V. je i ovo putovanje temeljito isplanirao, iako je tek zadnjih mjesec dana iskristalizirao lokacije, a kao i uvijek pazi na pristojan omjer boravka, vožnje i slobodnog vremena. Zbog tog omjera često smo u strci i nervozi, što za sobom lako povlači i svađu, ali sve su to slatke brige putovanja i godišnjeg odmora. Ako sve bude po planu na odredište bismo trebali doći za samo dva sata vožnje.
Montreux je lijepi gradić, ugodne ljetne klime, nije ni vruće niti hladno, sve se doima posebno, čini se da su svi opušteni i bogati, kao da mondena rivijerska klima tako djeluje na ljude. Grad zaista ima ono nešto, pa ne bi mnogi bogati i slavni zalud dolazili ovdje stvarati, živjeti ili umrijeti. Ipak, mi nećemo ni jedno od toga, već nastavljamo dalje.
Krenuli smo prema Italiji oko 15:30 h iz Montreuxa gdje smo parkirali u jednoj od podzemnih garaža pokraj luksuznog hotela Mona. Parking je došao 4 €, što je pristojna cijena (2 € po satu), koje bi se i Split mogao posramiti.
U Italiju ćemo doći posebnom rutom, preko prijevoja Sveti Bernard. Ova dionica mogla bi se puno brže prijeći istoimenim tunelom, ali planinska cesta otvorena je samo ljeti, dakle pravi je trenutak za vožnju njome (a i besplatna je haha). Prometna nesreća na autocesti usporila nas je za nekih 45 minuta, a u vožnji treba pozorno pratiti je li navigacija namještena da nas vodi točno tamo kuda želimo, preko planine, a ne bržim i ekonomičnijim putom kroz tunel. Na znakovima uz cestu vidimo imena zanimljivih lokacija koje sada nećemo moći posjetiti, čime se samo pojačava vječni osjećaj fomo ‒ jedno od njih je Forclaz, ime koje smo toliko puta susreli u omiljenom nam Dekatlonu, kao jedna od ključnih robnih marki planinarske opreme kojom smo se temeljito opremili prije Nepala i Everesta. Robnu marku Forclaz zamijenio je Simond, a u alpskom smislu zapravo ima puno forclaza; jer sam termin znači uski brdski prolaz, nešto kao naše ždrilo.
Nešto kasnije cesta se raščistila i autom smo se počeli voziti uzbrdo, puno je manje prometa nego na autocesti, otvaraju se prekrasni planinski vidici, mnogo je oštrih zavoja i začudno puno biciklista. Sinulo mi je kako je divno i ugodno voziti se u autu, sjediti, a ne se patiti i naprezati mišiće, iako je sve dobro u svoje vrijeme. Temperatura vidno i osjetno opada kako se penjemo prema gore.
U 18 sati stigli smo na samu granicu Švicarske i Italije naziva Prijevoj Veliki Sveti Bernard. Parkirali smo pokraj istoimenog jezera, odjenuli zimske jakne i izašli vani. Prijelaz je to povijesnog značaja kad se preko Alpa išlo još u brončano a kasnije i rimsko doba. Ovdje se spajaju švicarski kanton Valais s talijanskom pokrajinom Val d'Aosta, nalazi se na 2469 m nadmorske visine i ovo je najviša točka gdje smo se ikad dovezli s našim autićem. Na jezeru se nalazi i poznati hospicij koji je osnovao sv. Bernard iz Aoste koji je obučavao pse bernardince za GSS spašavanja s bočicom ruma oko vrata.
Fotografiramo se kod stupa koji označava samu granicu Švice i Italije, na talijanskoj strani djeca prenaglašeno gestikuliraju u talijanskoj maniri, a na Švicarskoj ništa haha. Okruženi smo prekrasnom prirodom a netom prije dolaska na jezero prošli smo pokraj manje zgrade nekadašnje granice, koja je u šengensko vrijeme samo spomenik minulim vremenima. Uz samo jezero ima nekoliko suvenirnica koje prodaju plišance bernardince i kojekakve alpske ukrase, a tu je i kip psa te česma s planinskom mrzlom vodom. Kako bismo protegnuli noge, uspeli smo se desetak metara na stijene na kojima se nalazi brončani kip sveca zaštitnika ovog mjesta a onda se vratili u auto da nastavimo put dalje.
