Nepal // Everest Base Camp Trek // 9. dan // Lobuche (5050 m) - Everest Base Camp (5364 m)

Danas je poseban dan, V. kreće na završnu etapu prema Everest baznom logoru, a mi ostajemo u smještaju i gluvarimo, što mi teže pada od cijelog dana hodanja

8. travnja, srijeda

V. je u 5 sati navio sat, odmah se ustao i spremio se za polazak. Pomažemo mu oko pakiranja, uzima J.-ov ruksak za đir, dovoljno vode, tablete, a dolje su mu pripremili lunch-paket. T. je tužna što ide. Oko 6 smo se pozdravili, otišao je na doručak i krenuo. Djeci se više ne spava, dajem im mobitel da se zabave, a ja još malo kunjam do 7:15 a onda se spremamo i idemo na doručak. Prvotni je plan bio da danas svi nastavimo do Gorak Shepa i tamo noćimo na povratku s EBC-a, ali kako smo odustali od njega, želimo ovdje ostati dvije noći, no malo je zeznuto. Naime, večeras je smještaj bukiran za 60 ljudi, barba nam jamči da možemo ostati, ali ako preselimo u drugu sobicu. Soba u kojoj smo sad velika je i može se smjestiti više kreveta na kat a ne samo jednostruki kreveti kako je sad. Nema problema, pristajemo na njegov prijedlog. Vratili smo se u sobu potrpati stvari da se možemo prebaciti. Nova sobica nalazi se s vanjske strane objekta, ima jedan bračni krevet i 4 ležaja na kat. Nema grijanja pa su stavili grijaće deke, nema ni zahoda pa ćemo trebati kroz blagovaonicu i gore na kat. 

Svi su gosti otišli na dnevne izlete, a zaposlenici su zaposleni: mijenjaju posteljinu, premještaju krevete, zrače sobe, metu, prazne smeće. Imam osjećaj da im samo smetamo pa odlazimo u kratku šetnju do znaka za Piramidu. Od hodanja i sunca su nam se malo ugrijale noge. Kad smo se vratili, vidjeli smo da barba skuplja smeće oko zgrade, malo mu pomogli pa opet sjeli u blagovaonicu. 

Uskoro me uhvatio san pa sam otišla prileći u sobicu i odmah zakunjala. Nakon pola sata djeca dolaze po mene, da je vrijeme za ručak pa se vraćamo u blagovaonicu. Naručili smo samo dvije juhe i par jaja jer smo siti od doručka.

blagovaonica u Piramidi

mlada kapulica raste na prozorima

Oko 14 h počinju dolaziti grupe planinara. Mi smo opet otišli u sobicu, upalili deke, djeci sam opet dala mobitel, stavili su Lego movie na YT a ja sam opet zakunjala. Oko 15 zvoni mobitel, V. zove. Mislili smo da se javlja s puta, ali, divno!, on je već tu, samo ne zna u kojoj smo sobi. Oduševljeni smo da se tako brzo vratio, živ i zdrav, zadovoljan je i on zbog uspješnog uspona i povratka.

Smješta se u topli krevet s nama te nam priča kako je bilo:

"Krenija san iz Piramide tek oko 7 jer san još dogovara helikopter za sutra, nisan zna oće li bit interneta po putu. Vrime je bio lipo i uglavnon vedro i sunčano. Tribalo mi je oko dvi ure do Gorak Shepa." 

"Je l' bilo ljudi po putu?", pitam ja. 

"Da, ima dosta ljudi, većinom Azijati, Indijci. Teren je teži za hodat, puno velikog kamenja. Cilo vrime se prati morena od ledenjaka Khumbu." 

"Onda bolje da nismo išli", dodajem ja. 

"Da", V. nastavlja: "Iznad Gorak Shepa dominira planina Pumori, a kasnije Nuptse od kojeg se Everest ne vidi. Popija san čaj u Gorak Shepu, popriča s nekin Indijcen vodičem koji tu vodi grupe iz Indije uglavnom." 

"Dobro da si malo odmorija".

"Brzo san nastavija do EBC-a još dvi ure. Putem su vidici na Khumbu glečer i Nuptse, spektakularno je i sve sjaji od sunca. Onda san poija ručak."

