Buđenje oko 7. Pišem blog o posljednjem danu u Buhari, 10 dana sam u zaostatku. Nakon što su se svi probudili, idemo na doručak, muški na terasi, a T. i ja unutra jer se bojimo galebova, ali nakon doručka pridružile smo im se vani kako bi popili kavu zajedno dok dogovaramo plan za današnji dan. U sobi još malo nastavljam pisati, a onda se idem tuširati. U ogledalu vidim svoj odraz s leđa i ogromnu modricu na jednoj polovici svoje gole guzice. Prisjećam se, to je uspomena s hajka na Ala-Kul jezero, kad sam se prosula pri spustu s vrha po strmoj stazi i sipru. Još se malo svi spremamo i naposljetku izlazimo iz hotela. Dan je prekrasan, sunčan, ni vruć, ni hladan; kafići, restorani, knjižare, dućani s cipelama i suvenirima otvorili su, ali još nema gužve i još je sve miriše na svježinu novog dana. Iz hotela spuštamo se pješačkom ulicom prema jednoj od prometnih gdje možemo lako uhvatiti taksi, ali prvo V. podiže novac s bankomata Vakif Banka. Na cesti pokraj ulaza u metro stanicu Kadıköy stajalište je za taksije, ali ipak hvatamo Uber do trajektne luke Üsküdar koja se nalazi na našoj, azijskoj stani grada. Vozimo se 20-ak minuta i vožnja stoji oko 6 eura. Današnji je plan vožnja po Bosporu, morskom tjesnacu koji dijeli Istanbul na dva kontinenta. Na automatu V. kupuje karte za trajekt koji polazi u 11:35. Vožnja trajektom košta 44 lire (po osobi) s karticom koju su nam posudili u hotelu te je napunili kreditom na aparatu u luci. Svuda piše ferry iako nije riječ o trajektu, nego o putničkom brodu. Sjedimo na palubi i uživamo u pogledu, na ovaj način može se lijepo razgledati obalni dio grada, njegove vile i palače, džamije i utvrde i ine arhitektonske zanimljivosti, a sve više i više uokvireno šumom kako plovimo sjeverno.
Nakon otprilike sat i po plovidbe stigli smo u Anadolu Kavağı (Kavađi), ribarsko mjesto gotovo na samom ulazu u Crno more. Prvi dojam nudi porat koji je načičkan ribljim restoranima, kafićima i turistima. A s obzirom da je mjesto na dobrom strateškom položaju, kroz čitavu je povijest bilo atraktivno te ima utvrdu na brdu iznad samog mjesta koju idemo posjetiti. Cesta koja vodi uzbrdo strma je, prolazimo pokraj kućica, vila i vojnog objekta, a zatim kroz grmlje koje je izraslo u napuštenim ugostiteljskim objektima kroz koje vode skale prema utvrdi. Zapravo, dosta me podsjetilo na kratki uspon od 20-ak skalina s Firula prema Tenisu ili s Firula prema Dvoru ili s Punte Firula prema Šumici. Pri samom vrhu neki lokali rade, dok su ostali objekti zatvoreni, pretpostavljam zbog kraja sezone. Ruševine utvrde Yoros raspršene su po teritoriju, glavni dio čini još djelomično očuvani interijer, a naokolo ostatci ostataka i ograda. Ima turista, ima i zmija. Zatvoreni dio, na moje iznenađenje nije postao javni zahod, iako ima tragova nemarnog boravka u vidu odbačenih limenki. Odavde puca pogled prema trećem bosporskom mostu imena Yavuz Sultan Selim a iza njega otvara se Crno more. Nakon fotografiranja i obilaska spuštamo se natrag u centar mjesta Anadolu, šećemo pitoresknim kaletama, s renoviranim ili napuštenim drvenim kućicama (nalik na shotgun house), urešeni cvijećem, dopadljiva je kulisa za snimanje - zaštitar nas zaustavlja i moli da pričekamo 10-ak minuta dok snime scenu.
