45. dan // Filipini // Manila - Dumaguete

Zavir

O Filipinima nisam puno razmišljala niti se pripremala, mislila sam da će biti dobro ako "preživimo" Pacifik - Japan će doći kao skupa nagrada za preživljeno, a ostalo vrijeme... tko zna. Odlazak na Filipine nakon Japana u meni je stvorio toliki emocionalni vrtuljak, skupilo se nezadovoljstvo od prethodnog mjeseca i pol putovanja, i još sam u PMS-u, kao da proživljavam tamnu noć duše. Nakon Japana bi bilo najbolje ići natrag doma, u vlastiti red ili nered od države, a ne neku zemlju trećeg svijeta o kojoj imam najviše predrasuda. Narednih dana moje će raspoloženje i dalje biti na niskoj vibraciji (mrzovolja, strah, frustracija, oholost), ali nakon doticanja dna na emocionalnom trampolinu, ne može se niže pasti, nego krećem prema gore, pa se tako i moj dojam o ovoj zemlji i ljudima sve više popravlja.

Dragi dnevniče!

Manila, pogled na luku i lunapark

Manila, pogled na luku

Rano se budimo odmorni. Zapravo, psihički sam se resetirala, ali u tijelu još osjetim tragove umora. Jučer se nismo previše kretali, ali zbog stresa i grčenja mišića uzrokovano njime, osjetim posljedice. Nekad se manje umorno osjećam nakon prehodanih više kilometara. 

Sunčano je jutro, pogled s visokog kata puca na luku, hrđavi lunapark i slum u podnožju nebodera.

V. se uhvatio tražiti prava zbog jučerašnjeg propuštenog leta - pravda je zadovoljena i agencija preko koje su kupljene karte Trip.com vratit će nam oko 330$, a karta za današnji let za četiri osobe s prtljagom, kupljena večer prije koštala je 385 €.

pogled na slum

Oko 10 sati napuštamo apartman i hvatamo Grab koji nas vozi na Terminal 2 NAIA za domaće letove. Vozimo se 25 minuta, od čega 15 stojimo na semaforima i u gustom prometu. Ja sam u grču da ćemo zakasniti, iako nam je let u 12:50. Istom smo otišli na šalter Philipine Airlinesa (nacionalna kompanija), gdje smo odmah došli na red. V. je znao da svatko od nas ima prava po 10 kg prtljage, na šalteru je lijepa službenica ukupno to zbrojila bez da posebno važe svaku torbu. Sve je prošlo toliko glatko da mi se vratio optimizam. Isto tako, brzo smo prošli sigurnosnu kontrolu i ušli u duty free zonu sat i po prije leta. Obuzeo me dobar osjećaj, nakon konstantnog žurenja bez trenutka slobode da se ode makar na WC, a kamoli sjedne na kavu. Tako da smo sretni i opušteni odmah sjeli na kavu i doručak. Na terminalu su odlično opremljeni "stanicama za punjenje mobitela", postoje i stolovi sa utikačima tko želi uključiti laptop i usput raditi. Izvrsna je i ponuda hrane i pića, a pokraj zahoda - aparati za vodu, jer se na Filipinima ne preporuča piti vodu sa špine (slavine, pipe).

Sjeli smo i čekamo, avion je malo kasnio. A zatim se ukrcavamo i nakon sat i 10 minuta leta sletjeli smo u lokalnu zračnu luku Dumaguete - Sibulan Airport, na otoku Negros, u istočnoj provinciji Negros Oriental.

Kao prijevoznik i ovdje vlada Grab, ali nudi samo prikolice ili tricycle pa dogovaramo neki taksi te nakon cjenkanja vozi nas u novi smještaj u Dumagueteu Hotela Henia. 

Manila

terminal 2 NAIA zračne luke

Na vratima hotela dočekuje nas nasmješeni consierge, pomaže s kuferima, a onda poslujemo s recepcionerima koji nas informiraju o boravku. Smjestili smo se u sobu, dovoljno je velika da možemo držati rastvorene kufere bez da ometaju prolaz i boravak. Malo odmaramo, gledamo s balkona na prometnu ulicu, čitamo upute o kršćanskim tabletama MX3 koje smo dobili jučer u avionu. Naime, pri izlasku iz aviona u Manili, stjuardese su nam uvalile desetak kutija tableta mangostina. Mangostin je tropska biljka s područja jugoistočne Azije, i ima navodna ljekovita svojstva. U uputi o lijeku navedeno je čak 25 zdravstvenih benefita, među kojima je snižavanje kolesterola, a zanimljivo da je na kutiji i disclaimer da nema dokazanog zdravstvenog učinka. Ipak, najveći benefit ove kutije knjižica je "What is the best decision you've made in your life?", ispunjena citatima iz Novog zavjeta.

