Kirgistan i Uzbekistan // 13. dan // Kamp Sirota - Ala-Kul jezero, Ala-Kul Pass - Alytn-Arašan

Probudila sam se malo prije 7 nakon noći lakog sna. Navlačim svu robu na sebe i odlazim u zahod čija je slika na prošlom blogu. Nekako uspijevam obaviti higijenu iznad rupe u kojoj se nalazi "stolica" planinara taložena zadnjih nekoliko mjeseci, dok pazim da mi jedna noga ne uleti unutra, pokraj mene je boca votke koju koristim za dezinfekciju, dok u zubima držim ženske higijenske potrepštine, jer su oni dani u mjesecu. Vani je temperatura oko nule - na zajedničkom vanjskom sudoperu voda je zaleđena. Bude se i ostali, doručak se priprema. Djeci je hladno i gazda Almaz (vlasnik kampa koji je obnoć došao na konju) uskače i spašava situaciju: vodi ih u njihov (njegov i ženin) šator koji ima malu peć na drva, daje im vrući čaj i priča s njima. V. i ja se za to vrijeme pakiramo, a onda svi zajedno idemo na doručak koji je gazdarica pripremila. Toliko mi se sviđa ovaj ritual toplog obroka i čaja da sam ga nastavila po dolasku doma. Nećemo se puno razvlačiti, danas nam je udarnički dan i trebamo krenuti što prije da bismo prije mraka stigli na odredište. Srdačno smo se pozdravili s domaćinima, gazdarica je izljubila djecu i poželjeli su nam sretan put. 

Od kampa Sirota, preko vodopada i do Ala-Kul jezera

Krenuli smo malo prije 8. Prolazimo kroz dolinu Sirote, pokraj onog kampa gdje smo jučer kupili vodu i još nekolicine. Ovdje je dozvoljeno slobodno kampirati pa šatora ima posvuda. Uskoro počinje lagani uspon uz rijeku koja se izlijeva iz samog Ala-Kul jezera, sunce je još iza brda i postaje naporno. Druge grupe ili parovi planinara prelaze nas ili ih propuštamo ispred jer su brži. Priroda me opet podsjeća na Dalmaciju i kanjon Male Paklenice s raslinjem, sivim stijenama i žutim lišajevima, a i napornim usponom.

Na karti koju smo jučer fotografirali piše da je od Kampa Sirota do samog Ala-Kul jezera 572 m uspona na 2,5 km zračne udaljenosti za što je u prosjeku potrebno 2,5 sata.

Sunce je izvirilo iza stijena i vrijeme je za prvo mazanje SPF kremom. Uspon je naporan i opet imam potrebu svako malo zastati, a pogled prema gore, tj. stijenama iza kojih se navodno nalazi jezero baca me u očaj. Prvu dulju pauzu napravit ćemo pokraj vodopada, tad smo izvadili nešto voća, a V. i T. su otišli na vodopad napuniti praznu bocu vodom u koju ćemo ubaciti prvu tabletu koju su nam velikodušno dali Francuzi. Njezino djelovanje počinje kad se ubaci u litru vode, a sat vremena nakon, voda je pročišćena i sigurna za piće. Pogled prema usponu izaziva još gore osjećaje i ne mogu vjerovati da to moramo proći. Djeca dobro podnose uspon, J. cijelo vrijeme nosi svoj ruksak, dok onaj od T. naizmjenice nosimo V. i ja. 

oko 8 ujutro

Od opreme samo V. i ja imamo gojzerice, a djeca imaju obične patike; njih troje imaju planinarske ruksake s pojasima za bokove i steznicima za naramenice, dok ja imam jedan koji sam sašila i ima dobre naramenice, nije pretežak i količina hrane u njemu se postepeno smanjuje; svi imamo kape na glavama, a kremom i odjećom štitimo se od sunca.

pogled prema jurtama u Siroti nakon sat hoda

pogled nakon dva sata

pauza pokraj vodopada

V. pokraj vodopada

Slijedi strmi uspon i najgore tlo za planinarenje - sipar. Sipar je nakupina kamenja koje se lomi od stijena, nevezano je i nestabilno za hodanje - za napravljeni jedan korak naprijed, on nas vraća dva natrag, slikovito rečeno. Ipak, ovdje je toliko puno planinara da su dobro utabali stazu i odlomljeno kamenje pomaknuto je sa strane puteljka. Ovdje je uspon dosta okomit, pa vrlo brzo možemo biti ponosni na visinsku razliku koju smo popeli. Bacamo zadnji pogled prema jurtama koje se vide u Siroti. Pri samom vrhu velike su stijene i počinje pravi škraping, treba biti jako oprezan jer sipar izmiče i kako netko ispred nas napravi korak, tako se ponekad bovani izmiču i padaju dolje. 

Još malo, stisni, upri i J. se prvi popeo na 3532 metra visine i ugledao Ala-Kul jezero, a za njim i mi ostali. Ovdje ima sigurno 70-ak planinara koji raštrkani uživaju u pogledu na tirkiznu boju ledenjačkog jezera. Naizmjence otišli smo do jezera, a stvari smo ostavili gore. Voda jezera očekivano je hladna, njome smo napunili bocu i stavili tabletu. V. je počeo osjećati glavobolju, uzrokovanu visinom a mi ostali ništa. Od prosječna dva i po sata za uspon, nama je trebalo 4, uz povremene kraće i jednu dužu pauzu od otprilike 45 minuta pokraj vodopada.  

Još smo malo odmorili, popišali se, fotografirali i krenuli dalje.

vodopad i siproviti strmi uspon, lijevo se mogu vidjeti planinari

netom prije dolaska na jezero

jezero

fotka za insta

ala brale, kul jezero!

od naljepnica ne vidi se natpis

Od Ala-Kul jezera do Ala-Kul Passa

Slijedi najteži dio ovog trekkinga za koji je predviđena razdaljina od 2,5 km za koju u prosjeku treba 2,5 sata, isto kao i netom prijeđeni prvi dio uspona, a visinska razlika malo je manja - 388 metara. Put je nekih 50 metara iznad jezera, pa se pomalo uzdiže kako se i mi uspinjemo prema Passu. Uokolo jezera golet, sive stijene i sipar. Prvi dio puta ravan je i lako ga prolazimo, a zatim pomalo počinje neveliki uspon. Kako hodamo, tako se poneki kamen otkotrlja dolje prema jezeru, pa me počela hvatati panika da bi se tako i od gore moglo kotrljati kamenje prema nama. Negdje po sredini jezera ukazao se pogled prema ledenjaku iz kojeg se slijeva voda koja čini samo jezero, a u provaliji ispod nas, tik uz jezero vide se jurte u još jednom kampu. Od sredine jezera počeli su pojavljivati znakovi upozorenja za mogući "kamenopad"; naokolo samo stijene, lijevo od nas stjenoviti vrhovi, ispod nas provalija i jezero. Postalo je užasno naporno i svako malo pauziramo, ali pazimo da se sklonimo uz kakav monolit uz put, da se barem zaštitimo od rolling stonesa. Ostalo je manje od 2 deca vode, a sad nas čega najgore od najgoreg. U samom podnožju prijevoja, tlo je utabano, vjetar brije, nagib je oko 45 stupnjeva. T. ide prva kao mala koza, vesela je, mi joj nosimo ruksak i zabavno joj je, V. ide u korak s njom. J. je uporan i nosi svoj ruksak, ne želi da mu pomognemo, vjerno me prati dok stalno zastajem ali i inicira dalji polazak riječima "Idemo?". Malo prije uspona, ostali smo bez vode i V. žica od jednog para Amerikanaca koji nam idu ususret ako imaju koju bocu viška. Dali su nam bocu vode, imaju svoj filter, uskoro će napuniti na jezeru. Onda prolazi i Kirgistanac s konjem u smjeru suprotnom od nas. I tako nakon stalnog zastajanja, napokon, u 15:15 T. se popela na vrh Ala-Kul Passa prva, zatim mi ostali. Na 3 920 m je živo, vjetar puše, pogled puca na jezero i ledenjak s jedne strane i dolinu s druge strane hrpta. Ima dosta planinara, svi su veseli i uzbuđeni zbog ovog pothvata. Jedan Francuz prišao je T. i uzbuđeno joj govori : " Bravo! Tako su i mene moj roditelji vodili na planine i mrzio sam to kao dijete, a sad obožavam i dalje sam planinarim". Tu je i lokalni vodič koji savršeno govori engleski pa sam pomislila da je Amerikanac, vodi grupu turista i prolazi ovaj prijevoj dvaput tjedno u oba smjera, po potrebi. Popričali smo i s Urugvajcem koji obilazi planine po svijetu. Nakon pola sata pauze vrijeme je za polazak, planina je nemilosrdna i moramo strogo paziti na vrijeme. 

uz jezero prema Passu

na po jezera

natpis na vrhu Passa i ledenjak

s onu stranu Passa

Od Ala-Kul Passa do Altyn-Arašana

U 15:45 započinjemo silazak. Kirgiz vodič nam savjetuje spuštanje drugim puteljkom jer je malo lakši. "Malo lakši, vraga", mislim se i svi u nevjerici gledamo što nas sad čega. Nagib je, rekla bih veći od 45 stupnjeva, posvuda je sipar i ne znamo kako ovo uopće proći. Ipak, nema druge i idemo van svojih sposobnosti. V. ide prvi, pa zatim djeca i ja zadnja. Noge nam stalno proklizavaju i užasno je naporno.  Nekoliko se "nesretnika" penje prema vrhu. Ovaj mi se smjer čini sto puta gori i pametno je bilo krenuti iz smjera Karakola, a ne suprotno, ni ovo nije lako, ali penjanje je nebrojeno puta teže.

U jednom trenu noge su mi proklizale i pala sam na guzicu svom težinom. Prolazi nas Urugvajac, kroči on sigurno, ima štapove za hodanje i primjećujem da mu arkada krvari - posrnuo je i štap se katapultirao i opalio ga po faci. On nastavlja dalje, hoda brzo, prateći momentum svoje mase i giba. Mi odlučujemo spuštati se u čučnju na guzici, tako se osjećamo sigurnije. Djeca su pronašla druge putove pa se odvajaju od nas i sigurno na guzama klize dolje. Nakon 45 minuta guznog kliza stigli smo na malo ravniji teren, ali i dalje nije lako - koljena su non-stop u zahtjevnom položaju polučučnja, proklizavanje je i dalje moguće, a drži nas fokus na prvim jurtama koje su u podnožju prijevoja, "s one strane". "Di mi je mobitel?!", viče V. Iz hlača plitkih džepova ispao mu je mobitel, ali srećom nalazi ga par metara natrag. Oko sat vremena od vrha stigli smo u prvi kamp. Sunce je još visoko, manje puše, javljamo se liku koji drži ovaj kamp. Napušeni lokalac crvenih očiju javlja se, gleda nas, zbunjen je. Sjeli smo ispred jurte za stol napravljen od daske i par blokova, a on je iznio uobičajeni set dobrodošlice: suho voće, orašaste plodove i mliječne kekse, i naručili smo nekoliko čajeva. Vrući zaslađeni čaj nešto je najbolje u ovim trenutcima, vraća me u trenutak, grije dušu i ruke. Dosta filozofije i popularne psihologije, nastavljamo dalje. 

spust

isto

ako zumirate, vidjet ćete djecu na lijevom puteljku i mene desno gore

grozni spust

prve jurte 

Golet su zamijenili trava i nisko raslinje, sve je više konja koji slobodno pasu, a ima i svizaca! Povremeno nekome treba na zahod, pa se kratko zaustavimo i idemo dalje, bez dugih pauza. Puteljci su utabani, počinjemo posrtati od umora i dekoncentracije, riskiramo uganuća zglobova, i dalje pratimo smjer kretanja po češkoj aplikaciji. Oko 18:30 prelazimo malu rijeku na divlje, snalazeći se po suhom kamenju u velikim zaletima i skokovima. Sunce se sad sakrilo iza brda kako ide prema zalazu, svijetlost je roza. Uz konje, sad  su posvuda i krave koje pasu. Kako se još niže spuštamo, tako je i flora bogatija - visoka crnogorica i poneki strmiji spust. Oko 19:30 pratimo rijeku koja je nešto dalje od nas, poneki jurta kamp, stada ovaca nam ulijevaju sigurnost da smo uskoro u civilizaciji, iako navigacija predviđa još sat, sat i po vremena hoda. Prelazimo pokoji mostić preko bočnog slijeva rijeke, a osušena balega nam se ceri u facu "pada mark, a vi još niste stigli ha ha".

Kad god vidiš konja, moraš reći "konj". konj

preko rijeke

Oko 19:50 vadimo lampadine i nastavljamo dalje. Mrkli je mrak, mjesec koji se puni pokušava nam pomoći, za dva dana bit će pun i krvav. Užasno je teško pratiti stazu po mraku, rijeka je blizu i glasna je, slabo se čujemo, ne odvajamo se jedni od drugih pa se sudaramo. Svijetla civilizacije čine se blizu, ali ne toliko koliko bi mi htjeli. Čak i mali prelasci bočnih slijevova dovode nas u očaj, prelazimo ih, upadamo u debelo blato, močimo noge i cipele. Nadu nam daju jurte i lokalci koji su izašli upozoreni lajanjem pasa. Prilazimo im i pitamo ih koliko još do Altyn-Arašana, gdje je taj čuveni "river crossing". Objašnjavaju nam i idemo dalje još nekih 15 minuta. 

Evo ga, tu je most, ograde koje omeđuju posjede i daščani most preko glasne rijeke Arašan, prelazimo ga na izmaku svojih snaga i hodamo dalje uz kampove u potrazi za našim Bulak Sayom. Kampovi su poredani jedan uz drugi, omeđeni žicama, gledamo natpise i idemo do zadnjeg, jer ne nalazimo naš. U posljednjem kampu  upućuju nas na naš kamp i tako jadni vraćamo se u Bulak Say. Iznenađen što smo došli, domaćin nam daje jurtu i objašnjava gdje će biti večera. Kako smo ušli u jurtu, mene je uhvatila zimica, drhtim i cvokoćem zubima, ne mogu se smiriti, djeca su uplašena "što ti je mama?", a ja im objašnjavam da je sve ok. Skidam sve sa sebe, nekoliko slojeva majica totalno je mokro od znoja ali brzo se presvlačim u suhu robu i prestajem s drhtanjem. Zatim pomažem njima presvući se i sve je odmah u redu. Domaćin je mladi momak od dvadesetak godina, Almazov zaposlenik, odlično govori engleski. Ovdje živi cijelo ljeto - u baraci sa ženom, jednogodišnjim sinom i bratom koji mu pomaže u poslu. Njihov dio barake u kojoj žive i kuhaju za goste gleda prema rijeci Arašan, a s druge je strane blagovaonica za goste zemljanog poda i "zidova" od čvrstog najlona, naslonjena na jedan zid barake.    

U blagovaonici odmah nude topli čaj, uobičajene keksiće i suho voće, a na večeru ćemo malo pričekati jer više nisu nikog očekivali. Grijemo se za stolom, uskoro dolazi hrana - varivo od leće, salata i manistra. Dok mi jedemo, domaćin i par prijatelja igraju na karte za susjednim stolom, kroz prozor iz barake proviruje žena i zvoca mu. Točno znam što mu zvoca! Dijete tamo plače, ona se cijeli dan bavi njime, a muž se, povrh svega, još želi malo zabaviti s drugarima. Otišao je do nje, ali opet se uskoro vratio i nastavio igru. Mi smo pojeli i otišli na spavanje nakon ovog napornog dana gdje smo prehodali oko 18 km, za nešto više od 12 sati i nakon penjanja na Pass, spustili se skoro 1400 m u Altyn-Arašan.

he he još ćete se nahodati

mjesec smije se žut, kao da pokazuje put

Kirgistan i Uzbekistan // 12. dan // Karakol - kamp Sirota

Trekking na Ala-Kul jezero

Krećemo na đir života, plan ga je izvesti u tri dana i dvije noći : prvi dan idemo od Karakola do kampa Sirota, gdje noćimo, drugi dan uključuje polazak iz Sirote do Ala-Kul jezera, obilazak jezera prema Ala-Kul Passu i njegov prelazak te spuštanje do Altyn Arašana gdje slijedi drugo noćenje, a treći dan planiramo silazak iz Altyn Arašana i dolazak u Ak-Suu gdje ćemo u civilizaciji uhvatiti taksi

  

Probudili smo se oko 6 da se na miru spremimo. Spakirali smo se do kraja, prtljagu dali Rustamu da je spremi u svoj ured, potom smo otišli na doručak. Pospremili smo ostatke doručka za ponijeti jer će nam sigurno dobro doći. U 7.30 došao je taksist, na naše iznenađenje u staroj Ladi. Taksist se čudi J.-u što je dugokosi dječak, a još više tome da s djecom idemo na ovaj planinarski pothvat. Rustam i on nešto šapuću i, čini mi se, skrivaju zabrinutost. Oko 8 krećemo prema početnoj točki - tzv. Prvog mosta do kojeg se može doći i autom starijim od 40 godina. 

