Danas putujemo iz Biškeka za Balykčy panoramskim vlakom, a zatim taksijem do Karakola vozeći se sjevernom stranom jezera Issyk-Kul. Kako je prošao današnji dan, koliku smo nadmorsku visinu dosegli i što nam je vlasnik smještaja dao, čitajte u nastavku (navlakuša!)
Noć je prošla mirno i budim se po planu oko 6. Odlazim u zahod, opet proljev, dokle više?! Bude se i ostali, spremamo se i u sedam se odjavljujemo iz ovog ugodnog hotela. I grad se budi, ljudi idu na posao, djeca u školu, na stanici čekaju autobuse i maršrutke, a mi čekamo Yandex koji nas potom desetak minuta vozi do željezničkog kolodvora Biškek 2. Kirgistanske željeznice nisu pretjerano razvijene u odnosu na druge zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, što je i razumljivo s obzirom da veliki dio zemlje čine visoke planine.
Linija No.608/609 kojom putujemo djeluje samo u ljetnoj sezoni (od lipnja do kolovoza) i hvatamo jedan od posljednjih vlakova. Imamo sreću, prije tjedan dana odlučeno je da će voziti do 6. rujna zbog povećanih upita. Danas putujemo do Balykčyja, slijepog crijeva (ha! neoperiranog!) ove pruge na obali jezera Issyk-Kul. Na kolodvoru Biškek 2 obavljamo kontrolu prtljage a potom izlazimo na prvi peron gdje tražimo svoj vagon. Pri ulazu u nj službenica gleda karte na mobitelu, pita ima li dijete J. 10 godina, jer je od 10. godine potrebno kupiti kartu za odrasle, što mi nismo napravili, ali ipak nas pušta bez problema. Vagon je prostran, u njemu široke fotelje s jastucima, stolovi između njih, nema štednje kao u europskim ICE vlakovima ili nedajbože u Ryanairu gdje će se uskoro komotno moći voziti samo žrtve amputacije donjih ekstremiteta. Podovi su tapecirani, a prozori ogromni - pravi luksuz. Službenice više puta pregledavaju tko sjedi na kojim sjedalima i nešto zapisuju u svoje teftere. Vlak je krenuo po voznom redu u 7:45 a mi smo uskoro zaspali. Probudila sam se nakon kojih sat vremena kad se već uspinjemo prateći tok rijeke Ču, unaokolo su brda, a uz prugu je brza cesta. Zbog straha i nesigurnosti nisam htjela da unajmimo auto, nismo znali kakve su ceste, a nismo se uopće pripremali za putovanje i saznali te podatke, smještaj i dalje bukiramo dan-dva ranije, općenito vitreni smo. Jedino smo bili sigurni da je sve povoljno i da ćemo moći priuštiti taksije, pa i postojanje ovog vlaka nas je ugodno iznenadilo. Inače, autom bi put od Biškeka do Balykčyja trajao oko 2 i po sata, a ovako traje 4. Vlak se polako penje u brda, i na spomenutoj relaciji udupla nadmorsku visinu Biškeka (800 m) na 1600 m.
Auto je bijela Honda sa 7 sjedala, potrpali smo se unutra i točno u podne krenuli. Vozač se zove Maksat, nadimak mu je Maks. "Do you speak english?", pita ga V. "No!", odgovara on, smijući se. V. sjedi na suvozačkom sjedalu s lijeve strane, Maks je kupio japanski auto pa mu je volan s desne strane iako se u Kirgistanu vozi "normalno" s desne. Ja sam sjela na sjedalo iza njih, spustio je naslone pa sam uskoro zaspala nakon što sam trgnula draminu jer sam očekivala grbavu cestu i nisam željela riskirati morsku bolest; a djeca su se smjestila na stražnja sjedala, dala sam im mobitel da gledaju crtiće. Provezli smo se kroz Balykčy, čije ime na kirgistanskom znači ribar, dok je za vrijeme SSSR-a nosio ime Rybačje (Ribarevo). Neobično ime koje nikako ne možemo zapamtiti pa stalno krivo izgovaramo ili Balčiki ili Balički dijeli izgovor i značenje s turskom riječi balıkçı.
Grad Balykčy podsjeća na selo, nema visokih zgrada, osim jednog silosa koji je nekoć služio za brašno, pa se ne može zaključiti da grad ima 51 000 stanovnika. Vozač je natočio gorivo i krenusmo. Vozimo se sjevernom stranom jezera Issyk-Kul jer je cesta bolje nego južnom, recimo da je dvotračna, ali nema traka i svako malo se sužava u jednu zbog radova na njoj. Maks je profesionalni vozač, vozi i kamione po potrebi, živi u Balykčyju gdje je i rođen, razveden je i ima troje djece. Ja kunjam, ali slušam njihov razgovor, dosta se dobro sporazumijevaju na ruskom - čak se i zezaju, što nije lako na stranom jeziku. Kad sam se probudila, pridružila sam se razgovoru - o svemu i svačemu. Cesta je ok, samo pravo. (Ovdje se možemo prisjetiti mnogih nesporazuma zbog nejednakog značenja pravo u hrvatskom i drugim slavenskim jezicima. Na ruskom pravo/napravo znači desno, prjama - ravno, naljevo - lijevo).