otok Negros

Dumaguete - Sibulan Airport

lungo mare u Dumagueteu

Dumaguete centar 

isto

lungo mare

Nakon odmora u hotelu odlazimo u šetnju Dumagueteom. Dolazimo do trga Quezon Park posred kojeg ekipa igra padel. Nastavljamo hodati prema rivi, do Pantawan People's Parka, približava se sumrak, ljudi šetaju, ulični glazbenik pjeva na razglas, školarci trčkaraju, igraju se, zezaju, ipak nije velika gužva s obzirom na mnogoljudnost ove zemlje ili količinu turista na Jadranu za vrijeme sezone. Opet smo jedini bijelci i svi nam se smješkaju, dapače, javljaju i gledaju nas, što mi nije ugodno. Vraćamo se na Rizal Blvd gdje je spomenik Sisters of St Paul of Chartres - podignut na stogodišnjicu prvog iskrcavanja francuskih redovnica misionarki Sestara Sv. Pavla iz Chartresa. 

Gladni odlazimo u restoran Sans Rival Bistro u kojem je velika gužva, ali nalazimo slobodan stol. Konobari rade punom parom, naručujemo riblja i mesna jela, ali od gladi ništa ne fotografiramo. Imaju odličnu ponudu vrhunskih kolača, koje naručujemo za kraj.

Quezon Park

Rizal Boulevard Extension

Panilongon

spomenik Sisters of St Paul of Chartres

 

isto

Šetnjom se vraćamo u hotel: gužva je na ulicama, dućani rade, mnoštvo stastičarnica na svakom kantunu, živopisna tržnica još radi - s raznolikom ponudom: od voća i povrća, igračaka, do usputne masaže - a šetnja nam je dobro došla nakon prežderavanja. U sobi V. i ja nazdravljamo uz japanski viski kupljen na kyoćanskom aerodromu, planiramo sutrašnji dan, djeca se igraju, čitaju, sve je zasad ok iako u meni opet raste loše čuvstvo.

zavir (preview)

soba u Henia Hotelu

Za one koji žele znati više:

Tamna noć duše - katolički pogled

Tamna noć duše - new age

Tabo

44. dan // Kyoto - Osaka - Manila

negdje između Kyota i Osake

Buđenje, pakiranje, doručak. Pozvali smo taksi preko aplikacije Uber da nas vozi od hotela do Kyoto Stationa (oko 9€). Kako smo se jučer više puta smucali po ovom kolodvoru, onda smo utvrdili gdje je peron broj 30, da sutradan, odnosno danas lagodnije dođemo. Pri ulasku na zatvoreni dio kolodvora gdje se moraju provući karte da bismo ušli, nailazimo na prvu zapreku; stavljamo kartu, ali nam je aparat ispljune. Hvata me panika, ipak nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja izlazi zaposlenik i objašnjava da se kartu i rezervaciju treba zajedno ugurati u otvor aparata, nakon čega svi uspješno prolazimo i odlazimo na peron. Na peronu već stoji vlak Haruka koji vozi na liniji od Kyota, preko Osake do krajnje stanice Kansai Airporta. Interijer i eksterijer vlaka Haruke trenutno su ukrašeni motivima Hello Kitty, japanske mace, koja je globalno popularni kawaii simbol. Vlak je krenuo u 10:30, imamo svoja sjedala, sjedimo jedni iza drugih, zasad nema previše putnika. Nakon nekoliko stanica, vagon se napunio i čini mi se da svi kašlju. V. kupuje dodatni limit za kufere za predstojeći let Air Asie za Manilu, koji su poznati po strogim pravilima s prtljagom (1800 ¥ = 11,22€), a zatim i za sljedeći let Cebu Pacific Air-a koji bi trebao biti između Manile i Dumaguetea (1232 PHP = 19,75€). U 11:50 stigli smo u Zračnu luku Kansai (KIX), naš predstojeći let još je neizvjestan zbog tajfuna pa V. ide provjeriti status leta preko karte koju ima na mailu - priopćava mi da mu se čini da je naš avion jutros poletio, ali nije dobio nikakvu obavijest! Ništa, kuliramo se, nećemo paničariti prije vremena, idemo po planu prema ček-inu pa ćemo kasnije brinuti. To je bila dobra odluka, na redu vožnje uredno piše da je naš let u statusu čekiranja. Međunarodna zračna luka Kansai (po IATA-i KIX) obavlja međunarodne i lokalne letove pa idemo na 4. kat na međunarodne odlaske, "naš" Air Asia je na šalterima A. Ime Kansai pokriva tri zračne luke koje se nalaze na bliskom području: ovu našu Kansai International Airport (KIX), Itami - Osaka international Airport (ITM), koji usprkos imenu obavlja samo domaće letove i Kobe Airport (UKB) s domaćim letovima. Ovaj se nalazi na umjetnom otoku na širem podučju Osake u Osačkom zaljevu, dok su ostala dva u gradu Osaki, odnosno Kobeu. Inače, Kansai je ime regije u kojoj su spomenuti gradovi. kansai-airports

