Kirgistan i Uzbekistan // 10. dan // Biškek - Karakol

Danas putujemo iz Biškeka za Balykčy panoramskim vlakom, a zatim taksijem do Karakola vozeći se sjevernom stranom jezera Issyk-Kul. Kako je prošao današnji dan, koliku smo nadmorsku visinu dosegli i što nam je vlasnik smještaja dao, čitajte u nastavku (navlakuša!)

Noć je prošla mirno i budim se po planu oko 6. Odlazim u zahod, opet proljev, dokle više?! Bude se i ostali, spremamo se i u sedam se odjavljujemo iz ovog ugodnog hotela. I grad se budi, ljudi idu na posao, djeca u školu, na stanici čekaju autobuse i maršrutke, a mi čekamo Yandex koji nas potom desetak minuta vozi do željezničkog kolodvora Biškek 2. Kirgistanske željeznice nisu pretjerano razvijene u odnosu na druge zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, što je i razumljivo s obzirom da veliki dio zemlje čine visoke planine. 

željeznički kolodvor Biškek 2

Linija No.608/609 kojom putujemo djeluje samo u ljetnoj sezoni (od lipnja do kolovoza) i hvatamo jedan od posljednjih vlakova. Imamo sreću, prije tjedan dana odlučeno je da će voziti do 6. rujna zbog povećanih upita. Danas putujemo do Balykčyja, slijepog crijeva (ha! neoperiranog!) ove pruge na obali jezera Issyk-Kul. Na kolodvoru Biškek 2 obavljamo kontrolu prtljage a potom izlazimo na prvi peron gdje tražimo svoj vagon. Pri ulazu u nj službenica gleda karte na mobitelu, pita ima li dijete J. 10 godina, jer je od 10. godine potrebno kupiti kartu za odrasle, što mi nismo napravili, ali ipak nas pušta bez problema. Vagon je prostran, u njemu široke fotelje s jastucima, stolovi između njih, nema štednje kao u europskim ICE vlakovima ili nedajbože u Ryanairu gdje će se uskoro komotno moći voziti samo žrtve amputacije donjih ekstremiteta. Podovi su tapecirani, a prozori ogromni - pravi luksuz. Službenice više puta pregledavaju tko sjedi na kojim sjedalima i nešto zapisuju u svoje teftere. Vlak je krenuo po voznom redu u 7:45 a mi smo uskoro zaspali. Probudila sam se nakon kojih sat vremena kad se već uspinjemo prateći tok rijeke Ču, unaokolo su brda, a uz prugu je brza cesta. Zbog straha i nesigurnosti nisam htjela da unajmimo auto, nismo znali kakve su ceste, a nismo se uopće pripremali za putovanje i saznali te podatke, smještaj i dalje bukiramo dan-dva ranije, općenito vitreni smo. Jedino smo bili sigurni da je sve povoljno i da ćemo moći priuštiti taksije, pa i postojanje ovog vlaka nas je ugodno iznenadilo. Inače, autom bi put od Biškeka do Balykčyja trajao oko 2 i po sata, a ovako traje 4. Vlak se polako penje u brda, i na spomenutoj relaciji udupla nadmorsku visinu Biškeka (800 m) na 1600 m.

rijeka Ču po kojoj se zove i ova oblast

vrhovi Tanšana na polasku iz Biškeka

cesta i rijeka Ču uz prugu

unutrašnjost VIP vlaka

zahod u vlaku koji briše asocijaciju da su vlačni zahodi uvijek zasrani

Stigli smo u Balykčy oko 11:45, kad smo navrat-nanos izletjeli iz vlaka jer se nismo pripremili da uskoro stižemo (koliko blesav moraš bit?), a vlak nastavlja još jednu stanicu do plaže. Taksisti su se okupili oko putnika koji su izašli pa tako i nas, nude prijevoz dalje, V. odabire jednog i dogovara cijenu za vožnju do Karakola 6000 somova (60 eura) - vožnja će trajati još 4 sata. Postoji još jedna opcija prijevoza a to je maršrutka, kombi koji vozi putnike, staje na stanicama i jako je povoljan (350 somova, dakle 3,5 eura) ali prethodna iskustva s takvim prijevozima samo me asociraju na bljuvanje pa nećemo. 

silos u Balykčyju

Ornok, mjesto kroz koje prolazimo usput

cijena goriva

Auto je bijela Honda sa 7 sjedala, potrpali smo se unutra i točno u podne krenuli. Vozač se zove Maksat, nadimak mu je Maks. "Do you speak english?", pita ga V. "No!", odgovara on, smijući se. V. sjedi na suvozačkom sjedalu s lijeve strane, Maks je kupio japanski auto pa mu je volan s desne strane iako se u Kirgistanu vozi "normalno" s desne. Ja sam sjela na sjedalo iza njih, spustio je naslone pa sam uskoro zaspala nakon što sam trgnula draminu jer sam očekivala grbavu cestu i nisam željela riskirati morsku bolest; a djeca su se smjestila na stražnja sjedala, dala sam im mobitel da gledaju crtiće. Provezli smo se kroz Balykčy, čije ime na kirgistanskom znači ribar, dok je za vrijeme SSSR-a nosio ime Rybačje (Ribarevo). Neobično ime koje nikako ne možemo zapamtiti pa stalno krivo izgovaramo ili Balčiki ili Balički dijeli izgovor i značenje s turskom riječi balıkçı.

Grad Balykčy podsjeća na selo, nema visokih zgrada, osim jednog silosa koji je nekoć služio za brašno, pa se ne može zaključiti da grad ima 51 000 stanovnika. Vozač je natočio gorivo i krenusmo. Vozimo se sjevernom stranom jezera Issyk-Kul jer je cesta bolje nego južnom, recimo da je dvotračna, ali nema traka i svako malo se sužava u jednu zbog radova na njoj. Maks je profesionalni vozač, vozi i kamione po potrebi, živi u Balykčyju gdje je i rođen, razveden je i ima troje djece. Ja kunjam, ali slušam njihov razgovor, dosta se dobro sporazumijevaju na ruskom - čak se i zezaju, što nije lako na stranom jeziku. Kad sam se probudila, pridružila sam se razgovoru - o svemu i svačemu. Cesta je ok, samo pravo. (Ovdje se možemo prisjetiti mnogih nesporazuma zbog nejednakog značenja pravo u hrvatskom i drugim slavenskim jezicima. Na ruskom pravo/napravo znači desno, prjama - ravno, naljevo - lijevo).

Dan je vedar i sunčan, s desne strane vidi se plavo jezero a u daljini vrhovi Tanšana. Jezero Issyk-Kul na kirgijskom znači "toplo jezero" zbog toga što se nikad ne smrzava unatoč visokoj nadmorskoj visini i tome što nastaje od slijevanja otapanjem glečera, slano je, i pokriva površinu od više od 6 000 km kvadratnih. Ovo je plodno područje gdje se uzgaja voće i povrće. Maksat zaustavlja auto i uskoro donosi punu vreću marelica koju je kupio od prodavača uz cestu, pere ih onako u kesi pomoću boce vode. Zatim opet staje i kupuje kurut - kuglice stvrdnutog sira koje se jedu kao grickalica. 

u prvom planu Issyk-Kul, u drugom snijegovi Tanšana

radovi na sjevernoj cesti

Stigli smo u Karakol oko 16:25 i u novi smještaj Arista Travel Yurt Camp. S Maksatom smo se srdačno pozdravili, zaželjeli mu sretan put natrag u Balykčy, a njih su dvojica razmijenili brojeve da se čuju ako nam bude trebao prijevoz natrag za Biškek. Ovaj dio Karakola podsjeća na slavonsko selo - cesta s šamcem, a kuće se nalaze iza plota. Ušli smo u dvorište, koje je gradilište, ali nema nikoga, V. ulazi dublje gdje se skriva zelena oaza, zove me da dođem i ja pa ulazimo s prtljagom. Tu je jedna babuška koja nam na šturo, gotovo bez riječi objašnjava gdje je naša jurta, a sve druge informacije smo trebali pecati iz njenih usta. Dvorište je ograđeno plotom, iza kojeg čujemo kokoše i krave, osjetimo vonj domaćih životinja, u njemu se nalazi 5-6 jurti, voćnjak - kruške i šljive, i livada. U jednokatnici nalaze se zajednički toaleti i tuševi, umivaonici za ručno pranje rublja odvojeno od kupaonice, i zajednička blagovaonica u kojem je jedan mali frižider iz sovjetskog razdoblja dostupan za upotrebu. Tu smo vidjeli mladi par pa smo se upoznali s njima. Česi su, došli su u Kirgistan planinariti, a sad su upravo došli s planine, i čekaju vlasnika da im otvori "njihovu" jurtu jer ova babuška nema ključ. U smještaj su došli prije nekoliko dana, prenoćili, a zatim ostavili nepotrebnu prtljagu i išli planinariti. Pitamo ih gdje su dosad bili - sad su se vratili s rute do jezera Ala Kul, gdje im je bilo lijepo i ne previše naporno, prenoćili su dvije noći. V. ih odmah ispituje o toj ruti, jer misli da bismo i mi mogli isto napraviti. Jedna je neobična stvar kod ovih Čeha - toliko su se dobro pripremili, imaju svu planinarsku opremu - od gojzerica, štapova, šatora, do filtera za vodu i suhe hrane koju su nosili iz Češke ovamo! Ova začudnost je, naravno, reakcija na uvriježeno mišljenje na lakoćemost Čeha koji dolaze u Hrvatsku na ljetovanje, pa HGSS i obalna straža imaju znatno više posla, kad zapuše bura a oni na luftiću ili idu na obližnje brdo u japankama... Ipak, ovdje ima mnogo turističkih agencija u kojima se može unajmiti sva oprema pa nije potrebno toliko toga nositi. 

kirgistanska zastava ima simbol krova jurte

naša jurta

Uskoro je došao Rustam, vlasnik smještaja i Arista Travel agencije. Kako je V. bukirao smještaj u jurti za jednu noć s doručkom preko Bookinga, plaća mu punu cijenu u kešu - 48 eura, a onda odmah dogovaramo i drugu noć koju nam naplaćuje samo 23 eura. Rustam dobro govori engleski, ali povremeno ubaci koju rusku riječ, naizmjenično govorimo na oba jezika. Odmah smo ga pitali savjet u vezi hajka koji planiramo i što da radimo sutradan. S obzirom da smo još malo slabi, sutra ćemo otići na manji izlet u okolici Karakola, a prekosutra ići na pravi hajk. Rustam se ponekad šali i nismo sigurni misli li ozbiljno ili ne, što mi malo ide na živce, posebno ako ga pitam nešto ozbiljno vezano za planinarenje. Objašnjava kako mu je ovo zadnjih nekoliko rezervacija, jučer mu je otišla grupa od 17 ljudi kojima je organizirao boravak i turu, umoran je od sezone, pa nam daje kontakt čovika koji drži kamp u mjestu Sirota - prva postaja do jezera Ala Kul. Odlazimo u šetnju Karakolom, ovaj grad stvarno podsjeća na Čačince i možda se zbog toga već osjećamo tako udomaćeno. Šetamo ulicom Toktogula, a onda ulazimo u park Место где Чынгыз и Аделя впервые встретились (Mjesto gdje su se Čyngyz i Adela prvi put sreli) u kojem se nalazi nekoliko spomenika i mali lunapark - ima šetača i djece, zatim hodamo do Pravoslavne crkve Presvetog trojstva koja sad više ne radi, a onda produžujemo do supermarketa Globus. Dućan je odlično opremljen, ima puno kupaca, i mi kupujemo svašta. Obraća mi se lokalac i pita jesmo li Srbi. Govorim da nismo, Hrvati smo, ali da je jezik sličan. Pitam ga kako zna, da je imao kolege iz Srbije pa je malo naučio jezik. Na večeru odlazimo u restoran Kafe Tattuu koji služi juhe, pizze, tjestenine i slično, pa smo se dobro najeli za 1700 somova. Vratili smo se u smještaj, s Rustamom smo dogovorili doručak ujutro u 9, a on nam je dao kalorifer da malo zagrijemo jurtu jer je friško.

Karakol u sumrak

park Mjesto gdje su se Chyngyz i Adela prvi put sreli i spomenik Aryk Myrza

Pravoslavna crkva Presvetog trojstva

stambena zgrada u Karakolu

Još malo fotografija današnjeg dana:

uz prugu

uz prugu rijeka Ču

Kirgistan i Uzbekistan // 9. dan // Biškek

pogled na masiv Tian Shan preko glavnog trga Ala-Too

Oko 9 ujutro probudila me potreba za zahodom, ali barem je noć bila mirna i bez ustajanja. Kako već od jučer uzimam aktivni ugljen, stolica mi je postala crna - srećom u ovoj kupaonici postoji guzni tuš koji s lakoćom ispere moju ulogu hobotnice. Uskoro se budi i J. koji odmah juri u WC povratiti, ali bar nema temperaturu. Zatim se probudila T. i dalje je dobro. Djeci je najveće iznenađenje ravno božićnom jutru bio V. koji se probudio i veli da ga više ništa ne boli. Iako pomalo betežni i slabi, sretni smo što smo opet zajedno. U hotelu nema doručka, što nam i odgovara jer svi još moramo paziti, i imamo hrane od sinoćnjeg šopinga u Asia Mallu. Jedino T. može jesti normalno, J. ništa zbog povraćanja, V. još ne želi jesti, a ja se i dalje držim rižinog stiropora iako mi se gadi njegov vonj. Nakon što smo se svi razbudili i došli k sebi, T. i ja se spremamo i odlazimo u apoteku po još lijekova i u dućan po neke sitnice. Vani je ugodan sunčani dan, nije ni vruće ni hladno. Obilazimo naš blok (ulice su cardo i decumanus), prvo ulicom Beyshenalievom, pa Avenijom Čuj u kojoj se nalazi i medicinski fakultet (dobro smo osigurani čak i ako se netko od nas skljoka na ulici) - svakih par metara nalazi se apoteka, second hand, ali dućan ne možemo naći. Danas je 1. rujna i čini se da je prvi dan škole. Prolazimo ispred jedne na bulevaru Jash Gvardiya, puno je djece, svi su odjeveni u bijele košulje, dok su djevojčice u crnim suknjicama s neobičnim ukrasima na glavama, dječaci su u crnim hlačama. Ispred škole mnogo je roditelja i živo je. Šetamo dalje, preko Aleje Geroyeva-Panfilovtseva koja zelenilom ukrašava ovaj bulevar kilometar na sjever i jug. Super mi je što sad i ja imam internet pa nisam pogubljena i lako nalazim dućan. Idemo u Globus Express u ulici Kijev, supermarket koji radi non-stop. Po povratku u hotel kljukamo se lijekovima da što prije "stanemo na noge".

avenija Čuj

dvorište Hotela Koisha

izležavanje

Hotel Koisha ujedno je i hostel koji ima prekrasan vrt iz kojeg se ide u "nastambe" za one koji spavaju u zajedničkim spavaonicama. U vrtu ima nekoliko šatora za izležavanje, s jedne su strane vrata koja vode u susjedni bar Riad, a s druge strane komunalna kuhinja i stolovi. Vrt je djelomično popločan i ukrašavaju ga prekrasna visoka stabla  - pajasen i hrast čiji žirovi svako malo padaju i glasno udaraju u salonitski krov. Mi smo pod šatorom pa smo zaštićeni. Ovdje uživamo u blagosti babljeg ljeta i zlatnom suncu, svi nešto rade, na ekranima ili uz knjigu. Ipak, ucrvali smo se od izležavanja pa odlučujemo prošetati centrom Biškeka, grad u kojem ipak nećemo ostati onoliko dugo koliko smo mislili sinoć.

A znam li uopće išta o Biškeku i Kirgistanu? Priznajem da sam prvi put čula za ovaj grad kad mi je V. negdje u veljači najavio putovanje. Imam samo najosnovnija saznanja koja mi se nikako ne uklapaju u uvriježeni sklop: ljudi su tamni i kosooki, kao Kinezi (je li ovo rasistički za woke zajednicu?), govore ruski i k tome su muslimani! 

Republika Kirgistan (wiki nudi i romantičan naziv Kirgizija) država je u centralnoj Aziji, graniči s još nekoliko Stanova (Kazak, Tadžik i Uzbek) i Kinom, poznata je po prekrasnoj prirodi - divovskim planinama, ledenjacima, ledeno plavim jezerima i zelenim dolinama. Do 1991. godine činila je dio Sovjetskog Saveza pa se uz kirgistanski jezik govori i ruski, na kojem se sve bolje i bolje sporazumijevamo. Valuta je kirgistanski som (KGS) u vrijednosti prema euru 100 KGS = 0,97 €, novčanice su uglavnom papirnate i ova skoro okrugla razlika u vrijednosti valute olakšava nam preračunavanje u glavi, a postoje kovanice i to u vrijednosti od 3 soma!  

Biškek je glavni grad Kirgistana, nalazi se na sjevernom dijelu zemlje prema granici s Kazahstanom, na visini od 800 m nadmorske visine, na obroncima planinskog masiva Tian Shana (ili Tanšana).Utvrđen je 1825. kao karavanska postaja na Putu svile uz rijeku Čuj, za vrijeme SSSR-a nazvan je Frunze, a po osamostaljenju 1991. vratio je ime Biškek. Grad mi se već jučer svidio, dosta me podsjeća na Zagreb sa svojim zelenim perivojima, socijalističkim spavaonicama, a najviše razinom derutnosti fasada koje su u oba grada dio njihovog šarma (haha nadam se da sam uspješno upakirala ovu polukritiku).

Oko 18 izašli smo u šetnju i idemo odmah na glavnu ulicu grada Aveniju Čuj (Čuj Prospekti): ima dosta ljudi, djeca se vraćaju iz škole, ljudi s posla, odjeveni su moderno ili tradicionalno (hidžab), dosta je popularan "češki" stil - čarape sa šlapama, što J. rado prihvaća, da ne bi morao prati noge prije spavanja. Ulice su čiste, prskalice zalijevaju travnjake, auta su parkirana u koso, od kojih prevladavaju Hyundai, uz raskrižja na štandovima babuške prodaju lokalna (bezalkoholna) pića iz velikih kanistera - maksym, čalap i kvas.

ulica Kijev

Avenija Čuj

isto

isto

spomenik junaku Manasu ispred zgrade Filharmonije

Dolazimo do Filhamornije Toktogul Satylganov i istoimenog trga na čijem se centralnom mjestu između fontana i cvijetnih gredica nalazi spomenik legendarnog nacionalnog junaka Manasa. Puno je ljudi, turista, skejtera na stepenicama tik uz zgradu Filhamonije, uz cestu nalaze se autobusne stanice koje također vrve u ovaj živi sat. Pothodnikom prelazimo Aveniju Manas i nastavljamo šetnju. Slijede kafići, čajhane, pa još jedna zgrada socijalističke gradnje - kino Rossija, odakle prečicom sjećemo i ulazimo u Panfilov Park nazvanom po sovjetskom junaku. U njemu se nalazi zoološki vrt i luna park kojim samo šetamo, iako djeci cure sline na ponuđenu zabavu. Tu je i veliki kotač s kojeg zacjelo puca odličan pogled na grad i planine, ali to nećemo potvrditi ovim dolaskom. Obilazimo spomenik Panfilovu, dalje do spomenika Lenjinu koji se nalazi nasuprot zgrade Vlade Republike Kirgistan. U blizini je i velebna zgrada Državnog povijesnog muzeja, ogoljena je od raslinja, pa do izražaja dolazi karakteristična sovjetska arhitektura, mramor, fontane i još veći nego prije spomenik Aykolu Manasu, istom onom junaku, dok se u daljini vide bijeli vrhovi Tanšana. Prelazimo Čuj Aveniju i sad se nalazimo na glavnom gradskom trgu Ala-Too, na kojem je u tijeku predstava fontana - u ritmu glazbe vodoskoci plešu, ukrašeni raznobojnom rasvjetom i vatrom! Mi smo sjeli na stepenice namijenjene za publiku, a djecu puštamo s lanca da malo potrče, ipak ne skidam pogled s njih iako se ovdje osjećam dosta sigurno. Ovo je bio još jedan ugodan ružičasti sumrak, polako pada noć, a ja sam gladna i već mrzovoljna, žudim za bananom i nekom normalnom hranom jer cijeli dan nismo ništa konkretno jeli. Hvatamo Yandex do istog onog Globusa gdje smo T. i ja bili jutros. Vozači Yandexa uglavnom su razgovorljivi, pitaju odakle smo, poneki su čuli za Hrvatsku zbog sporta. U Globusu smo kupili bananu (za mene!) i nekoliko instant ramen juha i jednu koja nabolje liječi sve boljke - Podravkinu goveđu juhu! 