Dan je vedar i sunčan, s desne strane vidi se plavo jezero a u daljini vrhovi Tanšana. Jezero Issyk-Kul na kirgijskom znači "toplo jezero" zbog toga što se nikad ne smrzava unatoč visokoj nadmorskoj visini i tome što nastaje od slijevanja otapanjem glečera, slano je, i pokriva površinu od više od 6 000 km kvadratnih. Ovo je plodno područje gdje se uzgaja voće i povrće. Maksat zaustavlja auto i uskoro donosi punu vreću marelica koju je kupio od prodavača uz cestu, pere ih onako u kesi pomoću boce vode. Zatim opet staje i kupuje kurut - kuglice stvrdnutog sira koje se jedu kao grickalica.
u prvom planu Issyk-Kul, u drugom snijegovi Tanšana
Stigli smo u Karakol oko 16:25 i u novi smještaj Arista Travel Yurt Camp. S Maksatom smo se srdačno pozdravili, zaželjeli mu sretan put natrag u Balykčy, a njih su dvojica razmijenili brojeve da se čuju ako nam bude trebao prijevoz natrag za Biškek. Ovaj dio Karakola podsjeća na slavonsko selo - cesta s šamcem, a kuće se nalaze iza plota. Ušli smo u dvorište, koje je gradilište, ali nema nikoga, V. ulazi dublje gdje se skriva zelena oaza, zove me da dođem i ja pa ulazimo s prtljagom. Tu je jedna babuška koja nam na šturo, gotovo bez riječi objašnjava gdje je naša jurta, a sve druge informacije smo trebali pecati iz njenih usta. Dvorište je ograđeno plotom, iza kojeg čujemo kokoše i krave, osjetimo vonj domaćih životinja, u njemu se nalazi 5-6 jurti, voćnjak - kruške i šljive, i livada. U jednokatnici nalaze se zajednički toaleti i tuševi, umivaonici za ručno pranje rublja odvojeno od kupaonice, i zajednička blagovaonica u kojem je jedan mali frižider iz sovjetskog razdoblja dostupan za upotrebu. Tu smo vidjeli mladi par pa smo se upoznali s njima. Česi su, došli su u Kirgistan planinariti, a sad su upravo došli s planine, i čekaju vlasnika da im otvori "njihovu" jurtu jer ova babuška nema ključ. U smještaj su došli prije nekoliko dana, prenoćili, a zatim ostavili nepotrebnu prtljagu i išli planinariti. Pitamo ih gdje su dosad bili - sad su se vratili s rute do jezera Ala Kul, gdje im je bilo lijepo i ne previše naporno, prenoćili su dvije noći. V. ih odmah ispituje o toj ruti, jer misli da bismo i mi mogli isto napraviti. Jedna je neobična stvar kod ovih Čeha - toliko su se dobro pripremili, imaju svu planinarsku opremu - od gojzerica, štapova, šatora, do filtera za vodu i suhe hrane koju su nosili iz Češke ovamo! Ova začudnost je, naravno, reakcija na uvriježeno mišljenje na lakoćemost Čeha koji dolaze u Hrvatsku na ljetovanje, pa HGSS i obalna straža imaju znatno više posla, kad zapuše bura a oni na luftiću ili idu na obližnje brdo u japankama... Ipak, ovdje ima mnogo turističkih agencija u kojima se može unajmiti sva oprema pa nije potrebno toliko toga nositi.
Uskoro je došao Rustam, vlasnik smještaja i Arista Travel agencije. Kako je V. bukirao smještaj u jurti za jednu noć s doručkom preko Bookinga, plaća mu punu cijenu u kešu - 48 eura, a onda odmah dogovaramo i drugu noć koju nam naplaćuje samo 23 eura. Rustam dobro govori engleski, ali povremeno ubaci koju rusku riječ, naizmjenično govorimo na oba jezika. Odmah smo ga pitali savjet u vezi hajka koji planiramo i što da radimo sutradan. S obzirom da smo još malo slabi, sutra ćemo otići na manji izlet u okolici Karakola, a prekosutra ići na pravi hajk. Rustam se ponekad šali i nismo sigurni misli li ozbiljno ili ne, što mi malo ide na živce, posebno ako ga pitam nešto ozbiljno vezano za planinarenje. Objašnjava kako mu je ovo zadnjih nekoliko rezervacija, jučer mu je otišla grupa od 17 ljudi kojima je organizirao boravak i turu, umoran je od sezone, pa nam daje kontakt čovika koji drži kamp u mjestu Sirota - prva postaja do jezera Ala Kul. Odlazimo u šetnju Karakolom, ovaj grad stvarno podsjeća na Čačince i možda se zbog toga već osjećamo tako udomaćeno. Šetamo ulicom Toktogula, a onda ulazimo u park Место где Чынгыз и Аделя впервые встретились (Mjesto gdje su se Čyngyz i Adela prvi put sreli) u kojem se nalazi nekoliko spomenika i mali lunapark - ima šetača i djece, zatim hodamo do Pravoslavne crkve Presvetog trojstva koja sad više ne radi, a onda produžujemo do supermarketa Globus. Dućan je odlično opremljen, ima puno kupaca, i mi kupujemo svašta. Obraća mi se lokalac i pita jesmo li Srbi. Govorim da nismo, Hrvati smo, ali da je jezik sličan. Pitam ga kako zna, da je imao kolege iz Srbije pa je malo naučio jezik. Na večeru odlazimo u restoran Kafe Tattuu koji služi juhe, pizze, tjestenine i slično, pa smo se dobro najeli za 1700 somova. Vratili smo se u smještaj, s Rustamom smo dogovorili doručak ujutro u 9, a on nam je dao kalorifer da malo zagrijemo jurtu jer je friško.
park Mjesto gdje su se Chyngyz i Adela prvi put sreli i spomenik Aryk Myrza
Pravoslavna crkva Presvetog trojstva
stambena zgrada u Karakolu
Još malo fotografija današnjeg dana:
