Nepal // 1 //

Kako je sve počelo (opet)

Naša putovanja počinju uvijek na isti način. Sredinom prosinca na Revolut mi je došla obavijest o velikoj kupnji s jedne od stranica za avionske karte. Odmah sam znala o čemu je riječ - V. je naletio na dobru cijenu karata pa je, bez pitanja, kupio. Lokacija nije bitna, važne su jeftine karte. Kad sam ga pitala, sva u grču, "di idemo?", naravno da mi je pao mrak na oči čim sam čula Kathmandu, Nepal. "Pa di u Nepal?!" U glavi mi prolaze sjećanja na razoran potres od prije 10-ak godina, pa sam se sjetila "groznih" Nepalaca na koje se ljudi u Hrvatskoj žale, pa Himalaja... "OK, al nećemo baš na Mount Everest?", pitam ja. "Oćemo", odgovara V.

Kako smo ograničeni dječjim školskim praznicima, tako ćemo i ovo putovanje preživjeti za vrijeme dva tjedna uskrsnih praznika. Prvih par mjeseci sam ignorirala ovu činjenicu. Onda sam s police izvadila Lonely planet vodič koji godinama stoji i čeka ovaj trenutak. Pa sam malo počela gledat videe i blogove ljudi koji idu na Everest Base Camp Trek (EBC Trek) sami i s djecom. V. je za to vrijeme vrijedno organizirao i dogovarao tijek putovanja s Nepalcima i savjetovao se s AI. Zadnjih par tjedana proveli smo u čestim odlascima u Decathlon i Intersport, kao i u naručivanju opreme s Amazona, kako bi imali sve potrebno za ovaj "trek života". Isto tako, u dm-u smo nabavili toliko raznih zavoja, flastera za žuljeve, kurje oči, a od doktora smo tražili recepte za sve moguće lijekove koji bi nam mogli zatrebati. 
Kad smo pomalo počeli govoriti bližnjima da idemo u Nepal, neki su se smijali, na račun toga kako Nepalci masovno dolaze u Hrvatsku, a mi smo "jedini" koji idu u suprotnom smjeru, a neki su, razumljivo, kao i ja sama, bili zabrinuti, jer di ćemo baš u Nepal i to s dicom. (Ovo me sjetilo na najčešći komentar kad smo išli u Indiju prije nekih 8-9 godina - "U Indiju? S djecom?", kao da tamo nema djece, doktora, civilizacije i kulture.)

Najpozitivniji komentar vezano za put u Nepal čula sam desetak dana prije putovanja, od susjede gospođe A., koja je tamo bila prije dvadesetak godina i to joj je najdraže putovanje u životu. Još smo se par puta vidjele da mi ispriča kako joj je bilo i da mi odagna strahove. 

Dva-tri dana prije putovanja uhvatio me eksplozivan proljev koji je trajao još nekoliko dana, tako da sam i prije dolaska u "strašni" Nepal počela piti imodium. 

1. dan // Bruxelles - Kathmandu

Nedjelja, jutro. Krenuli smo autom prema Briselu u 8:30. Dok smo se još vozili kroz kvart, V. je shvatio da je zaboravio svoj flis, koji je u svakodnevnom životu praktičan a na planini ključan. Okrećem volan i vraćamo se prema kući. Sjetila sam se praznovjerja "ne vraćaj se kući ako si nešto zaboravio, to donosi nesreću", ali mislim se, veća je nesreća ne uzeti flis. 
Vožnja je bila dobra, iako mi se spavalo. Na parkingu Ciao ostavljamo auto, pa nas njihov šalt vozi na terminal gdje smo brzo obavili check-in, kontrolu i boarding. Avion Air China polijeće za Chengdu oko 13:30. Smjestili smo se u naš red s četiri sjedala u sredini, djeca su odmah počela prčkati po ekranima za zabavu a ja sam zaspala. Kasnije, nakon obroka, svi smo još malo zaspali. 
U avionu me više nije mučio proljev, a nakon odlaska u wc išla sam dezinficirati ruke gelom. Tad se dogodila najveća nesreća na putovanju. Zbog tlaka u kabini, bočica se stisnula a kako sam je otvorila, tako je gel proletio kroz procjep između sjedala i pošpricao djevojčicu s naočalama koja je sjedila iza mene, direkt u oko! Odmah su svi skočili, stjuardese, mama od djevojčice. Djevojčica je plakala i iza zavjese su joj ispirali oko. Zatim su mene pozvali na raport. Odmah sam pokazala bočicu gela i priznala krivicu. Naravno, bilo je jasno da je u pitanju nesretni slučaj, ali grozno sam se osjećala iako je stjuardesa i prema meni bila puna razumijevanja. Oko ovog događaja proteklo je oko sat i po vrimena, nakon čega smo, uz ovjeru stjuardese, razmijenili kontakte u slučaju kontakta osiguranja zbog pretrljene boli i nesreće.
Sletili smo u Chengdu u Tainfu zračnu luku oko 23:30 po našem, 5:30 po kineskom vremenu. 
Karantenska kontrola brzo ide, a onda stajemo u red za graničnu kontrolu iako idemo na transfer. Čekamo 20-ak minuta i kad smo došli na šalter kažu da smo krivo postupili. Okrivljujem loše oznake za transfer - na njima piše Int'l flights, Taiwan, Macao i Hong Kong, pa tko bi pomislio da mi moramo tu ići? Ovaj je prolaz znatno manji, ali  svejedno čekamo pola sata, a mene užasno boli drob. Ovo što čekamo sigurnosna je kontrola, dakle: prolij vodu, vadi ekrane, i za kineze najgore oružje - upaljače i power bank, a zatim kontrola pasoša. 
Idemo na gate, imamo još sat vremena od kojih više puta idem na wc (bez učinka), boarding je u 8:55. Počeo je na vrijeme, busom nas voze do aviona Airbus 330, u kojem smo svi odmah zaspali. Kad sam se probudila, letjeli smo iznad Himalaje.

Nakon 3-4 sata leta stigli smo u Kathmandu u Tribhuvan Međunarodnu zračnu luku, busom nas voze do terminala. 

Himalaja

Na terminalu treba ispuniti podatke za dobiti vizu, što je moguće napraviti na kompjuterima ili preko mobitela kad se spoji na WiFi. Kako imamo hrvatsku putovnicu, a živimo u stranoj zemlji, nije moguće s hrvatskim pasošem ispuniti podatak o ispravnoj aderesi nego samo pretpostavljaju adresu u Hrvatskoj, pa nakon više pokušaja, V. upisuje adresu svoje mame i tako napokon uspijevamo ispuniti podatke. Mene ovo sve iscrpljuje i plače mi se zbog neuspjelih pokušaja. Na kraju nas V. prijavljuje a djeca mu pomažu čitati podatke s putovnica. Oni su veseli i super podnose ovu, meni stresnu situaciju. Idemo na šalter gdje plaćamo 3 vize (30$ po osobi), a za T. nije potrebna jer ima manje od 10 godina. Prolazimo graničnu i sigurnosnu kontrolu i napokon smo slobodni. Tražimo gdje su naši kuferi (prošlo je više od sat i po otkad smo sletjeli) i bojim se da ih je netko maznuo. Ali nije. Službenica stoji pokraj njih i čeka. Provjerava brojeve i daje nam naše kufere.
Pretplaćujemo taxi, a onda na šalteru V. kupuje sim karticu Nepal Telecoma (10 GB oko 5 eura).
Taksi je minijaturni auto u koji jedva staju dva velika kufera. Nebo je oblačno i oblaci potiskuju smog, osjećam jaku zagušljivost i stavljam pripremljenu masku. Vozimo se uz ogradu Pashupatinath područja, gdje se nalazi najpoznatiji hinduistički hram u gradu. Dok čekamo na semaforu, oko našeg auta odvija se tipični azijski stil života: auti neprestano trube, auspusi ispuštaju kojekakve plinove, motori prduckaju, pješaci trče preko ceste ili hodaju po trotoarima (kojih ovdje ima), u dućančićima uz cestu sjede prodavači, prometni policajci reguliraju promet, žene nose djecu u naručju, mladi muškarci drže se za ruke dok šetaju, bakice prodaju marame, krpe, zastave,...  