Slijedi spuštanje uz pogled na prekrasne prizore zelenih livada i alpskih vrhova. Posvuda su krave na ispaši, poneki biciklisti veselo se spuštaju niz nizbrdice, dok se drugi naprežu u malim okretajima uzgor. Tek sad u Italiji počinjem primijećivati mnogo otvorenih "tunela" nazvanih galleria, one služe kao zaštita od lavina i odrona.
Zbog visokih planina, koje su sad sve više jer se mi spuštamo, djeluje dosta mračnije, iako pogled na nebo još odaje prisutnost sunca i sigurni dugi solsticijski sumrak. Idiličnim cesticama stigli smo u grad Courmayeur, od kojeg se još trebamo voziti 15-ak minuta do kampa. Uska cesta vodi nas u brdo, slijedimo rijeku Fiume Dora di Veny i u 19:30 stižemo u naš novi smještaj u kojem ćemo noćiti iduće četiri noći, imena Kamp Aiguille Noire (Crna igla).
Čekirali smo se, cure na recepciji jako su simpatične i uslužne, a jedna od njih nas vodi do mjesta gdje možemo podići šator. Iako su gosti kampa većinski oni koji posjeduju kampere i kamp-kućice, ima mjesta i za šatoraše pa smo se smjestili između nekoliko sličnih ili istih Quechua šatora. Ovoga je puta parking udaljen 20-ak metara od parcele pa zapošljavamo djecu da nose stvari od auta do šatora. Uspijevamo ga podići nešto prije mraka, a mladi susjedi nam posuđuju čekić za zabijanje klinova u zemlju kad su vidjeli da se mučimo s kamenom. Poučeni prethodnim iskustvom, na recepciji smo iznajmili produžni kabel pa sad možemo puniti mobitele, power bankove i uključiti frižider te ga držati u šatoru.
Šator je podignut, a zadnji traci sumraka otkrivaju nam Crnu iglu i okolne vrhove. Ipak, ne smijemo uživati u pogledu jer moramo ići na večeru.
U kampu ima nekoliko restorana koji rade do 22:00 h, sad je 21:32 h i krajnje je vrijeme da se krene ako ne želimo ostati gladni. Nećemo zapravo ostati gladni jer imamo nešto hrane u friđu, ali zaželjeli smo se toplog obroka nakon dugog puta.
Idemo u objekt imena Capitan des Alpes koji gladnima djeluje kao sveto trojstvo sa svojim natpisom ristorante-pizzeria-grill, dok većina gostiju završava svoju večeru i odlaze, mi tek dolazimo. Konobar nas pomalo nevoljko dočekuje, ali nudi meni i objašnjava što je još ostalo: tartiflette, lazanje i još nešto. Posjeli su nas vani da se još malo smrznemo, jer smo već ohlađeni nakon podizanja šatora i vani je temperatura oko 12 stupnjeva, no uskoro je došla topla hrana koja nas je zagrijala. Nekoliko nam konobara donosi hranu i piće i dobre su volje, voljni ćakule iako je kraj smjene. Jedan od njih izgleda kao da nije odavde iako s kolegama bez problema parla na dijalektu, a kasnije saznajemo da je iz Nepala. A kako smo nedavno bili u Nepalu, tu činjenicu doživljavamo kao da nam je, ni više ni manje nego rod rođeni hahah. Nepalac je s obitelji kao dijete doselio u Milano gdje inače živi, a u sezoni radi u talijanskim Alpama. Jednom godišnje odlazi u Nepal u pokrajinu Chitwan posjetiti ostatak obitelji.
Cijena večere dva tartifletta i dvije lazanje plus pića 110 €.
Nakon večere vratili smo se u šator, proučili gdje su toaleti, tuševi i druge pogodnosti. V. i ja smo nazdravili alzaškim pinotom za uspješno prijeđenu etapu puta, a uskoro smo se svi presvukli u base layere da nas griju na friškim planinskim temperaturama, uvukli se u vreće i otišli na spavanje.
Slike:
Nema komentara:
Objavi komentar