Na dnevnom redu slijedi kupanac pa nastavljamo prema južnom dijelu mjesta, uz vojni objekt kako bismo došli do kupališta koje smo još vidjeli s broda. Kamena šetnica uz cestu pojačana je stijenama iako, pretpostavljam da u tjesnacu nema jakih udara valova jer je europska strana tek 2-3 km udaljena. Ovo je mjesto raj za muškarce, koji provode vrijeme u društvu ili sami. U hladovini niskih borova, na rasklopnim stolicama ili visećim mrežama iz Dekatlona čitaju, kartaju, igraju tavle. Mi tražimo mjesto gdje ćemo se okupati, ali ne vidim ni jednu ženu i nije mi ugodno. Zato idemo dalje i dalje prema parkiću gdje su stolovi za piknik. Za stolovima ima žena, ali ni jedna se ne kupa. Zato V. i djeca idu u more puno sitnih meduza koje nisu opasne, a ja čekam povoljniji trenutak. (Prije 5-6 godina na putovanju u Indoneziji primijetili smo da se žene ne kupaju, dok se muškarci i djeca kupaju u robi. Tada se V. kupao u mudantinama i svi su ga čudno gledali. Zato smo oprezni u muslimanskoj zemlji, iako je Turska zaista dosta moderna, ja želim izbjeći poglede i ne šokirati ako ne trebam.) Uskoro je pokraj nas došla obitelj: mama, tata i odrasla kćer. Kada se ona skinula, tada sam se i ja osjetila sigurno, iako se ona kupala u majici, a ja u bikiniju. Stijene su tamne, ulazim u more na bapski način jer ne želim smočiti kosu. Ipak, uživam jer: "Lijek za sve je slana voda: znoj, suze ili more." - Moja Afrika, Karen Blixen. Nakon duševno ljekovitog kupanja, među stijenama vidim štakora. Pa šta očekujem, čudo da ih nisam vidjela više! Sušimo se pašminom i šalom koje nosim za potrebe brisanja, u slučaju nenadane zime ili ulaske u sveta mjesta i spremamo se za polazak. Hodamo natrag prema portu, i ovaj put vidim još nekoliko žena koje se opušteno kupaju ili sjede s društvom. Ipak, u jednodijelnim su kostimima. Vabitelji nas pozivaju da se ugostimo baš u njihovom restoranu, pa odabiremo jedan odmah pokraj ulaza u pristanište broda. Jedemo frigane srdele i školjke u ovih 45 minuta koliko imamo do broda za natrag. Sati je 17.15 i ukrcavamo se na brod, sunce sve zlati: budi se uvijek isti osjećaj, prisutan u povratku s jednodnevnog izleta na "otoku", opaljeni suncem, siti, uz vjetar sličan maestralu. Brod plovi europskom stranom prvo u Rumeli Kavağı koji se nalazi prekoputa, a onda dalje. U sjeni smo, prolazimo mala mjesta, škveriće, pa izlazimo na jednoj od idućih stanica u mjestu Sariyer, gdje smo prošetali, pojeli sladoled, djeca su se poigrala u parkiću za bebe, a onda se opet ukrcali na brod. Kako plovimo prema Zlatnom rogu, tako se smanjuje količina šume i povećava količina zgrada. Vožnja brodom nešto je najbolje što se može napraviti u Istanbulu i njegovoj okolici. Nudi pravi omjer aktivnosti i pasivnosti - kao ona doskočica, "bio bih zmija - ležiš a ideš". S broda puca prekrasan pogled, mogu dovoljno dugo gledati naokolo, što ne smijem kad sam vozač, gledam i ljude na brodu, mladi i stari, žene polugole ili zamotane, obični i medicinski turisti - grupice muškaraca krvavih folikula na glavama koji su došli na presađivanje kose. Temperatura je slična kao i u Dalmaciji u isto doba godine, uz pogled na lučice, škveriće, kafiće i slučajne plaže, a onda opet luksuzne vile, nove i stare, samo što je sve milijun puta veće od naših gradova i mjesta uz more. Kako pratim na karti gdje se krećemo, tako primjećujem da se dosta mjesta zove balikči, a to su mahom riblji restorani i ribarnice. Sjetimo se, grad u Kirgistanu, prvi u koji smo došli na obali Issyk-Kula zove se isto tako, Balykči, što na kirgistanskom, jeziku srodnom turskom, isto znači - ribar. Oko 19 i 15 iskrcali smo se u Kadıköyu, sunce je zašlo ali još je sumrak. Smucamo se po kvartu koji vrvi u večernjoj gužvi. Ulazimo u nekoliko suvenirnica razgledati te kupiti lokume, mirisne sapune, i nakon nekog vremena pristajemo da T. kupimo željenu igračku - Labubu, plišanca za kojim su svi poludjeli, za nekih 10 eura. Euforija je potrajala nekoliko dana te će se kasnije rastužiti shvativši da je dobila - Lafufua, falšu verziju igračke koja je zaludila svijet i čiji se primjerci prodaju i za stotinjak eura. U trenutnu pisanja, u ožujku mjesecu, Lafufu čeka da mu sašijem glavu jer je otpala dok se V. njome igrao.
Na večeru smo otišli u isti kao i sinoć Hamsi pub na još jednu porciju ribe. Dok sjedimo u prizemlju, puštamo djecu da sama idu u zahod na katu, ali uskoro idem za njima jer mi vrag ne da mira. U zahodu srećem neku ženu koja me upozorava da u Istanbulu uvijek pazim gdje su djeca i da ih nikad ne puštam same. "Yes yes, I know some people...", i ode ne dovršivši rečenicu, ali je zadovoljna što me upozorila. Vraćamo se za stol na večeru, ali njezino upozorenje mi je spustilo tamnu koprenu koja se napokon podigla nakon dva lijepa dana u Stambolu. K vragu, s Istanbulom uvijek neki osjećaj između ljubavi i mržnje, iako nije sam grad kriv...
Vraćamo se u hotel, gdje se pakiramo za sutra. Avion je u razumnu uru, tako da ćemo se moći i naspavati i otići na doručak.
Nema komentara:
Objavi komentar