Šri Lanka // 2. dan // Habarana i Ritigala

Šri Lanka je opasna otočna država u Indijskom oceanu, ima površinu od 65.610 ㎢ (malo veća od Hrvatske) u kojoj živi oko 22 milijuna stanovnika (malo je manje u Hrvatskoj), među kojima su najbrojniji budistički Singalezi (75%) i hinduistički Tamili (15%). Službeni jezici su singaleški i tamilski, no engleski je u širokoj upotrebi u turizmu i poslovanju. Službena valuta je šrilankanska rupija (1 € = 360 LKR), a u svakodnevnom plaćanju i dalje dominira gotovina. Šri Lanka nekoć se zvala Cejlon, kad je bila pod britanskom čizmom, a i dalje koristi to ime za oznaku porijekla najpoznatijih izvozina, čaja i cimeta, dok u putničkim krugovima ima nadimak India Lite kao lajt verzija Indije bez svog intenziteta u svakom pogledu.

Kad smo se sinoć vozili do smještaja, sinulo mi je kako nam je jedna stvar promakla pri pakiranju, a to je ima li na Šri Lanki kakvih boleština poput malarije za koju bi nam trebale tablete koje nemamo. Inače smo se znali temeljito pripremati za trope, pogotovo kad su djeca bila manja, pa smo tako u putničkoj klinici obavljali neophodna cijepljenja i opremali se malaronima. A sad kako su oni veći i cijepljeni svim mogućim cjepivima, tako smo olabavili i djelujemo u stilu "lako ćemo" pa zaboravljamo na moguće zaraze koje vrebaju u toplim i vlažnim zemljama. Tako je V. odmah proguglao o malariji i srećom, ona je već 10-ak godina iskorijenjena s otoka. A putna je apoteka otprilike uvijek ista, dodatno smo se dobro opremili SPF-om i DEET-om. 

Jedva smo se probudili oko osam i odmah idemo na doručak. Po dnevnom svjetlu možemo dobro vidjeti okoliš hotela - iznenađuje me činjenica da se smještaj nalazi na samom rubu jezera - krokodili su bliže nego što sam mislila! Doručak se služi u otvorenoj ali natkrivenoj prostoriji pokraj bazena, stol je već postavljen za četvoro te nam domaćin Hanse donosi hranu. Poslužena je domaća hrana, tipični šrilankanski doručak: curry od krumpira, bitta appa palačinke, pol sambol i razno voće, na izbor su kava i čaj. Mi smo trenutno jedini gosti, ovdje kao i u Nepalu turizam pati zbog rata na Bliskom istoku. 

vanjska kuhinja u smještaju s pogledom na jezero

jezero Lacoste

Vozač Pubudu već je došao po nas kako smo se sinoć dogovorili (on spava u blizini u smještaju za vozače) i krećemo po planinarom programu, a prvo na obližnjem bankomatu dižemo pare, jer je ipak najbolje plaćati kešom. Krenuli smo u 9:40 h i nakon 40-ak minuta stigli u Ritigalu. Ulaz smo platili po 3 $. Table nam pokazuju gdje smo došli, u šumici na proplanku nekolicina je kontejnerskih kućica i mnogo muškaraca. Jedan od njih prilazi i nudi svoje vodičke usluge za 7000 rupija (18 €). Želim njegove usluge jer ne želim uvijek ići kao muha bez glave pa J. ide sa mnom, a T. i V. kreću sami jer što će njima neki vodič. Ritigala je planina u središnjem dijelu Šri Lanke na kojoj se nalazi drevni budistički samostan. Pratimo vodiča, treba nam neko vrijeme da se naštimamo na njegov engleski te  počinjemo obilazak pokraj bazena okruženog stepenicama. Drevni je to bazen koji se službeno zove Banda Pokuna. Riječ je o golemom, umjetnom kamenom rezervoaru koji predstavlja vrhunac drevnog hidrauličkog inženjerstva na Šri Lanki, a ujedno je i jedan od najvećih samostanskih bazena na svijetu. Glavna svrha bazena bila je higijena i ritualno kupanje. Posjetitelji i asketski redovnici morali su se očistiti u njemu prije nego što bi kamenom stazom krenuli u unutrašnjost samostana. Bazen je trenutno suh jer nije monsun, pa to vrijeme koriste brojni arheolozi koji kopaju, čiste i obilježavaju svaki kamen. Inače, Ritigala nije jako razvikana lokacija na turističkim zemljovidima, ali pokušava pronaći svoje mjesto među njima oglašavajući se uz pomoć dvije arheološke figure iz pop kulture - Indianom Jonesom i Larom Croft. Nastavljamo mali uspon po stepenicama koje datiraju  iz 1. stoljeća prije Krista, sve je od kamena, koji su sami oblikovali i rezali uz pomoć tehnike nabreklog drva. Na vrhu stepenica okrugli je plato - odmorište za redovnike, sada je zasut zemljom, nekoć je bio plitki bazen s vodom i tada je redovnicima služio kao stanica za odmor u meditativnom hodanju. Vodič skreće s puta prema nekadašnjoj ajurvedskoj bolnici. Nasred prostora nalazi se bazen koji je malim kanalom spojen sa spremnikom za ljekovito bilje, koje se netom prije gnječilo mlinskim kamenom. Iz spremnika je mješavina bilja oticala u bazen i tako liječila pacijenta. Bazen ima i odvod jer se voda redovito mijenjala kad bi ljekovito bilje izgubilo svoje svojstvo. Pokraj je i kameni krevet za pacijente. 

stepenice koje okružuju bazen

meditacijsko odmorište, nekoć bazenčić

ajurvedska bolnica: veliki bazen i mali spremnik za ljekovito bilje 

"anakonda" stablo s dugim korijenjem koje je puno vode

Vraćamo se na kamenu stazu i polako hodamo dalje. Vodič nam obraća pažnju na šum vjetra u krošnjama, zvukove životinja i pjev ptica. Tako su i redovnici meditirali osluškujući, a svaki je korak bio svjestan i polagan. J. je uočio dva majmunčića gore u krošnji stabala, a ja pitam vodiča o zmijama. Kaže da treba biti oprezan i gledati gdje se gazi, kobru možeš lako vidjeti, ali jednako su opasne i male zmijice koje se zamotaju i sakriju. To ga ne spriječava da opet skrene sa staze, a mi ga slijedimo prema ruševinama knjižnice koja se nalazi na uzvisini i s nje puca pogled prema daljini - nakon dugog čitanja, redovnici su gledali prema horizontu i tako odmarali oči. 