Na ovaj đir do jezera Ala-Kul moguće je krenuti iz smjera grada Ak-Suu istočno od Karakola, a mi idemo iz jugo-zapadog dijela Karakola. Ugasila sam svoj mobitel i najavila obitelji da nećemo imati signala, da ne brinu i da ćemo se javiti prekosutra kad se vratimo u civilizaciju, a V. je ostavio svoj upaljen da fotografiramo i pratimo stazu preko češke aplikacije.

Vozimo se Karakolom koji je živahan u jutarnjoj vrevi, a kako se pomalo penjemo u brda, tako se količina kuća i prometa smanjuje. Dogovorili smo da nas taksist odveze dokle god je moguće da uštedimo prvi dio puta (do spomenutog prvog mosta). Čini nam se da je cesta nedavno alfaltirana dok prilazimo naplatnoj kućici i rampi u Nacionalni park (300 som odrasli, pola djeca), a zatim Lada skreće s dobrog asfalta i nastavljamo vožnju kozjim putem koji prati rijeku Karakol. Iz auta vidimo dosta planinara koji su se uputili u istom smjeru kao i mi. Oko 8.45 stigli smo do prvog mosta, pozdravili se s taksistom i krenuli. Dan je prekrasan i sunčan, nema ni oblačka, ali tko zna kako će biti kasnije, planine su prevrtljive. Mladi parovi planinara nas prelaze, neki se pristojno i kolegijalno jave, a neki prođu kao pokraj "turskog groblja". Na ovom prvom dijelu uspon je u prosjeku oko 25 %, malo strmije, pa opet dio ravno. 

kraj prvog mosta informacije koje sve živine ovdje obitavaju

rijeka Karakol

prvi most

Brzim korakom prilazi nam jedan Nijemac, pita odakle smo, "from Croatia", odgovaramo mi. "Iz Hrvatske!", govori on na hrvatsko-slovenskom i nastavljamo razgovor na toj kombinaciji. Švabo je iz Minhena, bivša žena mu je Slovenka i često je boravio u Hrvatskoj. Nakon nekog vremena mi se zaustavljamo za prvu pauzu a on nastavlja dalje. Vrijeme je za prvo mazanje faktorom protiv sunca, koje je tek nedavno izašlo iza brda. Kremu smo kupili u Globusu u Karakolu jer nismo nosili svoje, ali nije bila dobra ideja kupiti s mirisom voća jer smo uskoro privukli kukce. Planinara ima dosta, iako je kraj sezone, sredinom ljeta ovdje je sigurno napučeno kao na Rivi. Opet smo naletjeli na Švabu koji sad pauzira uz cigaretu, a mi ga prigodno nudimo votkom iz Globusa. Razveselio se i nazdravismo. Ne kloni se poroka, već ih kompenzira sportskim životom: prije par mjeseci odvozio je biciklistički maraton i na cilj došao drugi. 

prvi uspon

Nastavljamo, a uskoro smo došli do proplanka, puca prekrasan pogled na  rijeku, planine i crnogoricu, a na livadama pasu divlji konji. Sad i hladni vjetar brije, a sunce prži, tako da svako malo zavrćem i spuštam rukave košulje, djeca stalno skidaju i odjijevaju jakne, a i neprestano se trackamo kremom da ne izgorimo. Nakon ovog idiličnog mjesta uskoro počinje prvi teški uspon - strma uzbrdica nagiba oko 45% šljunčano-kamenog tla. Naporno je i svako malo imam potrebu stati, dok djeca i V. u svom ritmu nastavljaju dalje. Ubrzo dolazimo do prvog kampa koji se nalazi uz rijeku i drugog mosta na ovoj stazi. Nevjerojatno, ovdje je civilizacija - stari sovjetski kamioni i kombiji koji dovoze ljude i namirnice ili prenamijenjeni u magazin te smo se odlučili počastiti toplim čajem i sokovima za djecu i još nekim sitnicama. Ovdje se nalazi i karta koja detaljno pojašnjava ovaj kružni đir do jezera i dalje, uz razdaljine i prosječno vrijeme dolaska. 