"U logdeu?", pitam. 

"Ne, ono što su mi napravili u Piramidi."

"Šta su ti napravili?"

"Dva sendviča i nekoliko tvrdo kuvanih jaja!

"Super!"

"Oko 11 i po san doša u EBC. Puno se ljudi slikava kraj natpisa na stijeni, stotinjak sigurno. Ne more se u sam kamp bez dozvole za penjanje. Iz udaljenosti se vidi masu šatora, neke konstrukcije se upravo podižu. Ne vidi se Everest, Nuptse ga zaklanja. Opalija san par slika i krenija ća nakon 15-ak minuta."

"Super!"

"Puten nazad san se mimoilazija sa Šerpama nosačima s jakovima, konjima i bez njih. Neki na leđima nose priko 50 kila tereta ‒ plinske boce, krevete, građevinski materijal, što sve ne! Sa' ću ti pokazat sliku..."

"Asti!"

"Srea san neke koje smo vidili u Dingbocheu u smještaju i popričali malo. Do Gorak Shepa mi je tribalo oko uru i kvarat, vrime se počelo kvarit, oblačit. U Gorak Shepu san opet popija i nešto pojia na brzinu i odma nastavija prije nego počne oluja."

"Pravilo 2 sata."

"Počea je lagano snig, vitar, ladno. Kad san krenija iz Gorak Shepa prema Piramidi skužija san da san totalno crknut od hodanja i visine vjerojatno. Na izlasku iz sela taman san srea vodiča s jakovima s kojim sam se pomalo zapriča i nastavija put sve do skretanja za Piramidu. Drža san se njega i jakova da iman neki ritam hodanja, iako sam bija crknut."

Eto, doša san do Piramide do 3, po planu, sve skupa mi je tribalo 8 sati."

"Ludilo! Jesi ponosan?"

"Jesan!"

"I mi smo!"

 

Gorak Shep, viši vrh Pumori i niži ispred njega Kala Pattar

Mt. Nuptse

Everest Base Camp

Khumbu glečer 

Khumbu glečer

Nakon ćakule otišao je na čaj a ja sam opet zakunjala! Vjerojatno ovaj nedostatak kisika djeluje uspavaljujuće na mene, ali samo po danu. 

U blagovaonici je sad gužvetina od tih 60 gostiju pa donosi čaju sobu, ćakulamo još i pijemo dok su djeca na mobitelima. Zbog minimiziranja tereta nisu nosili puno stvari za zabavu, samo jednu knjigu i UNO karte, tako da im često dajemo mobitele da se zabave jer su zaista zaslužili. 

Gore su gosti nezadovoljni zbog prebukiranosti jer trebaju biti u sobi s drugim ljudima. Čak nekima nude dva slobodna ležaja u našoj sobici, ali ovi odbijaju.

V. preko WhatsAppa dogovara odlazak s helićem za sutradan, iako je prognoza ‒ snijeg cijeli dan. 

Otišli smo na večeru i nekako se smjestili pokraj svih tih planinara. Pričamo s Indijcima koji sjede kraj nas a hrana je odlična ‒ povrtne juhe i miks hrane na tanjuru: povrće, dal, pizza. Ova velika grupa od 35 ljudi većinom su Indijci i zajedno su na svjetskom planinarskom okruglom stolu. Malo pričamo i s predsjednikom i uočavamo tu jedno još jedno dijete. To je njegov sin kojeg vodi svugdje sa sobom, dječak ima 10-ak godina. 

Uskoro odlazimo na spavanje. A u sobi opet isti problemi: svrab cijelog tijela i prđenje, ne pomaže što svakodnevno jedemo leću i to je navodno nuspojava tableta za visinsku bolest. 