 

pogled za odmaranje očiju nakon čitanja mudrih spisa

Staza nas vodi dalje prema meditacijskim salama od kojih su ostali samo temelji jer su zidovi i krov bili od drva koje je s vremenom propalo. Sale su ciljano odvojene od džungle zidom i opkopom u kojem je bila voda da sprječava živine da napadnu redovnike u meditaciji. Na kamenim stupovima bile položene daske ispod kojih su voda i vjetar cirkulirali i tako rashlađivali prostorije. Ovdje smo se susreli s V. i T. koji su lunjali okolo i nagađali što bi što moglo biti, pa su nam se prikačili da napokon nešto saznaju. Obilazak je završio penjanjem do velikog stabla bengalske smokve koja ovdje caruje. Pri povratku V. na brzinu pokušava dobiti što više informacija o lokaciji, a ja pazim da djeca ne skrenu u džunglu kod kobre. Još jedan odlazak u uređeni WC u jednoj od kućica (T. se boji dugonogih pauka pa će trpjeti) i oko 12:10 h krećemo dalje. 

meditacijska sala: dolje je bila voda a na stupovima daske

pisoar za redovnike (muškarce): morali su čučnuti i svoj spolni penis usmjeriti prema rupici za odvod, mokraća se slijevala niz sustav glinenog filtriranja i na koncu kao pročišćena voda ulijevala u bazen na samom početku samostana

banyan tree - bengalska smokva

Domaćin smještaja preporučio nam je restoran imena Heaven, u koji smo stigli oko 13 h. Dočekao nas je veseli i razgovorljivi konobar. Pozvali smo i vozača da nam se pridruži, zahvaljuje ali drži se postrance i jede sam, mi smo jedini gosti. Čini mi se da je restoran povezan s kućom gdje žive vlasnici s obitelji, malo dalje vidim jednu babu koja sjedi na verandi i gleda u prazno.

"We would like to order some fish!", kaže V. konobaru.

"Why not? We have local fish from the lake, it's called tilapia", veselo odgovara. 

"And some local beer." 

"Why not? We have Lion Lager", pokazuje na meniju.

Bilo mi je čudno ovo njegovo odgovaranje na pitanje koje može odgovoriti afirmativno s ovim "zašto ne?", no čini se da je to uobičajeno u nekim zemljama Azije, kako bi se izbjegao direktan i isključivi odgovor. 

Ganeša: hindu božanstvo slonovskog lika

Kad je donio pića, pitamo ga objašnjenja o lokalnoj hrani kako bismo znali što naručujemo. U daljenjem razgovoru saznajemo još ponešto o konobaru Punchiju; po struci je slastičar, studirao je u Singapuru a radio po Iraku i Maldivima, i želja mu je doći u Europu. Pečena tilapia u umaku od češnjaka i đumbira bila je OK, uz riblji gulaš koji su uskoro napale muhe, iako je Punchi upalio ventilator. Inače, tilapia je slatkovodna riba koja se nalazi u bogatom vodnom području središnje Šri Lanke, ali nalazim podatak da nije najzdravija opcija. U vrtu su dva mala oltara, jedan posvećen Ganeši a drugi Budi i ravnopravno su obdareni. Saznajem razlog ovog miksa: kroz kulturno ispreplitanje hinduizma i budizma oni simboliziraju savršen duhovni balans, gdje Ganeša uklanja vanjske životne prepreke, a Buda donosi unutarnji mir i mudrost. Ručak moramo brzo privesti kraju jer imamo bukiran safari slonova koji počinje oko 14. 

Na proplanku mnoštvo je otvorenih džipova s kojima u koloni krećemo na safari. Ulazimo u savanu i odmah uočavamo nekoliko slonova, džipovi se zaustavljaju svi zure i fotografiraju. Ovaj se park prostire na velikom području, naš vozač skreće svojim putem, teren se mijenja, čas je savana, čas je džungla ili granitne stijene. Toliko smo fokusirani na ideju da vidimo slonove pa nam se i od stijena pričinjavaju (kao što nam se na njuorleanskoj turi močvarama svaka grana činila kao aligator kojem samo oči vire iz vode). Tako priroda pokazuje svoje savršenstvo. Slonovi polako hodaju i jedu raslinje, mi zastajemo pokraj, ali ne izlazimo iz vozila već ih samo promatramo. U jednom trenu dogodila se scena kao iz filma Bogovi su pali na tjeme ili iz serije Daktari, koja bi se mogla oživotvoriti u ubrzanom slapstick stilu: V. se nije na vrijeme sagnuo kad smo se vozili ispod stabla, pa mu je za granu zapela kapa s cvikama za sunce, doviknuo je vozaču koji je zaustavio promet i vratio se u rikverc kako bi V. dohvatio kapu. Na kraju smo se popeli na veliku stijenu na kojoj je drvena osmatračnica s koje puca pogled uokolo. 

slon

granitne stijene

poplavljeno područje

pogled s jedne od granitnih stijena

Na povratku prema smještaju zastali smo u odličnoj samoposluzi Food City u Habarani i napravili dobar šoping: obavezno gledam lokalnu kozmetiku, pomade, tvrde sapune, mirisne štapiće i kuglice kamfora, čajeve i začine, dok V. traži pivo kojeg nema pa mora ići u poseban dućan s alkoholom, djeca biraju kekse i sladolede. Vozač Pubudu odvezao nas je u smještaj te smo mu dali voljno za večeras. Djeca jure u bazen a ja s rezidencijalnim ajurvedskim doktorom dogovaram konzultacije za sat vremena. 

slon

Ajurveda je sustav tradicionalne medicine koji je nastao u Indiji prije više od 5000 godina. Riječ dolazi iz sanskrta i u prijevodu znači "znanost o životu" (ayus = život, veda = znanost ili znanje). Njezin glavni cilj nije samo liječenje bolesti, već očuvanje i unaprjeđenje zdravlja kroz ravnotežu uma, tijela i duha. S obzirom da sam otvorena za svaku vrstu medicine, idem jer je ovo prava prilika - dugogodišnja tradicija, velika ponuda doktora i niska cijena (u Europi najmanje 60€ a ovdje 3000 rupija = 8€). Doktor je mlad, u hotelu ima svoj ured u kojem na zidu vise diplome. 

Prvo pristupa pulsnoj dijagnostici na lijevoj ruci (muškarcima na desnoj) i na temelju toga dijagnosticira moju došu. Doša je osnovna životna energija i razlikuju se tri vrste: vatta, pitta i kapha. Mogu reći da mi je točno odredio došu (već sam prije rješavala testove preko interneta) te mi je rekao kako bi se trebala odnositi prema hrani i tijelu. Sve bi doše trebale izbjegavati bijelu rižu, bijelo brašno i bijeli šećer, a pranajama i joga su dobre za sve. Isto tako rekao je da je slina najbolji lijek (fuj!), najbolja hrana za naše tijelo ona je koja raste lokalno na području gdje živimo ili, još bolje, gdje smo rođeni, dakle baj baj avokado i kvinoja. 

S njim sam dogovorila sat joge za sutra ujutro, pa se pridružila V.-u koju uz bazen pije pivo (nisam pitala doktora kakvi su ajurvedski pogledi na alkohol). Mrkli je mrak iako je 19 sati, odlučujemo da nećemo ići u restoran, djeca će večerati kekse iz dućana a mi pivo. Već u 21.30 idemo na spavanje jer za sutra imamo opaki plan. 

gušter u restoranu Heaven

bazen u smještaju

Ritigala: metoda rezanja kamena, u rupice su stavili drvo koje je naraslo od vode i tako pomalo slomilo kamen

safari

slon ili stijena

Šri Lanka // 1. dan // Brisel - Čengdu - Šri Lanka

Kobre, krokodili, slonovi, majmuni, komarci, morski pasi i teroristi. Zvuči li to kao mjesto na koje bi trebalo ići na obiteljski odmor? Naravno da ne.

Već ste dosada mogli primijetiti V.-ov modus operandi s kupnjom karata - kad su povoljne, odmah ih kupuje. Tako je bilo i s kartama za Šri Lanku, koju je već dugo želio posjetiti, ali nije bilo prilike (čitaj: povoljnih karata) sve do prosinca 2025., onih dana kad je kupio i one za Nepal. Nepal je bio prvi na rasporedu, dugo smo se pripremali i organizirali to zahtjevno putovanje, pa je prema tome Šri Lanka bila  kratko i ležerno ljetovanje.

Krajem svibnja djeca imaju tjedan dana praznika za blagdan Duhova, plan je bio ukrasti dva dana škole plus tjedan dana praznika (= 9 dana), ali oko mjesec dana prije, javilo nam je da je polazni avion otkazan, i da besplatno otkažemo cijelo putovanje ili da promijenimo datum polaska. Mi smo pristali na drugu opciju, pa se put skratio od nedjelje do nedjelje sa samo četverodnevnim boravkom na Šri Lanki. A što sam ja mislila o Šri Lanki, sve najgore naravno! Lijepo iz daljine i u putopisnim dokumetarcima, ali uživo, ne hvala! 

Čula sam da je nekolicina polupoznatih ljudi bila tamo, živi su se vratili, što mi ulijeva nadu.

Jedino pozitivno što sam povezivala sa Suzom Indije: cimet, čaj i Sir Arthur C. Clarke.

 

24. svibnja, nedjelja

Ustala sam se u 6:30 h, kako bih mogla na miru napraviti par asana (čeka me dugo sjedenje a joga je najbolji lijek za bolna leđa), popiti kavu, tuširati se. Uskoro su se V., J. i T. ustali te nastavljamo sa spremanjem. Osjećam stres i paniku jer smo tek jučer popodne otvorili kufer u koji smo počeli pakirati robu; popis sam napisala prije par dana i nisam ništa istraživala o Šri Lanki. Još sam jučer mentalno bila u Nepalu i dovršila blog o nepalskoj avanturi. Srećom, taman sam opisivala zadnji dan puta iz Chengdua, gdje prvo letimo. I V. se minimalno pripremio, osim što je bukirao smještaj i prijevoz, na temelju osnovih informacija da se u ovo doba godine ide na sjever jer je na jugu monsun. 

Izašli smo iz kuće u 8:40 h, otišli natočiti benzin pa na bankomat.

U 9:15h smo se spojili na autocestu i uputili prema Zračnoj luci Zaventem u Briselu. U 11:20 h stigli smo u Ciao park gdje ćemo opet ostaviti auto, pričekali njihov shuttle koji će nas odvesti na terminal. U zračnoj je luci znatno manja gužva nego prije mjesec dana, mnoge okolne zemlje nemaju školske praznike.

Na istom šalteru broj 12 obavlja se check-in za letove Air Chine, nema nikoga, a mi imamo samo jedan veliki kufer koji teži 18 kg i svatko svoj ruksak, pa smo brzo gotovi. Već je podne, a boarding počinje u 12:25. Brzim korakom idemo na sigurnosnu kontrolu, gdje je velika gužva, srećom otvaraju još tri reda pa brže ide. Slijedi kontrola pasoša pa jurimo na gate B 11 koji je blizu. Džaba smo trčali, ukrcali smo se malo prije 13. Imamo uvijek ista sjedala jer smo četveročlana obitelj s djecom, srednji red s četiri mjesta, ovaj put zadnji u nizu prije wc-a s obje strane reda. Nema nitko iza nas, ali i ovaj put su tu potencijalne žrtve mene u ulozi spitting kobre - na susjednim sjedalima do mene sjedi majka s kćeri - Kineskinje (memento: pročitati prvi dan Nepala). Čim je avion poletio, pomakle su se s tog mjesta i otišle na neka komodnija i za oči sigurnija, da bi se vratile prije slijetanja. 

pan(d)orama Čengdua

Poletjeli smo u 13:35 h po lokalnom vremenu. Mogli smo skroz spustiti naslone sjedala, ali neprestana lupa vrata od wc-a nije mi dala mira, slabo smo odspavali unatoč uzimanju melatonina, a nismo se ni prebacili na slobodna mjesta dalje od zahoda iako je avion bio poluprazan, tako da smo stigli umorni i iscrpljeni.