kinoteatr Rossija

ukras petokraka na jednoj zgradi

luna park u Parku Panfilova

isto

isto

spomenik Lenjinu

Državni povijesni muzej

balbasi - antropomorfne skulpture

Ayakol Manas

trg Ala-Too

isto

isto

U komunalnoj vrtnoj kuhinji hotela skuhali smo ih i pojeli, kad je V. preložio plan za sutradan: hoćemo li ostati još jedan dan u Biškeku (u tom slučaju bi otišli na neki dnevni izlet) ili ćemo na vlak koji vozi do jezera Issyk-Kul i na taj način proći dio puta prema Karakolu. Vlak ima VIP salone i jako je povoljan za naš pojam (2400 KGS = 23 eura za nas sve). Svi četvero govorimo svoje mišljenje, djeca navijaju za luksuzni vlak, a ja sam u dilemi: privlačnije mi je da se NE MORAMO jako rano dizati, a ako sutra idemo, trebamo se sad spakirati, što mi se nikako ne da. Odluka je pala da ipak idemo. U sobi se pakiramo na ho-ruk, (nemamo puno stvari), V. kupuje karte preko interneta i uskoro odlazimo na spavanje, jer je buđenje oko 6.

juhice

Za one kojima nije bilo dosta teksta:

Manas
Balbal

Kirgistan i Uzbekistan // 8. dan // Buhara - Taškent - Biškek

magnet koji ilustrira stari svijet, s desna na lijevo: Kina, Uzbekistan, Turska i Marko Polo, kako nam je barba sinoć rekao

Rano je jutro, oko 6:30, nebo je vedro i puše bura. V. je već budan, u bolovima, sve ga boli, a najviše trbuh, čas se preznojava, čas smrzava. T. se probudila kad i ja, vesela je. Odlazim u WC, ali osjećam da prdac neće biti samo plin. Dobro sam predosjetila - eksplozivni proljev. Uskoro se J. probudio, djeluje vruć, mjerim mu temperaturu, ima fibru oko 38°. Odmah mu dajem paracetamol. V. se previja, par puta odlazi povratiti i kakiti, i ja svako malo odlazim u WC, šteta što je ovaj zahod uređen u zapadnom stilu te nema tuš za međunožje jer bi u ovom trenutku pojednostavilo stalne ulaske u kadu nakon svake eksplozivne nužde. Odlazim dolje reći gazdama da nam ne pripremaju dogovoreni doručak jer nismo u stanju. (T. je jedina dobro, ali toliko malo pojede da će joj biti dovoljno keksići koje imamo). Iz naše putne apoteke vadim bočicu aktivnog ugljena da V. i ja popijemo.

A onda je u kući nestalo struje, a struja je bitna za hidrofor koji puni vodokotlić. Gazda Skandar nešto čačka po kutiji s osiguračima i obećava da će struja uskoro doći. Sreća, vodokotlić je bio pun za još jedno pražnjenje crijeva, i Skandar je ponudio da idemo u WC u drugoj sobi ako je potrebno, ali struja je uskoro došla. T. i ja smo se spremile s namjerom da odemo u apoteku. Prije izlaska žena od Skandara mi savjetuje što da kupim za koju boljku - na ceduljicu piše popis što mi sve od lijekova treba, a kaže da je i pripremila lanč paket za put. Izlazimo vani, mirno jutro, prohladno je. Apoteka se nalazi 10-ak minuta od kuće, u turističkoj zoni, tamo gdje smo se i sinoć kretali. Dolazimo do nje, zatvorena je, sati je nešto prije 8, ali iz daljine vidim ženu u bijelom da dolazi prema nama, kaže da će sad otvoriti. Dajem joj cedulju - kupile smo hrpu lijekova, za proljev, još aktivnog ugljena, probiotike, nešto za bolove u želucu, ...

Po povratku iz apoteke smo se do kraja spakirali, spremili i pozdravili s domaćinima, zahvalili im na pomoći (pitam gospođu je li doktorica, nije, ali joj je otac bio doktor pa je od njega naučila neke stvari).

J. je živnuo od paracetamola, V. je malo bolje, T. je i dalje odlično, a ni mene više ne tjera u zahod. 

Izlazimo ispred kuće i sjedamo na zidić dočekati Yandex, čuje se limena glazba, vjerojatno pripremne za sutrašnji Dan državnosti.

Luksuzni Yandex kineske marke BYD vozi nas do aerodroma oko 15 minuta. Ne može autom ući do zgrade jer je ograđeno pa trebamo hodati, što V.-u nije baš lako. A onda slijedi check in, ima samo nekoliko šaltera jer ovo je domaći let i ima samo jedan gate. Kontrola putovnica (lokalci pokazuju osobne) i sigurnosna (mogli smo i vodu uzeti sobom).