Haruka Hello Kitty

Čini mi se dobar ovaj aerodrom ali smo u stisci s vremenom pa nema vremena za razgledavanje. Na prostoru gdje su check-inovi postoje proširenja za prepakiranje s vagama, kamo smo otišli i prvo sve izvagali. Veliki kufer mora biti težine do 20 kg, a mali skupa s ruksakom do 7 kg. Srećom što je V. u vlaku kupio još 7 kg, pa smo izvadili ranac iz velikog kufera i u njega stavili neke stvari da rasteretimo male. Zatim idemo na šalter gdje čekamo 20-ak minuta i predajemo veliki kufer, dok male, kao ni ruksake nisu ni vagali ni pregledali. Sad je vrijeme za sigurnosnu kontrolu, prije koje su kante za smeće (više nego igdje u Japanu!) i kante za prolijevanje viška vode. 

Sve je prošlo OK, dok nije prošao ranac, kontrola je vidjela neke "ključeve ili noževe". A mi smo oštre noževe pospremili u veliki čekirani kufer! V. je tako ispraznio cijeli ranac, da bismo shvatili da je problem bio u suvenirima "katanama", koje smo u maloprijašnoj strci bez razmišljanja zbog težine stavili u ručnu prtljagu (ovo su jedini suveniri s putovanja). Službenica je svaki "nožić" otvorila i provjerila jesu li zaista od plastike i bezopasni. Brzo trpamo sve u ranac jer do boardinga imamo još samo 55 minuta - prvo slijedi skeniranje putovnice za osobe koje su nešto kupile "tax free" (T.-ine patike) i onda šalter. To je brzo prošlo, ulazimo u carstvo duty freeja u kojem nas zapuhuje pomiješani miris parfema. V. na brzinu kupuje japanski viski - puno lošiji i puno skuplji nego u samoposluzi u gradu, nakon čega idemo prema gateu - do našeg, piše, treba 15-ak minuta hoda. Srećom, tu je i šatl koji nas začas dovozi do gatea broj 13. Na vratima gatea (op.a. pleonazam!) neki od zaposlenika već važu prtljagu putnika našeg leta, iako avion još nije tu.

Kad je stigao, vidjeli smo putnike kako izlaze, a uskoro su i prozvali nas za ukrcaj. Zaposlenici nisu više vagali prtljagu, samo je jedan upozorio V.-a da su dopuštene samo dvije torbe po osobi pa da vrećicu iz djutića spremi u ruksak jer bi je u avionu mogli naplatiti kao treću torbu. Ukrcali smo se oko 13:55 u avion a čekali polijetanje do 15:35 zbog poremećenog prometa i tajfuna. Gledajući na karti, tako smo blizu području gdje kovitla, ali to nije naša briga, tu su kontrole leta i drugi...

Kansai International Airport (KIX)

Za vrijeme leta bilo je par turbulencija, ali ništa strašno. Stjuardese su lijepe Filipinke koje nam nisu ništa dodatno naplatile, a kako smo sat vremena kasnije poletjeli, tako smo i sletjeli u Manilu oko 18:30 po filipinskom vremenu (Japan je jedan sat ispred Filipina). Još smo sigurno 20 minuta taxirali po pisti do konačnog zaustavljanja, a pri izlasku iz aviona stjuardese nam daju po nekoliko paketa "kršćanskih" tableta mangostina. Dat ćemo sve od sebe da stignemo, pa jurimo pokraj vabitelja za kupnju jeftinih pića i cigareta u bescarinskoj zoni. Stali smo u red za imigraciju, ide relativno brzo, a pred sami kraj, skužimo kako svi nešto tipkaju na mobitele (a tko to ne radi), ali da vraćaju bijelce. Kad smo došli na red, službenik nas je obavijestio da trebamo ispuniti elektronsku prijavu. Nigdje nam dosad nitko ništa nije rekao, smatram da su to trebale napraviti one lijepe glupe stjuardese na koje sam sad bijesna, a niti smo se mi informirali o tome prije puta. Dosad smo uvijek u avionu dobivali imigracijske papire od kabinskog osoblja, ali ovdje niti informaciju. Ni na putu prema šalterima, nitko ništa nije rekao. Trčim na početak reda (jer imam oštrije oko od V.-a) i na stupu skeniram kôd. Zračnolučki WiFi sporo radi.

Manila iz aviona u dolasku

ako kome treba...