25. svibnja

Sletjeli smo u Chengdu na Tianfu Međunarodni aerodrom oko 5:30 h po lokalnom vremenu nakon desetak sati leta (ponoć po našem). Već smo u šest prošli karantenu, ispunili listiće (djeca svak svoj), stali u red i u 6:40 h ušli u Kinu. Kako znamo gdje se što nalazi, idemo u zahod, na bankomat i V. napuniti mobitel na bežični punjač. Već sam prije spomenula da se nismo previše posvetili pakiranju, pa smo zaboravili uzeti yuane koje smo prošli put digli na bankomatu, nismo uzeli power bank, a ni kabel s USB-A nastavkom, već samo onaj s C-om s kojim nigdje ne možemo puniti jer je posvuda A.  Vrbovatelj prijevoza nas je uočio i nudi prijevoz, V. s njim dogovara cijene, pa ga slijedimo na gornji kat gdje su odlasci (kao u Zg) jer tamo čeka vozač u autu - fini kineski električni auto, prostran i udoban. Ova nam je vožnja zadnja nada da malo otkunjamo prije početka napornog dana ili nastavka naporne noći, ako gledamo iz Europe. Pred nama je cijeli slobodan dan i treba ga iskoristiti.

A kako provesti dan u Čengduu? Prošli put kad smo imali samo par sati večeri, išli smo u popularnu Jinli ulicu na hot pot (sečuanske splačine), jednom nismo ni izlazili s aerodroma, a danas idemo na pande! Sečuan je jedna od samo tri kineske pokrajine u kojima žive pande u divljini, ali mi idemo u jedan od istraživačkih centara.

Vozač nas vozi u Chengdu Research Base of Giant Panda Breeding. Vožnja je trajala sat i 15 minuta po autocesti i koštala je 240 Y (30 €).

Pande je najbolje posjetiti ujutro između 7:30 i 10 jer su tad najaktivije kada se hrane.

Vozač nas je dovezao do južnih vrata, mnogo je ljudi koji idu prema ulazu, koji je ograđen ogradama za lokalne i strane posjetitelje. V. je ovaj posjet davno isplanirao i tada je kupio karte (24 $ za nas 4), a sad na ulazu pokazuje karte na mobitelu i putovnice. Park je ogroman pa je najbolje sjesti na busić (veliki golfski auto) koji vozi po cijelom parku i staje na određenim stanicama - 30 Y po osobi. Busići se brzo napune, ali općenito park djeluje pust. 

Panda Tower

Izašli smo na krivoj stanici, pa se moramo pješice vratiti do mjesta gdje su pande. Klipsamo, krepani, kilavi i umorni. Iz autića izlaze gomile ljudi i svi onako u grupama idu, mi ih slijedimo jer na ovakvim mjestima treba pratiti gužvu. Došli smo do terasastih dijelova odakle iz visine gledamo pande koje ležećki jedu, ili sjede na stablima i jedu ili koje se igraju i jedu. Svi su nahrupili pa zaštitar pazi da netko ne prijeđe ogradu. Pandice su baš slatke onako smotane i glupe. Nakon što nam je porasla razina šećera u krvi, nastavljamo šetati parkom. Osim oko dijelova gdje su pande, park je sablasno prazan. Ima ljudi, ali s obzirom na prostranost, to je pet posto.

Hodamo do Panda (Bamboo) towera pa se penjemo gore liftom kako bismo vidjeli panoramu grada. Ja sam užasno umorna, noge me bole i jako sporo hodam, svi smo netolerantni za druge pa se počinjemo svađati. Ipak, svađa nije produktivna pa se uspijevamo dogovoriti što ćemo dalje: busićem do zapadnog ulaza, pa na taksi. Ali svaki busić koji prolazi pun je pa ipak moramo hodati do izlaza. Oblačno je, vruće je, ruksak mi je težak, još nosim i onaj od T. Napokon smo došli do izlaza a pokraj stoje taksisti i nude prijevoz pa dogovaramo s jednim da nas odveze do People's parka. 

Premoreni smo i sad smo još i gladni. Lutamo parkom, V.-ov je mobitel na zadnjih par posto baterije i ne može guglati gdje da odemo nešto pojesti. Svugdje po ulicama i parkovima, nalaze se se power bankovi, ali ne znamo kako ih koristiti. Isto tako, u Kini se uglavnom plaća aplikacijom Alipay pa i zato treba napunjeni mobitel s internetom. U parku se nalaze restorani na otvorenom s lokalnim specijalitetima i čajem. V. tu želi jesti ali mi ne. Dolazim na genijalnu ideju: mi troje idemo u McDonalds koji se nalazi prekoputa, a V. će na hot pot i čaj. U Meka ne mogu platiti svojom karticom, nemam Alipay na mobitelu (nemam ni internet jer samo jedno od nas instalira strani SIM), ali srećom mogu platiti kešom. Najeli smo se i raspoloženje nam se odmah popravilo. Na tren sam se spojila na internet, a i na stolovima postoji bežično punjenje mobitela (što ja ne mogu jer imam stariji model mobitela). Po dogovoru V. je došao po nas, nakratko napunio mobitel i čuo se s vozačem (koji nas je vozio s aerodroma). U 14 h vozač je došao ispred ulaza u park te nas vozi natrag.

V.-ov hot pot s jetricom, iznutricama i ljutim sastojcima, ovaj put uz čaj

U 15 h stigli smo na aerodrom, još boljeg raspoloženja jer smo nakon obroka malo zaspali u autu. Na aerodromu nema gužve, sve obavljamo bez žurbe: kontrolu, imigraciju pa na gate. Sad već znamo gdje je dućan 7-Eleven i nalazi se na putu prema našem gateu. U dućanu smo uz poslastice kupili kabel s kojim V. na aerodromu može napuniti mobitel. U blizini se nalazi i otvoreni prostor s tropskim biljem i prostorom za pušenje.