V. mi priča priču za laku noć:

"Sa čovikom goničem jakova san priča o svačemu, životu, familijama, poslu, kakav je život u Nepalu, Hrvatskoj, i tako... Zna da Nepalci idu u Hrvatsku radit. On je iz Khumjunga i ima tamo i obiteljski lodge koji mu vodi žena. Vrlo je ugodan, zainteresiran i razgovorljiv. Reka je da ima petero dice i priča o njima. Da je bija penjač i da se 21 put popeja na Everest i još masu puta na druge osamtisućnjake; to mi je zvučalo nevjerojatno, mislija san da pretjeruje... Da je presta zbog obitelji i da voli sad posa vodiča jakova, ali da je teško. Da se lakše penjat, jedino da ne voli prolazit kroz Khumbu icefall. Jakove je nasljedija od roditelja i brine ga što će s njima jednog dana kad on ne bude moga jer mu dica ne žive tu i rade druge stvari a nitko ne želi radit s jakovima jer da je teško. Da ih ne bi moga ni poklonit nikom, da nitko to ne želi... Posli san skužija da je sve istina bila što je reka. Pozdravili se, selfali i razminili kontakte i ćao bao..." 

Vjerovali ili ne riječ je o Šerpi Phurbi Tashiju o kojem je snimljen film Sherpa. 

Nepal // Everest Base Camp Trek // 8. dan // Dingboche (4410 m) - Lobuche (5050 m)

Osmi dan najizazovniji je dan našeg EBC Treka, krećemo iz Dingbochea gdje smo se aklimatizirali dva dana te krećemo prema Lobucheu, najvišem i posljednjem smještaju prije baznog logora Everesta, visina i hladnoća nas dovode do granica izdržljivosti za što je potrebna velika fizička i psihička spremnost, koju svakim korakom dalje pomalo gubimo  

7. travnja, utorak

Budila sam se više puta po noći, neprestano prdim od dal bhata (jelo od leće), svrab mi ne da mira, nos mi curi, stalno pazim na T. da se ne otkrije ili ne ispuže iz vreće, i nekoliko puta odlazim u wc. U 6 zvoni budilica koju odgađam jer mi se sad spava i muka me hvata od pomisli da ću se dočepati kreveta tek za 10-12 sati nakon dugog dana hoda. Napokon smo se digli se oko 7 za doručak u 7 (jaja i čaj).

Sunčano je jutro i sve blješti od bjeline ‒ po noći je pao snijeg.

U 9 smo krenuli, odmah iznad smještaja počinje staza i uspon. Danas smo za hodanje navukli svu zimsku opremu na sebe i dobro pazimo jer planini nema šlampavo, sve se treba dobro uvući, stisnuti, zategnuti ‒ V. i ja flisove i hard shell jakne, djeca su ostala u topericama (down jacket), svi imamo duple rukavice, tanki i debeli buff, zimske kape i kape s frontinom te obavezne sunčane naočale (kategorije 3 ili 4).  Snijeg se pomalo otapa na suncu, što mi se čini bolje od ugaženog i klizavog snijega. Nismo hodali ni 5 minuta a J. počinje plakati, hladno mu je i umoran je. Pokušavamo ga smiriti, da ćemo polako ići, stajati kad želi i nosit ćemo mu ruksak ako treba. Već smo se u 9:15 h popeli do dijela iznad Dingbochea odakle počinje ravni put. U dolini se vidi Pheriche, mjesto koje smo jučer vidjeli i rijeka Lobuche. Puše hladan vjetar, stalno mi curi nos i ovaj naizgled lagani ravni dio prelazimo puno duže jer stalno zastajemo. Mnogo je grupa planinara, ali svi nas prelaze. Stalno prolaze i nosači Šerpe u oba smjera, hodaju gledajući u mobitel ili slušajući muziku. 

Prema Dhukli

Ama Dablam u pozadini

Pheriche desno

Sad počinje T. plakati da joj je hladno, V. joj daje svoje debele rukavice (iako i ona ima svoje, ali očito joj ne griju dovoljno), V. je preuzeo njezin ruksak, a ja uzimam J.-ov jer je i njemu teško. Tad i ja počinjem plakati kao kišna godina i ne mogu se smiriti. Užasno mi je, osjećam se bespomoćno jer joj ne mogu više pomoći, imamo još puno hoda i naprijed i nazad do ikakve civilizacije i pomoći.