Nakon polusatne pauze prelazimo viseći most preko glasne rijeke Karakol i krećemo dalje. Most je pješački i kamioni dalje ne mogu. Početak staze je ugodan, u sjeni crnogorice, tlo je prekriveno borovim iglicama i osjećaj je kao da smo negdje u Dalmaciji ili čak Kaliforniji, a onda počinje uspon kroz jednake vizure i raslinje. Opet je strmo i teško mi je pratiti ćakulu koji djeca ponekad forsiraju. Svako malo pauziramo, i tad mi se javio strah od medvjeda, kao lani u Yosemitiju. Tada su nas prešle dvije disciplinirane djevojke, koje će u mom umu namiriti onog medu koji čeka svoj ručak. Nakon nekog vremena izvukli smo se na proplanak, kad odlučujemo da je vrijeme za još jednu pauzu i obrok, djevojaka nema na vidiku, ili su pojedene ili su već dosta odmakle. Mislim da ne bi bili brži i da smo sami nas dvoje, djeca nisu usporavajuća, već bih rekla da sam ja najslabija karika. Poslije pauze na livadi opet počinje uspon, raslinje se prorijedilo, a prašnjava se zemlja osipa u naletima vjetra. Mislila sam da će mi hrana dati energije za žveltije kretanje, ali ništa. Prolazi nas i Kirgistanac koji s natovarenim konjem ide uzbrdo. Kad smo se uspeli 50-ak metara, raslinja skoro pa više nema, uokolo su stijene među koje se provlačimo. Bacam pogled na proplanak iza nas i ipak sam ponosna koliko smo prošli, pa mi ponos dalje elan da malo žustrije krenem naprijed. V. navigaje po aplikaciji i uskoro bi trebali doći u kamp. Sada slijedi spuštanje među stijenama, a onda opet grozni uspon. Inspiracija je presušila, opet sam jadna i bijesna na prirodu - zašto opet uspon kad smo se sad spustili! Djeca idu ispred nas i lako se penju, pa još jedan spust u dolinu Sirota gdje bi trebao biti naš kamp. Hodamo, hodamo i hodamo a onda smo ugledali jurte! To je to! Napokon smo stigli!

