Zadnji dan
Nek se zna - bila sam nemarna i nisam zapisala natuknice pa pišem napamet po sjećanju šest mjeseci kasnije.
Buđenje, doručak, spremanje. Prije izlaska iz hotela idemo još malo prošetati po uličicama u potrazi za nekim sitnicama, ali ništa ne radi. Odustajemo od kupovine, što smo kupili sinoć, kupili smo.
Natrag u hotel po prtljagu pa na metro za Međunarodnu zračnu luku Sabiha Gokcen. U zračnoj luci preuzimamo torbe koje smo prekjučer ostavili da ih ne teglimo po gradu.
Čekiramo što možemo čekirati u ovoj škrtoj kompaniji Pegasus (a i mi smo škrti kad njom letimo), pa idemo na sigurnosnu kontrolu te naš gate.
Gate za Zagreb nalazi se u slijepom crijevu aerodroma, na najdaljem dijelu u prizemlju. Puno je ljudi, ogromna je gužva za naš, a i druge letove. Saznajemo da prije ukrcaja svi moraju izvagati ručnu prtljagu (a mislili smo da ćemo proći lišo kad nam je nisu izvagali pri čekiranju) - naši su ruksaci preteški pa sve moguće stavljamo na sebe: odijevamo robu koja je u ruksacima, oko pasa zavezujem jaknu u čije džepove trpam teške tvrde sapune koji su odličan suvenir, isto tako V. i djeca - laptop u platnenu kesu pa sve skupa oko vrata, sve na nama visi samo da su ruksaci laganiji - nećemo im dat ni lipe!
Kad je službenik naknadno izvagao i vidio da se ne zezamo, oprostio nam je koji gram viška. Zadovoljni smo što smo uspješno prošli ovu torturu te se ukrcavamo u bus koji bi nas trebao odvesti do aviona. Kako je ulazak putnika u bus usporen zbog vaganja, u zagušljivom busu onako natovareni i debelo odjeveni čekamo nekih pola sata do 45 minuta. Tu su razni ljudi, parovi, obitelji s djecom, poslovnjaci, imigranati, manekeni, i svi štede i lete Pegasusom.
Let traje oko dva sata i neizmjerno se veselim povratku. Na aerodromu u Zagrebu dugo čekamo na imigraciji, čega smo se odvikli na europoskim letovima zbog Šengena. Ipak, uvijek sam presretna kad dođemo u Hrvatsku da mi dođe zagrliti graničnog policajca ili policajku. Zatim smo skupili svoju prtljagu i uhvatili Uber koji će nas odvesti kod D. i F. Potom kupimo naš auto s najmjerno krivo parkiranog parkinga, na sreću, nitko nam nije izdušio gume (tako bi ga još teže makli) a već sutra ujutro krenuli put Njemačke. U Njemačkoj smo prenoćili u simpatičnom konačištu i sutradan u subotu stigli kući. U nedjelju smo otišli kupiti školski pribor i hranu, a u ponedjeljak je počela nova školska godina i radni tjedan - toliko željena rutina i mir svog doma.
Zaključak
Na ovo putovanje zamalo nismo ni krenuli zbog očaja koji me obuzeo par dana prije polaska. Ipak, to je bila lekcija da se u Hrvatskoj ne iscrpljujemo, ne družimo do besvijesti s dragim ljudima, nego da se malo više posvetimo sebi i svom miru. Kad smo naposljetku krenuli na put, nervoza je pomalo kopnila a snaga i fokus koji se raspršavao na druge, vratio se na našu "moćnu gomilicu" ili fantastičnu četvorku T., J., V. i K.
Koliko god mi je Istanbul bio odbojan u pameti, toliko mi se nanovo svidio u ovih par dana provedenih u njemu. A Uzbekistan i Kirgistan su me (nas) oduševili, tamo bih se zasigurno voljela još koji put vratiti. U Uzbekistanu smo bili kratko da bismo kvalitetno upoznali golemu kulturu zemlje Puta svile, tek smo dotakli neke od glavnih gradova na njemu - Taškent, Samarkand i Bukharu.
Kirgistan nas je oduševio prekrasnom prirodom, čak nam se svidio i derutni Biškek u kojem smo skoro ostali duže nego što smo trebali, a pogotovo opušteni Karakol.
U obje zemlje (i ono malo u Istanbulu) ljudi su bili prijateljski nastrojeni i uvijek spremni pomoći. Nije nam se ništa loše dogodilo (čak se upala slijepog crijeva nekim čudom povukla nakon ture antibiotika) i sretno smo se vratili, spremni za nove avanture u još više planine.
Evo još malo slika s Bospora
Nema komentara:
Objavi komentar