Unutrašnjost Panda Towera

U 17:10 h ukrcali smo se u avion za Colombo i poletjeli u 17:40 h. U avionu sam spavala, jela, pisala a sve uz dosta turbulencija, djeca i V. su spavali ili čitali. Sletjeli smo u Colombo Međunarodnu zračnu luku Bandaranaike koja se nalazi u predgrađu Negomba u 22:40 h po kineskom a 20:10 h po lokalnom.

Aerodrom je simpa, ukrašen tropskim biljem i kipom Bude koji dočekuje putnike. Na šalteru gdje nema gužve kupujemo vize po 60$ samo za nas odrasle, prolazimo imigraciju, uzimamo kufer i Welcome to Sri Lanka. Vozač nas već čeka s natpisom V.-ovog imena i prezimena. Rukujemo se s Pubuduom, koji će biti s nama ova četiri dana. Kad smo izašli iz rashlađenog aerodroma, zapuhnuo nas je topli i vlažni tropski zrak zbog čega instantno osjetim euforiju. Slijedimo Pubudua do kombija preko lokvica koje je ostavio za sobom monsunski pljusak. 

Šri Lanka je zanimljiva po tome što monsun pogađa ili sjeverni ili južni dio ovisno o dobu godine. Trenutno je Yala sezona (od svibnja do rujna) i monsun koji zahvaća jug, pa zato bježimo na sjever. Drugi put bi bilo dobro doći za vrijeme Maha sezone (od listopada do siječnja) i posjetiti jug dok monsun vlada sjevernim dijelom otoka.

Vožnja prema sjeveru traje oko 3:30 sata, lokalnim cestama, pa se onda spajamo na autocestu. Nema mnogo prometa a ceste mi se čine u redu. Najveći su razlog tome zašto smo unajmili kombi a ne auto - slonovi. Slonovi se naime noću kreću u potrazi za hranom, prelaze ceste i ponekad uzrokuju sudare, pa smo u većem autu sigurniji.

Oko ponoć stigli smo u Habaranu u smještaj Ayurvedic Lanka Wellness Hotel. Dočekao nas je Hanse, zaposlenik, pokazao dvije sobe u prizemlju i dao nekoliko upozorenja: po noći ne smijemo prelaziti rub terase jer ponekad dolaze slonovi jesti stabla a iz jezera izlaze krokodili.

U sobi su djeca odmah opazila jednog žohara, kojeg je V. ispratio vani, a onda smo u wc-u vidjeli malu žabicu koju je također poslao vani. Bit će lako ako naši slučajni susreti sa životinjama ostanu samo na "džepnim" veličinama. 

Aerodromski Buda s rukama u položaju Dharmachakra Mudre koja označava učenje 

Pozdrav sa Šri Lanke

Haha nema bloga

Nepal // 15. dan putovanja // Povratak: Kathmandu - Chengdu - Brisel

Jinli ulica

13. travnja, ponedjeljak

V. je ustao oko 7 i odmah se spremio jer želi otići u jutarnji đir po gradu - vidjeti knjižare, dućane i općenito doživjeti buđenje grada. Naručio je taksi-motor i uskoro izašao. Ja se spremam, a djeca su uspavana i teško ih je probuditi. Idemo na doručak gdje smo pozdravili tatu i kćer Engleze, brzinski pojeli, popili kavu i vratili se u sobu. Kako sam bila nervozna zbog odlaska i spremanja, tako sam i nerazumno reagirala na dječje ponašanje za doručkom - jako mi smeta što se ponašaju kao majmuni: uzimaju preko reda, grabe rukama i slično.

U 9:30 h naručili smo taksi do zračne luke. Na ulicama je gužva, ali prohodno. Krkljanac nastaje oko područja hrama Pashupatinath jer mnogi hinduski turisti dolaze u obilazak ovog, za njih svetog mjesta. Tako su posvuda parkirani mnogobrojni busevi pristigli iz Indije; to su komodni busevi s krevetima, zahodom i hranom, priča nam taksist, da bi bilo što ugodnije provesti dugih 20 sati putovanja. Prekrasan je dan, opet je vedro i sunčano, zrak je svjež i temperatura je ugodna za turizam. Baš mi je žao što odlazimo.

Taksist dodaje da su u Nepalu po vjeroispovjesti najbrojniji hindusi, budisti, pa onda muslimani i kršćani, a ja sam u Lonely planet vodiču vidjela da prevladavaju tri vjere: hinduizam, budizam i turizam haha.

Na Tribhuvan International Airport stigli smo oko 9:50 h. Ispred ulaza je "milijun" ljudi, što na prvu djeluje obeshrabrujuće, ali taksist nam objašnjava kuda ići prema ulazu u zgradu. Na ulazu prolazimo sigurnosniu kontrolu i odmah idemo na šalter Air Chine (Check-in B). A ona velika gužva ispred zgrade aerodroma nastala je jer puno ljudi ispraća svoje prijatelje i obitelj, uz nezaobilazno grupno fotografiranje.

Unutra je ugodno, nema velike gužve ni redova. Relativno brzo obavljamo check-in pa još malo čekamo pokraj šaltera da policajci provjere naše kufere. Zatim idemo na sigurnosnu kontrolu i imigraciju, nakon čega smo došli u salu gdje su gateovi. Napunili smo bocu na aparatu za vodu, zanimljivo je da je svugdje u Aziji ponuđen izbor temperature vode: hladna, topla i vruća. Vruća voda liječi sve boljke i po ajurvedi raspiruje probavnu vatru. Isto tako u WC-u Kineskinja pljuca u lavandin jer se rješava sluzi.

Uskoro i na vrijeme pozivaju putnike za Chengdu na boarding. Red je velik, ali ide brzo. Bus nas vozi do Airbusa A319, putnici su i lokalci i stranci. U avionu sjedimo odvojeno, ali dovoljno blizu. Pokraj mene sjedi starija Amerikanka s kojom malo razgovaram. Kaže da voli putovati u Aziju jer se tu još cijeni starost, svi je tetoše i ima prednost pri ukrcaju, za razliku od Amerike gdje za svaku uslugu mora pitati i ponekad dodatno platiti. Jako se srami svoje zemlje zbog svega što radi u svijetu i čini mi se da je dosta opterećena time što je još nekoliko puta spomenula u razgovoru.