V. je još u bolovima, dugo čekamo ukrcaj, a onda napokon u avion nakon 45 minuta. Avion je Airbus 320, u kojem sjedimo razmješteno, jer je V. kupio karte tek nedavno. J. čita knjižicu o Hodži, T. na mom mobitelu, V. i ja kunjamo. Nakon sat vremena leta sletjeli smo u Taškent gdje nas bus vozi do terminala za domaće letove, izlazimo iz zgrade i odmah hvatamo Yandex do Međunarodnog terminala, nekih 7-8 minuta vožnje. Zračna je luka velika, i treba se popeti na prvi kat za čekin. Čekamo neko vrijeme u redu na našem šalteru i uskoro smo dobili boardinge passove za sljedeći let za Biškek. Kako nam je ostalo nešto novca, a nismo stigli zamjeniti kod lokalnih mijenjača novca na crno, mijenjamo lovu po dosta lošem tečaju u dolare. Slijedi: sken boarding passa, pa kontrola putovnica i kontrola sigurnosti. Duty free zona ima lijepe dućane, svi su kao Aladinova spilja. Na gate se spuštamo stepenicama gdje se ukrcavamo u bus koji nas vozi do aviona i na let koji traje sat vremena a vremenska zona se pomiče za jedan sat. 

Tien Shan planina u pozadini Biškeka

U Biškeku, u zračnoj luci Manas dočekuje nas taksist jer smo zatražili od hotela da nam organizira prijevoz. Vozimo se 45 minuta do centra grada i hotela Koisha u ulici Kiev. Po izlasku iz taksija J. povraća ispred hotela, ne znam je li od vožnje ili bolesti. U hotelu recepcionerka odlično govori engleski, koji kombiniramo s ruskim. Nakon što je V. rekao da bi trebao u bolnicu, onda se nudi da pozove hitnu. Na brzinu razmišljamo, bolje da ne zove hitnu, jer želimo svi četvoro ići do bolnice da znamo gdje je, pa ćemo otići Yandexom. Na to je svejedno nazvala hitnu da pita u koji bolnicu najbolje otići za njegov slučaj, sada već 100 % sigurne, upale slijepog crijeva, jer je danas kirgistanski Dan državnosti (31. kolovoza). U sobi se na brzinu tuširao i presvukao u čistu robu (najvažniji korak prije odlaska kod doktora), a ja sam pripremila ruksak s potrepštinama u slučaju da ostane u bolnici: punjači i knjiga. Djeca i ja smo se osjećali dobro, iako još ništa nismo jeli. Yandex nas je odveo do bolnice Nacionalni kirurški centar imena M.M. Mamakeeva, kolokvijalnog naziva samo Mamakeeva. Ulazimo na glavni ulaz, bolesnici i posjetitelji šeću okolo zgrade, mirna je i praznička nedjelja popodne. Temperatura je ugodna,

sunce obasjava zlatno-rozom svjetlošću i sve mi izgleda lijepo unatoč ovom trenutku agonije, hoće li s V.-om biti sve u redu. 

Čitam znakove na ulazu bolnice gdje se nalazi hitni prijem (экстренная помощь) - stepenicama lijevo na prvi kat. Čim smo se popeli, nastavljamo lunjati u potrazi na natpisima kadli smo susreli jednog mladog doktora, pita nas što tražimo i na kombinaciji ruskog i engleskog objašnjavamo o čemu je riječ. Šalje nas do kraja hodnika pa desno, da će on uskoro doći. U čekaonici ima 5-6 ljudi, svi sjede i čekaju. Uskoro je došao doktor, mene i djecu poslao "na ulicu", a V.-u će sad izvaditi krv. Izašli smo vani na klupu, ovo je stažnja strana zgrade izgrađene u sovjetskom modernističkom stilu, 

a ulaz na hitni prijem nalazi se na vrhu rampe gdje je kružni tok da se vozilo s lakoćom okrene kad izbaci pacijente. Vrata su teška i metalna, nisu automatizirana, pa par drugih ljudi i ja otvaramo vrata novim pacijentima koji dolaze. U jednom trenu došao je unesrećeni čovjek potpomognut dvojicom, s nogom zamotanom u kesu u koju se slila otprilike litra krvi. Brzo sam djeci rekla da pokriju oči i ne gledaju. Kasnije su došli neki malo manje zabrinjavajući pacijenti. Nakon nekog vremena V. se pojavio, dva doktora su ga pregledala, a zatim su došli nalazi krvi - leukociti su dosta povišeni, sigurno je upala slijepog crijeva.