Zatim ispunjavamo ovaj k***c: fotografiraj se, upiši sve podatke, u grču ispunjavamo, a kad je V. rekao "još će pitat broj cipela", to me razgalilo i odvalila sam se smijati. Tada je sve postalo lakše, bilo je jasno da nećemo stići na let, već je oko 19:30, a avion je u 20:05. Kad smo ispunili ovo govno, otišli smo na šalter i brzo ga prošli. Simpatični i nasmijani imigracijski službenik nas je uputio na treći kat da pokušamo prebukirati naš let. Idemo po čekirani kufer i na treći kat. Aerodrom je krcat, sve je, čini se novo, ali nekako sklepano, na primjer nigdje lifta, eskalatori samo prema gore... Nakon Japana sve izgleda bezvezno i nepromišljeno, nadasve nimalo praktično - kao da su inženjeri razmišljali kako putnicima otežati boravak i kretanje po ovom divovskom aerodromu. Idemo na šalter Cebu Pacific Air-a, ali nam ne mogu pomoći jer nismo njihovom kompanijom letjeli ovamo, već Air Asiom. Ionako večeras više nema leta za Dumaguete. Već je 20:00. Imamo novi plan: kupiti karticu za mobitel na šalteru operatera SMART (72GB =1600 PHP= oko 26€), bukirati smještaj za večeras, dignuti lovu s bankomata i na kraju kupiti kartu za novi let. Sve je to potrajalo još nekoliko sati. Kad smo kupili SIM, V. je sjeo na zidić pokraj šaltera tražiti smještaj na Bookingu, a djeca i ja smo otišli na zahod i u 7-11 dućan. Srećom, vlasnik je brzo odgovorio i potvrdio bukiranje te ga savjetuje da ne hvatamo regularni taksi koji se nudi svugdje po aerodromu, nego Grab, koji je azijska inačica app-a Uber, za prijevoz i hranu. Zatim smo otišli na najnižu etažu aerodroma kod dolazaka i izašli ispred čekati Grab. Vani je pakleno vruće i vlažno, iako je mrkli mrak. Iscrpljeni smo i u ovom trenu mrzim V.-ovu štedljivost - "umjesto da uzmemo taksi kao gospoda, moramo čekati Grab još 15 minuta", gunđam u sebi.

čekanje Graba

Neuračunjiva sam i ne ide mi u glavu da treba prihvatiti savjet lokanog čovjeka jer nas taksi može vozati u krug, naplatiti nam puno više ili ostaviti negdje Bogu iza nogu u nepoznatom gradu. Ovaj me dan toliko emocionalno satrao i počinjem plakati, J. i T. su se raznježili vidjevši me uplakanu, dolaze me tješiti, grliti i ljubiti "mamice mi smo tu za grljenje". Osjetim navalu zahvalnosti, što je sve dobro prošlo, što smo svi dobro, živi i zdravi, nije nas tajfun puno poremetio, još je V. začas bukirao apartman za ovaj neplanirani ostanak u Manili, ali uskoro me opet hvata jad i čemer. Napokon je došao Grab koji nas vozi 20-ak minuta, blizu i kratko za ovaj kaotičan grad. Gledam kroz prozor, prizori me užasavaju: klošari, djeca skitnice, smeće, posvuda šareni jeepneyji, tricykli, motori, ulični prodavači hrane, razni dućančići, od kojih sam zapamtila jedan - Trash shop. Djeca su zaspala u autu dok smo stigli ispred divovske "mamutice" zgrade Coast Residences na Roxas Blvd-u, u kojoj se nalazi apartman. Grab smo platili 454,23PHP (7,33€), apartman za jednu noć 32,09 € (1.991,17 PHP). 

Na recepciji zgrade u prizemlju nekoliko je recepcionera koji provjeravaju naše putovnice a onda šalju V.-a prema sandučićima (kojih je više tisuća, koliko i stanova), da tamo uzme ključ. Liftom se penjemo na neki dvoznamenkasti kat i ulazimo u naš jedini neplanirani smještaj na ovom putovanju. Stančić je mali, ali sasvim dovoljan za nas četvoro i jednu noć: kuhinja, u nastavku dnevni boravak s lođom, kupaonica i sobica. V. ide u dućan kupiti nešto za večeru i pivo za zaključiti ovaj teški dan. Kupuje gotove ramen juhe koje su djeca srknuli, a onda se izvalili na krevet i odmah zaspali. Mi smo pojeli ostatak, popili pivo i odlučili za koji ćemo avion kupiti kartu za Dumaguete, odluka je pala na let Philippine Airlinesa u 12:50 da imamo dovoljno vremena za naspavati se i doći na vrijeme.  

apartman i instant večera

Manila obnoć...