Nakon 3 i po sata leta na kojem smo pojeli i malo kunjali, sletjeli smo u Chengdu na Tianfu International Airport u 14:55 h po nepalskom, odnosno 17:10 h po lokalnom vremenu. 

V. je već u Nepalu kupio kinesku e-SIM karticu, pa smo manje pogubljeni, jer se na kineski aerodromski wifi nikako nismo mogli spojiti kad smo prvi put letjeli.

Na aerodromu idemo prema izlazu gdje moramo proći zdravstvenu kontrolu (šalter koji na daljinu mjeri temperaturu tijela), pa prema šalterima za izlaz, odnosno za ulaz u zemlju. Službenici/policajci se čude što što želimo ući u Kinu kad imamo "samo" osam sati presjedanja. Prvo su nam dali jednu vrstu papira koji treba ispuniti u četiri primjerka, za nas četvoro gdje treba upisati brojeve letova, putovnica, datume, zemlje u kojima smo bili u prošlih pola godine i slično - prava gnjavaža. Taman pred šalterom koji smo čekali pola sata novi službenik provjerava i kaže da smo ispunili krivi papir. Sada pokazuje plastificirani popis zemalja, gdje V. pokazuje našu zemlju Croatiu, pa nam ovaj daje novi papir, koji srećom ispunjavamo dok stojimo u redu. Nakon iscrpne kontrole putovnica s provjerom otisaka prstiju, napokon smo ušli u Kinu. U velikom atriju aerodroma V. gugla o bankomatima i novcu što nije stigao prije. Ja sam umorna od sjedenja, a djeca su živahna od viška energije pa mi užasno idu na živce, trče, skaču, gaze, a ja bi da se ponašaju uljudno kao odrasli ljudi. Već je 18:40, sumrak je a još nismo izašli vani. 

V. je instalirao app za vožnju, i odlazeći prema pick up mjestu presreo nas je jedan momak koji je inače taksist s kojim je dogovorio cijenu od 180 yuana (23 €) do popularne Jinli ulice. Njegov auto je vrhunski - električni Xiaomi, glatkih linija, minimalističkih detalja i staklenog krova. Vožnja je trajala sat i petnaest minuta do grada većinom po autocesti.

Ulica Jinli poznata je pješačka ulica duga 550 metara, s povijesnim i kulturnim značajem. Odlikuje je lokalna sečuanska ulična hrana, tradicionalne čajane i štandovi s rukotvorinama, a ulaz je besplatan.

Gladni smo i prvo smo sjeli u jednu čajanu s tradicionalnim plesom, bez riječi engleskog navabili su nas misleći da ima hrane, ali nude samo čajeve i pohane žile. Onako gladni idemo u drugi restoran gdje nitko ne govori engleski, pa čak ni mladi konobar. Nekako uz pomoć gugla naručujemo nešto, što su zapravo splačine, jetrice i iznutrice, previše je svega, jer zapravo donesu veliku zdjelu iz koje svatko sebi vadi u manje zdjelice, srećom naručili smo i zdjelicu bijele riže. V. uživa u hrani, djeca jedu rižu, ja neku juhu s debelim nudlama, a izbjegavam životinjsku kožu i kandže. Još smo za piće naručili lokalni alkohol, koji smo dobili u malim ploskicama sa 55% alkohola (!), pa potežemo onako iz bočice za nazdraviti, a svi nas gledaju u nevjerici i komentiraju. Imena tih pića su fascinantno prevedena: pokvareni čovjek, revolucionarno piće ...

Nakon jedenja djeca žele sladoled i u obližnjem lokalu pitamo na kineskom, jer pinčilin je jedna od rijetkih riječi koju znamo na kineskom, ali nema ga više i upravo zatvaraju. Iznimno je tiho na širokoj ulici iako ima prometa jer većina su električni auti, a svi dućani u blizini zatvoreni su ili upravo zatvaraju.  

U 22 h smo dogovorili prijevoz nazad, ovaj put nas je pokupila vozačica, prijateljica od onog Xiaomi lika. U 23:20 h smo stigli u zračnu luku. Hala gdje su odlasci dosta podsjeća na zagrebački aerodrom. Na kontroli su me malo zadržali i pitali imam li dvije putovnice (?!), uzeli su onaj alkohol iako je bočica od 100 ml.

Imamo još nekoliko sati do ukrcaja pa kod jednog od gateova idemo u bogati 7/11 dućan. Napokon jedemo normalnu hranu, sendviče i slatkiše i počinjemo kunjati. U 1 ujutro zovu nas na ukrcaj, i u avionu odmah smo pozaspali. Probudili smo se kad su upalili svjetla i zamirisali s doručkom i kavom, a nakon doručka sam još malo zakunjala.

Sečuanske splačine

Molim vas jednu dlakavu krv, slaninu dvaput i ljubomoru i bijelo

U Brisel smo sletjeli u 7:45 h po lokalnom vremenu.

Za kontrolu putovnica ogromni su redovi, srećom idemo u najkraći red kao obitelj s djecom. Cupkamo s noge na nogu i čekamo sat vremena jer radi samo jedan šalter. Zatim čekamo prtljagu, već su stigle dvije od tri čekirane torbe. Čekamo još sat vremena a onda V. ide na lost and found gdje su mu odmah rekli da je naš kufer ostao u Kini. Potom su mu dali jedan papir s potvrdom i zapisali našu adresu da nam pošalju kufer. Pokušavamo se sjetiti što je u tom kuferu što smo i popisali kad smo došli kući u slučaju da nam osiguranje treba sve nadoknaditi - a u kuferu nove slike, novi štapovi, nove pernate jakete, nove jakete iz dekatlona, gojze,... 

Kao Scarlet O'Hara mudro odlučujem kako ću o kuferu razmišljati sutra i neću paničariti prije vremena, glavno da je sve dobro prošlo. To je bila i ispravna odluka, nakon tjedan dana dobili smo kufer nazad, doduše trebali smo ići po njega, na naš aerodrom, ne nazad u Brisel.  

