siguran put do kampa, ali duži, no na zavoju uočavamo markaciju koja ukazuje na prečicu prema kampovima Aiguille Noire i susjednom nam kampu imena HOBO, pa opet napuštamo sigurni asfalt i kročimo na utabani i kamionima izrovan planinarski put. Hodamo i hodamo, J. i V. su malo brži pa ih gubimo iz vida na neko vrijeme, ja skrivam paniku od T., a onda se opet ukazuju na vidiku. Put se sužava, prolazimo pokraj privatnih vikendica i u 21h ulazimo u kamp direkt u restoran gdje iscrpljeni nakon 23 km hoda sjedamo na pečeni kokošji batak u restoran Capitan des Alpes.
Nema komentara:
Objavi komentar