Snijeg se otopio i zemlja je blatnjava po čemu mi je teško hodati jer se osjećam nestabilno i kao da ću se svaki čas skliznuti, srećom pomažem se štapovima. Kasnije V. nosi J.-ov ruksak, a ja od T. jer je lakši. T. se smirila, tješi mene, da su joj se ruke ugrijale, pa sam i ja pomalo došla sebi i nastavljamo dalje.

U 12 h dolazimo do dijela odakle se vidi Dhukla (Thukla), ledenjačka rijeka i most. Kad smo se približili shvatili smo da je viseći most u izgradnji pa moramo ići skroz dolje prema stijenama i preći rijeku preko malog mosta. Slijedi uspon prema Thukli, mjestu sa samo dva lodgea. V. je odlučio unajmiti pomoć pa dogovara konja koji će T. jahati i momak će nositi njezin i J. ruksak; ovu uslugu plaćamo 100 $. J. i ja već krećemo na uspon prema Lobucheu u 12:45, ali svako par metara stajemo, i T. nas je na konju i u društvu momka imena Kailash začas prešišala na konju, V. ih prati u stopu. Pratimo veliku grupu s vodičem, ali su nam prespori jer mi zapravo želimo stići T. Staza je naporna i stalno je uspon, šljunčana je to završna morena Khumbu glečera, u suprotnom smjeru idu jakovi, konji i Šerpe. Uz J.-a i mene ide još jedna mala grupa, obitelj s djecom i nosačima, ali ne ostvarujemo kontakt, nikome nije do ćakule. Zastaju svaki čas, kao i mi. Napokon smo došli  do vrha ovog uspona oko 13:50. Tu nas V. čeka, ali nema T. na konju. Kaže da je rekao Kailashu i T. da  idu svojim tempom do smještaja. Pauziramo na mjestu gdje počinje lokalitet sa spomenicima poginulim planinarima i Šerpama, Everest Memorial, Chukpi Lhara. Tu se nalazi i spomenik Scottu Fisheru koji je poginuo u jučer spomenutoj katastrofi. 

Thukla ili Dhukla ili Dhugla

konj Lucky

spomenici poginulim planinarima

ibid

Aplikacija Mapy predviđa još sat vremena hoda do Lobuchea, staza je ravna, razvedrilo se pa sunce malko grije. U ovom trenutku odlučili smo se razdvojiti, V. će ići svojim tempom, malo brže, da što prije stigne do smještaja gdje bi T. trebala biti, a J. i ja nastavljamo polako. Iako je ravno i toplije, brzo se umaramo i svako malo stajemo. Ponegdje ima planinara i nosača. Nije nam trebalo duže no što je app predvidjela i oko 15 h smo stigli u selo Lobuche. Već pretpostavljate da smještaj nije u samom mjestu nego malo dalje, pa nastavljamo još 20-ak minuta klipsati. Dolazimo velikih stijena gdje se put račva, desno prema Gorak Shepu, odnosno nastavku EBC Treka i lijevo za 8000 Inn Pyramid, naš novi smještaj. Još par minuta hoda i nailazimo na znak za Piramidu - Internacionalni laboratorij-opservatorij. 

Građevina je, logično u obliku piramide, izgradili su je Talijani za znanstvene potrebe i ponekad se naziva i "talijanskom piramidom".

ibid

prema Lobucheu

sunce grije ali teško je

Lobuche mjesto

U 16 smo napokon stigli. T. veselo izlazi i dočekuje nas, njezin je put dobro prošao. Došao je i V. nedugo nakon njih. Momak Kailash i konj Lucky bili su dobri. Ulazimo u blagovaonicu, barba koji ovo sve vodi nas prima, posebno je pažljiv prema djeci, koja su mu rijetki gosti. Dat će nam sobu s popustom po cijeni od 55$ po osobi, umjesto 70$, i sve je uključeno u cijenu (soba, struja, topla voda, hrana, čaj i internet). Odmah smo naručili juhu i čaj a potom odlazimo u sobu. Soba ima četiri kreveta, a grijalica instalirana na zidu ne radi pa su nam stavili električne deke u krevete. Odjednom me obuzela drhtavica i zimica i ne mogu se smiriti ni jogaškim vježbama disanja. Brzo ulazim u krevet ugrijati se a djeca mi pomažu, vade vreću za spavanje i moju topericu. Kad sam se ugrijala i smirila odlazim se tuširati prvi put u četiri dana. Nekoliko je "brodskih" wc-a u kojima se nalaze i tuševi s toplom vodom.