prilazna rampa

natpis na ulazu na hitni prijem 

Doktor mu je dao cedulju s popisom lijekova koje sad treba kupiti, pa će pričekati da djeluju - ako se leukociti smanje, ide doma, ako ne, ide na operaciju. U bolnici na istom katu nalazi se apoteka u kojoj u tom trenu nije bilo nikoga, ali odmah preko puta bolnice ima apoteka. J. ostaje s tatom u čekaonici, a T. i ja idemo kupiti lijekove. U prvoj apoteci nema svih lijekova, pa idemo u drugu koja 

se nalazi blizu. Kupila sam nekoliko ampula, ne sjećam se što je bilo, u gunguli nisam ni pogledala što piše na cedulji. Vratile smo se, dale mu lijekove, u to je došao doktor i otišli su iza zatvorenih vrata. 

Kako uvijek na putovanju uzmemo samo jednu SIM karticu jer smo uvijek skupa i nije potrebno da svaki od nas ima svoju, ali u ovoj situaciji, pogotovo ako ode na operaciju, bilo bi dobro da sam i ja povezana na internet. V. ima bolji mobitel pa je na njemu kartica i aplikacija Yandex za prijevoz. Tako da sad imam oba mobitela kod sebe: njegov da mogu pozvati Yandex i moj da mogu kupiti SIM karticu. Djeca i ja uzimamo Yandex i idemo u šoping centar Asia Mall koji srećom radi na praznik. 

U prizemlju centra nalazi se operater MEGA, kojeg nikako ne možemo naći jer lift zaobilazi naš kat, nigdje ne vidimo eskalatore ni stepenice, tek nakon 20 minuta nalazimo neki skriveni lift i napokon u dućanu MEGA za 1 200 kirgiskih somova (oko 12 €) dobivam broj i puno gigabajta. Zatim idemo u veliku samoposluga koja se nalazi na istoj etaži i djeci kupujem sve što požele, jer su zaista zaslužili, i još na bankomatu Demir banke dižem gotovinu. Izlazimo iz centra, vani je već mrak i hvatamo Yandex do bolnice. Yandex automatski nudi da pick up lokacija bude u unutarnjoj garaži centra, pa vozaču šaljem poruku da smo ispred glavnog ulaza vani. On je već tu, čini se da je to uobičajeno da se ipak čeka na ovom mjestu. Oko centra je gužva, autu treba malo vremena da se iskobelja, a onda mi je zazvonio mobitel, nepoznati broj. To je bio V. koji je posudio mobitel od doktora da pita gdje smo, zašto nas tako dugo nema. "Evo nas u yandexu, dolazimo za 5 minuta". 

Asia Mall šoping centar

V. je primio dvije injekcije u guzicu i manje ga boli, ali treba još ostati i čekati. Vraćam mu njegov mobitel, pozdravljamo se i T. počinje plakati da ne želi da tata ostane. Tješim je da će sve biti u redu i kako je bolje da je u bolnici. J. nije dramatizirao. Opet pozivamo Yandex koji nas vozi do hotela. Nakon cijelog dana gladovanja djeca napokon nešto jedu, i ja grickam onaj suhi rižin "stiropor" jer je to vjerojatno najsigurnije za moju probavu. Nakon što je J. pojeo pola breskve, odjednom mu je pozlilo i povratio je na prag kupaonice. Uskoro se dobro osjećao a ja sam očistila vodenastu rigotinu koja je mirisala na breskvu. Nedugo zatim djeca su otišla na spavanje, a ja sam se dopisivala s V.-om koji je još bio u sobi i čekao da lijekovi djeluju i da mu izvade krv. Oko 23:45 mi se javio da su mu izvadili krv, a u 00:15 da je u taksiju i da dolazi u hotel. U ponoć i po već je bio u hotelskoj sobi gdje smo uskoro legli sretni i zadovoljni jer ga nije trebalo operirati. 

Bolničke usluge nije platio ni soma iako je inzistirao na tome, a doktor je rekao da se vrati ako ga opet počne boljeti. Do kraja putovanja više ga nije boljelo i mogli smo nastaviti s našim planovima.

bolničke sobe u kojima je čekao