Kako sam jučer napisala, danas idemo u Naru, ali opet se ne uspijevamo ranije ustati, odlazimo na doručak tek malo prije 10. Barem mi je prehlada nešto bolje. Nakon doručka pješačimo do stanice Shijo gdje hvatamo vlak na Karasuma liniji do glavnog kolodvora Kyoto Station, gdje sjedamo na vlak za Naru do koje se vozimo oko 45 minuta Kintetsu vlakom (620 ¥ po odraslom, a za djecu duplo manje).
Nara je glavni grad istoimene prefekture, bio je glavni grad Japana od 710.-794. godine kad je tu stolovao car, i taj se period, logično, naziva Nara periodom.
Izlazimo iz stanice i pratimo kamo i ostala svjetina ide, a to je u smjeru najpoznatijih toposa - Nara Parka i hramova. Nara Park javni je park u kojem se povijest i priroda u harmoniji upotpunjuju. Najzanimljivija su prirodna atrakcija sika jeleni, njih oko 1200 koji slobodno šeću parkom. Objašnjenje nalazimo u legendi opisanoj u turističkom prospektu Nare: za osnutak šintoističkog svetišta Kasuga Taisha za aristokratsku obitelj Fujiwaru, bio je pozvan bog iz Kashima svetišta - koji je trebao doći jašući na bijelom jelenu. Otada (od stoljeća 8.) jeleni su zaštićeni i štovani kao božanski glasnici.
Čim smo se našli među ovim živinama, ne osjećam se ugodno - navikli su da im ljudi daju posebne krekere koji se prodaju svako par metara, čime se i gubi osnovno značenje pridjeva "divlji", iako zapravo jesu divlji, guraju glavu, a po potrebi rogovima bocnu nepažljive žrtve. Našoj su djeci slatka lanad, pokušavaju se fotografirati s njima ili ih pomaziti, dok ja uspješno izbjegavam kontakt. Tko ih želi potpuno izbjeći, može prijeći cestu i hodati lijevom stranom i na taj način u miru ali po suncu doći do raskrižja odakle se kreće prema Todaji-ji hramu.
Prvo prolazimo kroz Isuien Garden, u kojem kratko odmaramo od jelenā i jakog sunca, a zatim se upućujemo prema glavnom hramu u Nari, već spomenutom Todaji-ji.
Sorin
Izgrađen je u 8. stoljeću kao glavni od budističkih hramova u okolici, gorio je dvaput, a nakon zadnjeg požara 1708. restauriran je i smanjen za dvije trećine u odnosu na original. Usprkos tome, piše u vodiču, ovo je najveća drvena konstrukcija na svijetu (dokaz). Ulaz se plaća 800 ¥ za odrasle i 400 ¥ po djetetu - za posjet The Great Buddha Hallu, a dodatno ako se ide u druge postorije i pripadajući muzej. Odlučujemo se za Halu Velikog Bude do koje vodi dugački plato gdje se mnogobrojni posjetitelji fotografiraju. U sredini hale kip je brončanog Bude - Daibutsudena Vairocanu, unaokolo su makete hrama koje prikazuju izgled prije i poslije požara. Tu je skoro jednako velik poznaćeni Birushana Buddha. Nakon obilaska još malo odmaramo na stepenicama s pogledom na hram a onda krećemo nazad prema početnoj točki u Nari, parku jelena. Međutim, hitro ih zaobilazimo, i radimo krug do Kofuku-ji hrama, čija je pagoda skrivena u skeli, prolazimo kroz Higashimuki Shopping Street, punoj talijanskih i španjolskih turista, japanskih i talijanskih restorana, naposlijetku vraćamo se na stanicu gdje hvatamo vlak za Kyoto u 14:23.
Eto nas opet na Kyoto Station, odakle pješačimo oko 25 minuta do Kyoto Railway Museuma. Nebo se naoblačilo, prekrili su ga tamni oblaci, tlak je nizak i tek što su prve krupne kapi počele padati, dočepali smo se muzeja. Naš J. dječak je od 9 i po godina, od ranog se djetinjstva jako zanima za vlakove, kao i većina dječaka, k tome, prve godine njegova života živjeli smo u stanu s pogledom na željeznički kolodvor, pa želimo posjetiti ovaj muzej prije nego bude kasno i počne se zanimati za druge stvari koje zanimaju starije dječake.
Ulaz plaćamo 1500 ¥ po odraslom, 500 ¥ za djecu osnovnoškolskog uzrasta. Muzej je izvrsna lokacija i za djecu i za odrasle, sat i po vremena nam je bilo malo. Prostire se na tri etaže koje sadrže sljedeće sadžaje: prave lokomotive Shinkansena od početaka naovamo, vagon-restoran brze hrane, igraonice i simulatore vožnje, restoran s pogledom i na posljednjoj etaži - balkon s kojeg puca pogled na mnogobrojne tračnice i vlakove, prekrasna vizura industrijskog dijela ovog starog velegrada. Pri izlazu iz muzeja prolazimo suvenirnicu u kojoj ništa nećemo kupiti (škrti minimalisti) i uočavamo staru zgradu željezničke stanice Nijo koja me je na tren sjetila na gotovo sami početak ovog putovanja - Barstow i njegov Western America Railroad Museum. Čini se da je bilo davnije nego prije samo mjesec i po dana, a cijeli nas Pacifik dijeli.
makete
Prijeteći su oblaci nestali, sviđa nam se ovaj kvart, tu je dječji park i neki od "naših" dućana - kupujemo bolonjez za djecu i pivo za nas, sjedamo na klupu, djeca jedu a zatim se igraju, a mi dijelimo pivo i uživamo u trenutku. Ovaj nas je trenutak podsjetio na rodnu grudu, (često je tražimo i nalazimo na najrazličitijm mjestima i najčešće u detaljima) - komod dućana na svakom koraku, utabana zemlja na igralištu, korov uz rub zidića i prečica kroz nekadašnji travnjak, pomalo derutni park. Ne bih htjela da se ovo krivo shvati; nabrojani detalji nešto su što mi nedostaje u "uređenoj zemlji zapadne Europe", a opet mi smetaju čim se dočepamo Hrvatske, jer sam "uvik kontra" i to je drukčije "kod nas u Njemačka", a začas se opet naviknem i volim rupu na cesti, zadimljeni kafić i curenje vode od klime po fasadi.
Nakon par piva i dječjeg igranja odlazimo na metro gdje opet hvatamo vlak za, pogađate, Kyoto Station, jer moramo isprintati karte za sutrašnji vlak Haruka koji će nas odvesti do Zračne luke Kansai (KIX), koje je V. kupio online. Upravo je rush hour, zastrašujuće je puno ljudi i odlazimo na šalter gdje je također masu ljudi, a svi su uzbuđeni zbog nadolazećeg tajfuna, nitko ne zna hoće li se uopće putovati narednih dana. Željeli bismo izbjeći gužvu i pokušavamo ih isprintati na aparatu, ali imamo tehničkih problema, naime, moj mobitel ima internet, ali je baterija pri kraju, karte su na V.-ovom mobu na mailu, ali nemamo iglicu za zamijeniti SIM karticu, i netko treba stajati u redu za svaki slučaj. Ne uspijevamo ih isprintatati pa nakon skoro sat vremena čekanja dolazimo na red i službenica uz naklon i arigato gozaimaaas pruža karte s dvije ruke.
Vraćamo se u kvart, gladni smo i željni plodova mora za pozdrav Japanu, pa V. uz pomoć Gugl karte pronalazi restoran. Ulazimo i penjemo se na kat, smještaju nas u separe. Dočim smo sjeli, V. je shvatio da smo u krivom restoranu, - ovo je yakitori restoran koji u svojoj ponudi ima samo pileće ražnjiće. Iako pečena piletina lijepo miriše, suzdržavamo se od naručivanja hrane, ali ipak uzimamo pivo i sokove, nakon čega plaćamo i odlazimo u pravi - Seafood donburi and tonkatu 海鮮ときどきブタ 四条烏丸店, koji se nalazi u podrumu ove zgrade. Jedini smo gosti, naručujemo juhe, pečene jegulje s rižom, sashimi, a kako smo se preračunali, pred odlazak zamolili smo konobaricu da nam zamota dio hrane. Na to je brižno, pomoću svog aparata-prevoditelja poručila da nije sigurno svježu ribu ostavljati za sutradan, ali smo objasnili da želimo ponijeti samo rižu i pečenu jegulju, dok smo ostalo pojeli.
Premoreni smo se vratili u hotel, nakon 14 km hodanja, a sad slijedi pakiranje, sutra napuštamo hotel ranije nego inače, dok je sam let iz Japana za Filipine još uvijek neizvjestan zbog tajfuna koji se svakim danom približava.