U Briselu čekamo šatl kombi od našeg Ciao parkinga. Brzo smo preuzeli auto i krenuli put doma. Usput smo stali u dućan kupiti spizu i nešto za jesti, imamo road trip piknik u autu. Po putu je J. povratio sve pojedeno po autu jer je po lokalnoj cesti gledao u knjigu ili ekran. Tako da smo zastali na parkingu od Decathlona koji smo pohodili zadnjih mjesec dana u potrazi za opremom. 

U 14 h smo parkirali ispred kuće a tamo je upravo bila susjeda A. koja je žarko čekala naš povratak, kako bi joj podijelila dojmove, da ih usporedimo s njezinim od prije 20-ak godina, što smo i napravili nakon par dana uz nepalski čaj. 

Nepal // 14. dan putovanja // Kathmandu - Swayambhunath

12. travnja

Budim se oko 7, ima nekoliko preokrenutih žohara. Kad se V. probudio, opet sam ga zamolila da se riješi leševa prije nego se djeca probude. Ustajemo se jedva oko 8:45 i spremamo da odemo na doručak koji je do 10 h a bila bi šteta propustiti ga. Kad smo se vratili u sobu, sobarice su upravo bile tamo, zatežu plahte, peru podove. Tek što su otišle, kucaju opet jer treba zamijeniti pregorjelu žarulju u kupaonici. Drago mi je da su ažurni i da paze na detalje, žarulja je sinoć pregorjela. 

Danas će biti kombinacija lijenog dana i turizma, pa oko 12:30 h idemo na bazen hotela. Dan je prekrasan, vedar i sunčan, zrak je čist. Djeca ulijeću u bazen u kojem je voda friška, što ih ne spriječava da se brčkaju, a ja se neću kupati - jer sam dobila menzes, baš dobro da me poštedio dok smo bili na planini. Gosti su oko bazena bijelci, a nitko nije navikao na razinu usluge i svi odbijaju poslugu koja tu stoji i čeka, pa tako neka starija žena nosi svoju stolicu i odbija pomoć. Ne znam je li ovo zato jer bi u slučaju usluge trebalo dati manću, koju ne nose po džepovima ili se osjećaju kao da iskorištavaju ljude. U restoranu kraj bazena sreli smo tatu i kćer iz Londona koje smo sretali po EBC-u, pa smo malo popričali. U ćakuli smo saznali da su krenuli na ovaj trek za prikupljanje sredstava za dobrotvornu organizaciju i hospicij, a usput planinare. Sljedeće im je na rasporedu uspon na Kilimandžaro.

U svlačionici pokraj bazena nalaze se tuševi pa djeci naređujem da se tuširaju i operu kose. Izašli smo iz hotela oko 15 h i taksijem se odvezli do hrama Swayambhunath, kolokvijalno poznatog po imenu Majmunski hram. Swayambhunath drevno je i sveto mjesto UNESCO-ve svjetske baštine smješteno na vrhu brda u dolini Katmandua. Nadimak je dobio po stotinama rezus makakija koji nastanjuju kompleks. Stigli smo sa zapadne strane odakle je potrebno popeti strmim stepenicama (otprilike 360). Puno je majmuna, posjetiljelja, prosjaka, prodavača suvenira, ali zasad nitko nije naporan, svi ponude ili zatraže, ali odmah nas puštaju, ne gnjave i ne trče za nama. Pri vrhu skala plaćamo ulaz samo mi odrasli. Na samom vrhu nalazi se kultna bijelo obojana stupa s budnim, svevidećim Budinim očima, okruženu molitvenim kotačima. Kako se nalazi na vrhu brda, hram nudi panoramski, prekrasan pogled na cijelu betonsku džunglu i dolinu Katmandua. Majmunski hram jedno je od najstarijih i najvažnijih vjerskih mjesta za tibetanske i newarske budiste, a i hindusi ga poštuju.

stepenice prema hramu

stupa Majmunskog hrama

Puno je ljudi, lokalnih turista i neki nas počinju okruživati kao kojekakve celebrityje da se slikaju s nama, pogotovo s našom bijelom i plavokosom djecom. Jedva smo ih se rješili, pa nastavljamo obilaziti hram, suvenirnice i galerije. Nakon obilaska spuštamo se istim stepenicama pa V. preko aplikacije Pathao zove prijevoz. 

Izlazimo u Thamelu gdje idemo u šoping: u Hi-Himalu ćemo kupiti planinarske štapove kakve smo koristili na treku - bili su dobri, svi smo ih rabili i imat ćemo taj koristan suvenir iz Nepala. Kupili smo još neke sitnice u usputnim dućanima: green chilli sauce, kanu za kosu, čajeve i ajurvedske sapune za 650 rupije = 3,50 €! U suvenirnicama gledam tibetanske zdjele, privlače me da ih kupim, ali odlučujem da neću. Nepal je najbolje mjesto kupnju kvalitetnih ručno rađenih zdjela, ali ne želim ovako na brzinu, želim saznati više o njima, kao što smo saznali o mandalama u galeriji. Idemo na sladoled u lokal Silk - jedna kuglica je 330 rs (1,50 €). Preostaje nam još kupiti kremu Permetrin za liječenje šuge. U apoteci kod neprijatnog lika kupujem jednu tubu za 350 rs. Nastavljamo dalje prema provjerenoj apoteci - Thamel pharmacy gdje smo prvi dan kupili oksimetar i Diamox jer znamo da tamo radi simpatičan i stručan prodavač: kupili smo još dvije tube, jednu tablu tableta za alergiju i sirup za djecu koji bi nam trebali pomoći u borbi sa šugom, iako jedino ja imam simptome, a sve skupa plaćamo 605 rupija. 