 U 18:30 h idemo na večeru, blagovaonica je puna planinara koji su pomalo počeli pristizati. Oči veće od guzice, puno toga smo naručili pa nam ostaje, što nije u redu, jer na ovoj visini ništa ne dolazi jednostavno - ili helikopterom ili na leđima. Drugi put ćemo naručiti manje. 

Ovaj psihički i fizički naporan dan zaključujemo odlaskom na spavanje oko 20. 

Danas smo donijeli odluku da će sutradan samo V. nastaviti put do Everest Base Campa, a nas troje ćemo ostati u smještaju. 

Probudila sam se oko 23, fali mi zraka. Mjerim kisik, zasićenje je oko 70 %, što je normalno na ovoj visini, i potkovana sam Diamoxom (tabletama za visinsku bolest). U sobi je zrak svjež, ali javlja se neobičan i ne posve stran osjećaj. Pokušat ću ga opisati: ležiš u krevetu, ali sunce dopire kroz prozor i svjetlost je popust oštrog noža u očima, pokrivaš se dekom preko glave. Osjećaš olakšanje za oči, ali uskoro nestaje kisika pod dekom, pokušavaš izdržati no u panici otkrivaš deku i osjetiš olakšanje za pluća novim udahom kisika. Eto, takav je osjećaj, ali kao da si cijelo vrijeme pod dekom, bez olakšanja. Nekoliko puta na silu hiperventiram i dižem kisik do 90%. Još par puta odlazim u wc, opet me crijeva muče u vidu viška zraka od leće. Djeci mjerim kisik, ona mirno spavaju, dobro dišu, kisik je zadovoljavajuće razine. A onda sam napokon oko 1 zaspala uz audioknjigu na Youtubeu, fala Bogu na internetu.   

Lobuche

prema Piramidi

Piramidin znak

vidi se vrh Piramide

Nepal // Everest Base Camp Trek // 7. dan // Dingboche (4410 m)

Sedmi je dan dan aklimatizacije i odmora u Dingbocheu, tu spavamo dvije noći, penjemo se na Nangkartshang a onda se zasluženo gostimo u Cafeu 4410, kojem bi mnogi kafići na nižim nadmorskim visinama mogli itekako pozavidjeti zbog ponude i usluge

6. travnja, Uskrsni Ponedjeljak

U 7:00 h idemo na doručak koji se sastoji od jaja, tosta s džemom, čaja i kave. Ispred kuće nalazi se kaca vode sa špinom, ali voda je zaleđena i ne mogu oprati zube. Zaleđena je i voda iz špine u unutarnjem wc-u pa preskačem jutarnju higijenu. 

U 8:35 h krenuli smo na aklimatizacijski izlet na brdo iznad Dingbochea, čiji se vrh zove Nangkartshang (5083 m). Na izlazu iz dvorišta prolazi staza za daljni EBC Trek, a u drugom smjeru se ide na ovo brdo. Jutro je vedro i sunčano i teren me podsjeća na Mosor (ako se točno sjećam) - grmovi, puteljci i kamenje. Stajemo svako par metara, a onda nastavljamo. Vidimo gdje je naš cilj - velike stijene sa zastavicama i mnogobrojni planinari.

Dingboche

Dingboche, prema Imja Khola ledenjačkom jezeru

U 10:30 h dolazimo do tih stijena ali tek onda shvaćamo da to nije vrh na koji smo se namjerili nego još gore, prema drugim stijenama koje se tek sad vide. Zaustavljamo se, pijemo vodu i jedemo snickers da nam da snage za dalje. Iako nismo na vrhu brda, i odavde se odlično vide doline Imja Khole s Dingbocheom i dolina rijeke Lobuche sa selom Pherichem. Vidimo i helikoptere koji svako malo dolaze u Dingboche i dalje prema Base Campu.