drugi most

magazin s ukusnim čajem

do Sirote još navodno jedan sat

detaljna karta

Prolazimo jedan kamp, pa drugi pa treći i napokon oko 15 sati dolazimo do našeg Bulak Say. Svaki se kamp sastoji od nekoliko jurti, na kojima su veliki natpisi s imenom svakog kampa, a počesto i onoga što nude: yurt stay, food, wi-fi! Vičemo "zdravstvujte!" i tada je iz jurte izašla jedna žena. Govorimo joj da imamo rezervaciju, suzdržano nas pozdravlja i kazuje nam koja će jurta biti naš večerašnji smještaj. Ugostila nas je u blagovaonskoj jurti, ponudila čaj, kekse i suho voće. Pitamo je ima li vode, jer smo popili svu vodu koju smo ponijeli. Kaže da nema više vode za prodaju, gotova je sezona i nezgodno im je donositi vodu, objašnjava da postoje tablete za pročišćavanje vode, ali ni njih nema. Hvata nas panika, kako ćemo bez vode???!!! Tu je rijeka, ali nije čista, upravo jedan konj pase, ali i kaka. Na brzinu smišljamo što ćemo i kako ćemo i s gospođom dogovaramo da nam prokuha nekoliko litara vode da imamo za ponijeti. Kako smo mogli biti tako glupi i ne opremiti se tabletama i filterima za vodu?!?! Doduše, Rustam nam je govorio da gore ima vode i piva na prodaju, a da je planinska voda čista s bočnih slijevova gdje konji ne zalaze. Smjestili smo se, sunce je još visoko, presvukli smo oznojenu robu i povješali je po jurti da se osuši, a onda počinjemo žicati ostale planinare imaju li tablete za pročišćavanje vode. Tad su zastali neki Francuzi, jedan stariji gospodin i mlađi momak, prilazimo im na francuskom (Francuzi vole kad im se obraćaš na njihovom jeziku. Ma šta filozofiram, normalno, kao što smo se i mi obradovali kad je Švabo krenuo na hrvatskom) i pitamo za tablete. Nemaju ih, ali sad su prošli jedan kamp koji prodaje vodu, pet minuta odavde. A zatim pitamo ih odakle su krenuli, kako im napreduje i slična pitanja: jutros su krenuli iz Altyn Arašana, prošli su Ala Kul Pass i jezero, danas se planiraju vratiti u Karakol - idu u smjeru suprotnom od nas. Pozdravili smo se, oni su krenuli dalje, a mi do dotičnog kampa u potrazi za vodom. Kako sam se izula iz gojza da mi se stopala odmore, odlučila sam ovu kratku šetnju prohodati u japankama i čarapama. Požalila sam čim smo krenuli! Na jednom šatoru piše natpis "shop" i izloženo je nekoliko boca vode i sokova. Nema nikog pa V. viče ne bi li se netko pojavio. Izašao je najsmješeni Kirgistanac s kojim smo isposlovali 3-4 litre vode (sve što je imao), a zatim nastavili razgovor, prati nogomet pa zna za Hrvatsku, gdje inače živi, koliko ima djece i slično. Kad smo se vratili u naš kamp od gazdarice užicali smo šifru za wifi pa smo se javili obiteljima, ali nismo željeli trošiti baterije pa smo vrlo brzo ugasili mobitele. Na obližnjem potoku malo smo močili noge, sunčali se i odmarali. Otišla sam kod gazdarice u jurtu koja služi kao blagovaonica za goste da se dogovorimo za večeru koja je uključena u cijenu boravka pa smo se zapričale, odjednom mi je postala simpatična. Ne sjećam se njezina imena, ali sjećam se drugih stvari: ona je Almazova žena, vlasnici su ovog kampa, onoga u Altyn Arašanu u kojem nam je sljedeći smještaj, nude usluge jahanja, najma konja i slično. Ona je cijelo ljeto ovdje i ugošćuje planinare, muž redovno konjima doprema hranu i piće, i preko ljeta mlađa su djeca s njom. Preko zime radi kao učiteljica kemije u školi, djeci je već počela škola pa su u nizini, a najstariji sin studira informatiku u Japanu. Pitala sam ju je li ikad išla na jezero - ni ona ni djeca nisu nikad bili, samo muž, dok sa strahopoštovanjem priča o tome. Čini mi se zabrinuta za nas, što smo naumili s djecom gore, ali ne govori ništa, to sama zaključujem. Na kraju mi je rekla da će večera će biti u 18 i izvadila komad mesa iz ledenice. 

šekret

pogled na kamp iz šekreta

gore desno je Ala-kul jezero

Na potoku smo dočekali sumrak, zahladilo je, odjevamo se toplije, gazdarica je prekrila krovni otvor na jurti, a mi smo unijeli robu koja se uspjela osušiti na suncu. Došli smo na večeru, do nas sjedi mladi par Francuza s kojima počinjemo uvijek isti razgovor, odakle, koliko dugo, gdje idu dalje... imaju li tablete za pročišćavanje vode, na što smo konačno dobili potvrdan odgovor! Ponijeli su ih dovoljno za sebe i imaju pet komada za nas. Dok večeramo varivo od leće i mesa uz uvijek prisutan crni čaj, razgovaramo s njima - žive u Ženevi zbog posla, a to im savršeno odgovara zbog omiljenog hobija - planinarenja. 

Mrkli je mrak iako je oko 19 sati. Jako je hladno i po noći temperatura padne ispod nule. Obavljamo higijenu koliko je to moguće zbog manjka uvjeta i vode, a zatim zatvaramo vrata jurte i odlazimo na spavanje. Ovaj smještaj nam je osigurao i pokrivače i vreće za spavanje, imamo nekoliko pokrivača viška, pa smo se začahurili i legli svi zajedno jedan do drugoga. Djeca su brzo zaspala, a ja nikako. Bilo je prerano i, usprkos današnjem naporu, tijelo nije naviknuto na tako rano lijeganje. Tek nekoliko sati kasnije V. i ja skužimo da mutavi ležimo jedno pokraj drugog, misleći da onaj drugi spava, ali već je bilo kasno i san je zaista došao na oči.  

prijelaz preko drugog mosta

pauza na proplanku

konjanik

još malo do kampa

Bulak say Yurt kamp i roba koja se suši

gacanje po mrzloj vodi

sumrak na planini