Hvatamo Pathao do hotela, odlazimo na večeru gdje je na naše iznenađenje buffet nedjeljom - hrana je kao i obično izvrsna, a ovako možemo više toga probati. Slijedi povratak u sobu gdje se svi mažemo Permetrinom kako bi se kolektivno i istovremeno riješili šuge. Prije spavanja pakiramo se jer sutra odlazimo iz ovog dragog grada i zemlje.

podnožje hrama

Thamel ljekarna

Nepal // 13. dan putovanja // Kathmandu - Durbar

11. travnja

Cijelu sam noć loše spavala zbog straha od gaštapana, a nije pomogla ni T. koja se navalila na mene i gurala me na rub prostranog bračnog kreveta. Kad sam se konačno probudila oko 6, opazila sam još jednog žohara na podu kraj prozora a kad se V. probudio, tiho sam ga zamolila da ukloni uljeza (koji je ležao mrtav) da ga djeca ne vide. Kad smo jučer tek došli u sobu, káda je bila začepljena s razlogom, koji sam slutila, pa sam je opet začepila nakon korištenja. Usprkos predostrožnosti bile su dvije-tri bebe žohara koje sam otuširala nazad u odvod i dobro ga začepila. U jednom periodu života na Vošti jutarnji ritual uz kavu s V.-om bio je brojanje žohara koji su tijekom noći izašli iz raznih otvora, da bi ih potaracao Neopitroid posut posvuda po stanu.

  

Doručak je izvrstan, pravo iznenađenje, odvija se u velikoj sunčanoj sali, uz švedski stol i veliki izbor svega, od zapadnjačke, do azijske i nepalske hrane. Nakon doručka idemo u turistički obilazak grada po preporuci Lonely planet vodiča - krećemo južno od Thamela prema Trgu Durbar.

Hodamo ulicama, vodeći se knjigom i gugl mapsom, ulice su pune ljudi, auta, motora, pasa. Vrijeme je vedro i sunčano, smog se razišao i možemo hodati bez maske na nosu, za razliku od prvog susreta s Kathmanduom. Ulazimo u dućane u potrazi za pokojim suvenirom: u obzir dolaze samo konzumne sitnice: čajevi (poželjno je da su ubrani u proljeće, prije nego što monsun ispere biljke), himalajska sol, timut papar, mirisni sapuni. U jednom smo naišli i na knjigu Into thin air Jona Krakauera koju smo kupili za par dolara. 

oltar Ganeši

Dalje šetamo ulicama, put nas navodi kroz "zubarsku ulicu" koja je trenutno raskopana, a radnici polažu ploče. Ulica se naziva zubarskom zbog više ordinacija koje se reklamiraju gadnim slikama usne šupljne prije i poslije tretmana. Hodajući uz rub ulice, uočili smo ulaz u jednu galeriju pa smo je odlučili razgledati. Dočekali su nas brat i sestra koji drže galeriju, sestra nas je posjela i počela pričati priče o mandalama i thangka slikarstvu, tradiciji, školama, usput nam pokazujući nekoliko slika. Djeca pozorno slušaju kao da su hipnotizirani, zapravo i jesu jer mi kasnije priznaju da ih je uvukla u ugodno asmr stanje i da su sa zadovoljstvom pratili što govori. Kupili smo tri slike mandala različitih veličina, koje su dobro zapakirali u tvrdi kartonski tuljak. 

Nastavljamo dalje, na ulicama je sve više ljudi, i pomalo stižemo do trga Durbar, koji se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Ulaz smo platili 1000 rs po odrasloj osobi. Odmah nam se nude vodiči, što V. odbija - idemo bez vodiča, pa smo kao muhe bez glave. Razgledavamo hramove, palaču, oltare, ali ne ulazimo u građevine jer nam se ne da. Neko vrijeme sjedimo ispod natkrivenog dijela hrama i gledamo ljude, djecu, golubove. Oko 16 prelazimo preko širokog dijela trga i idemo prema nekoć popularnoj ulici Freak Street.

Freak Street bio je središte putnika backpackera sa zapada koji su se u doba hipi pokreta 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća kretali putovima svile, Aziji. Ulica je bila magnet za one u potrazi za prosvjetljenjenem, jeftinom drogom i mjestom gdje su granice labave. Današnji Freak Street pod imenom Jhochhen Tol samo je blijeda slika onoga što je bilo, sada ga je zamijenio Thamel, ali Lonely planet ga i dalje preporuča za one koji žele izbjeći šušur Thamela. Jedna od pokrajnjih uličica podsjeća na splitski Get, tu su čudne radnje sa sučijavim svjetlom koje prodaju zaklane kokoše u izlogu bez frižidera. 

Durbar trg

jedna od uličica kraj Freak Streeta

Durbar

Sjeli smo u lokal imena Local, uzimamo lokalno pivo i sokove. Malo smo gladni pa naručujemo i neke grickalice. Nakon što smo se odmorili i napili idemo prema klubu Purple Haze gdje bi uskoro trebao početi koncert. Došavši tamo, saznajemo da nije za mlađe od 18 godina a koncert počinje tek u 19. Sjeli smo potom još u obližnji House of Beers gdje naručujemo još koju pivu, sokove i nazdravljamo na uspješno odrađen trek uz Kala Patthar lokalni viski.

Hvatamo taksi do hotela, a tamo je u tijeku party - Gunyo Cholo, svečanost odrastanja za djevojčice, a u razmjerima naših pireva.

Idemo na večeru iako smo još siti od grickalica u kafiću pa naručujemo malo: jedan pomfrit, V. steak u zelenom papru, ja quesadillu. Za stolovima u restoranu sjede mahom bijelci a neke od njih prepoznajemo iz Lukle dok smo čekali helić za KTM.

Zatim djeca i ja odlazimo u sobu, a V. ide u izlazak.

Kad sam legla opet sam osjetila svrab i po prvi put odlučujem guglati o tome te začas saznajem - pa ja imam šugu! Sretna sam što napokon imam dijagnozu i samim tim izlječenje: lijekove lako mogu nabaviti, i za par dana imam pregled kod dermatologa, taman zgodno, kao da sam znala.

Tad uočavam jednog žohara na kauču pokraj J.-a, koji mu viri preko ramena i gleda što ovaj igra na kompjuteru. Bez panike (kuliram se) govorim J.-u da je vrijeme za spavanje i da se makne s kauča a onda šlapom neuspješno zamahujem prema njemu. Žoharu, ne J.-u. 

V. je došao u ponoć iz izlaska. Bilo mu je super i odmah se sprijateljio s likom iz Bangladeša koji je ovdje na odmoru. Kad je V. kretao doma, ovaj mu je preko svoje aplikacije pozvao taksi-motor, i poslije ga je nazvao da provjeri je li sretno stigao.