Idemo dalje prema onim stijenama, jaki vjetar donosi i odnosi oblake oko nas. Ipak ni ove stijene nisu taj glupi vrh, nego treba ići još dalje. J. i ja odustajemo od uspona i odlučujemo se vratiti. V. i T. idu dalje, u nadi da će se popeti na vrh, a J. i ja se lagano spuštamo istim putem kojim smo došli, a tuda će se i oni spuštati. Kad smo krenuli natrag bilo je 11:45 h, jako sporo idemo iako izgleda ne'š ti. U 13:00 h smo došli nadomak mjesta, uokolo su jakovi, kad u daljini vidimo njih dvoje kako se spuštaju. Pričekali smo ih  i zajedno se vratili u smještaj. Došli su do 4825 m i odlučili se vratili. U smještaj idemo na brzi ručak a odmah nakon u centar Dingbochea prema Cafeu 4410 na projekciju filma u 14 h. Usput smo u jednom dućanu meni kupili cvike za sunce za 3000 rs. 

falši vrh do kojeg smo J. i ja došli, u daljini DIngboche

U Dingbocheu, Nepalke peru robu na hladnoj rijeci na putu

Pitate se zašto uopće ručamo u smještaju, zašto odmah ne odemo u Cafe 4410. E pa zato što je u smještaju posvuda "upozorenje/molba" da ne jedemo okolo nego u smještaju jer tu plaćamo spavanje i obroke, pa želimo biti pošteni prema ugostiteljima. Po putu V. je susreo australsku obitelj s djecom. Čim ugledamo bijelce s djecom prepoznamo se i zaustavimo, to je valjda normalno jer su rijetki takvi a uvijek možemo nešto saznati jedni od drugih. Od ovih smo, na primjer, saznali da se mama razboljela i išla je u lokalnu bolnicu u mjestu. Jako je zadovoljna uslugom i doktorom. Vidjeli smo i još jednu zdravstvenu ustanovu koja nudi manje kirurške zahvate, i nadam se da nam neće trebati kao skoro u Biškeku.

     

U Cafeu 4410 dekadentno uživamo uz: prvo kavu, vruću čokoladu, sokove i kolače, da bi se kasnije naša narudžba proširila još na kokice, pizzu i okruglice od sira. U ponudi imaju i suvenirske platnene torbe, metalne čaše, zastavice, igre. Iskoristili smo priliku da napunimo mobitele i kupili još par snickersa i kitkat, a djeca su dobila po jedan na poklon.

Na našu žalost ne puštaju film Sherpa već Everest koji smo već gledali (sa svekrvom). Film se radi o planinarskoj tragediji iz svibnja 1996. kad je osam planinara poginulo pri silasku s Mt. Everesta. Predložak za film bila je dokumentarna knjiga Jona Krakauera Into thin air (Bez daha – osobni obračun s tragedijom na Everestu). Nakon što smo pogledali film vratili smo se u smještaj oko 17 da se malo odmorimo (haha) prije večere. Večeru smo prethodno dogovorili u 18:30, a još smo pretrpani od žderanja u Cafeu 4410. 

Cafe 4410

 

Blagovaonica je ovaj put ugrijana, Šerpe nosači i vodiči sjede uokolo peći, griju se i s njima jedna gospođa. Uskoro saznajemo da je Njemica koja je sama išla na trek, a cilj joj je bio Gokyo, a ne Everest BC. I mi se grijemo pokraj peći a onda na jedvite jade jedemo ono što smo naručili, i idemo na spavanje jer će sutra biti težak dan. 

Smrači se oko 18:30-19:00h, što je prikladno za raniji odlazak u krevet. Po noći je -16℃, a po danu -9℃. Navečer je uvijek ista procedura što nam daje osjećaj sigurnosti - presvlačenje iz dnevnog u noćni base layer, pripremanje vreća za spavanje itd. U istoj smo robi cijelo vrijeme: hlačama, base layerima, flisovima, pa čak čarape i mudante nosimo po više dana i nismo se tuširali od Tengbochea. Čak ni zube nisam oprala od sinoć jer mi se nije dalo vani smrzavati. Leđa me ne bole, samo malo noge. Djeca se ponekad žale na nogobolju pa ih izmasiramo, a V. je dobio žulj na leđima od North Fake ruksaka.