Nakon pola sata vožnje stižemo do Hotela Shanker. Povijesni je to baštinski hotel s 4 zvjezdice smješten u palači iz 19. stoljeća, koja je 1964. godine pretvorena u luksuzni smještaj. Nalazi se u mirnoj četvrti Lazimpat a u neposrednoj blizini turističkog i planinarskog središta - Thamela.
Naša je soba obiteljska, s dva bračna kreveta. Nakon što smo malo došli sebi i osvježili se krenuli smo pješice prema Thamelu. Prvo idemo na bankomat, gdje dižemo grdne pare, jer (kako smo naučili u Kirgistanu) na planini treba imati keša. Slijedi Thamel Pharmacy apoteka gdje kupujemo oksimetar i Diamox, tablete za visinku bolest. Zatim idemo u Hi-Himal. Hi-Himal lokalna je marka planinarske opreme, a u njihovom dućanu mogu se iznajmiti vreće i pernate toperice (down jacket) i druga oprema. Vlasnik Bam oduševio se kad je čuo da smo iz Hrvatske, bio je tamo prije par godina i ima prijatelja Zagrepčanina. Njegova je ekipa super uhodana: iznajmljujemo četiri vreće za spavanje (baždarene na -21 stupanj), dvije dječje toperice a druge dvije  smo sebi kupili jer je cijena prava sitnica za tu kvalitetu - 70 eura. Još smo iznajmili dva trekking štapa. U drugom lokalnom dućanu Shoma kupujemo još neke potrebne sitnice.
Vraćamo se pješke do hotela, ovaj put natovareni opremom koje nosimo u rancima na leđima - neznatna priprema za sutra! Ulice su kaotične, gledamo kako čovjek dolazi pored stabla i kao da je na krevetu, namješta se i liježe na trotoar.
U hotel je došao agent s kojim je sve dogovarano, pa je V. išao poslovati s njim i platiti sve što još treba. Kaže da na aerodromu treba biti u 6:30 a ne u 5 kako smo na početku mislili. Pakiranje, tuširanje i odlazak na večeru u restoran hotela Cosy Kailash. Biramo s menija, dobro smo se najeli lokalne i zapadnjačke hrane. U sobi još nastavljamo pakiranje i oko 23 liježemo na spavanje.  

Hotel Shanker

Thamel u Ktm

jedan od lokalnih prodavača opreme

Hi-Himal

Kirgistan i Uzbekistan // 19. dan // Istanbul - Zagreb

Zadnji dan 

Nek se zna - bila sam nemarna i nisam zapisala natuknice pa pišem napamet po sjećanju šest mjeseci kasnije.

Buđenje, doručak, spremanje. Prije izlaska iz hotela idemo još malo prošetati po uličicama u potrazi za nekim sitnicama, ali ništa ne radi. Odustajemo od kupovine, što smo kupili sinoć, kupili smo.

Natrag u hotel po prtljagu pa na metro za Međunarodnu zračnu luku Sabiha Gokcen. U zračnoj luci preuzimamo torbe koje smo prekjučer ostavili da ih ne teglimo po gradu. 

Čekiramo što možemo čekirati u ovoj škrtoj kompaniji Pegasus (a i mi smo škrti kad njom letimo), pa idemo na sigurnosnu kontrolu te naš gate. 

Gate za Zagreb nalazi se u slijepom crijevu aerodroma, na najdaljem dijelu u prizemlju. Puno je ljudi, ogromna je gužva za naš, a i druge letove. Saznajemo da prije ukrcaja svi moraju izvagati ručnu prtljagu (a mislili smo da ćemo proći lišo kad nam je nisu izvagali pri čekiranju) - naši su ruksaci preteški pa sve moguće stavljamo na sebe: odijevamo robu koja je u ruksacima, oko pasa zavezujem jaknu u čije džepove trpam teške tvrde sapune koji su odličan suvenir, isto tako V. i djeca - laptop u platnenu kesu pa sve skupa oko vrata, sve na nama visi samo da su ruksaci laganiji - nećemo im dat ni lipe!

Kad je službenik naknadno izvagao i vidio da se ne zezamo, oprostio nam je koji gram viška. Zadovoljni smo što smo uspješno prošli ovu torturu te se ukrcavamo u bus koji bi nas trebao odvesti do aviona. Kako je ulazak putnika u bus usporen zbog vaganja, u zagušljivom busu onako natovareni i debelo odjeveni čekamo nekih pola sata do 45 minuta. Tu su razni ljudi, parovi, obitelji s djecom, poslovnjaci, imigranati, manekeni, i svi štede i lete Pegasusom. 

Let traje oko dva sata i neizmjerno se veselim povratku. Na aerodromu u Zagrebu dugo čekamo na imigraciji, čega smo se odvikli na europoskim letovima zbog Šengena. Ipak, uvijek sam presretna kad dođemo u Hrvatsku da mi dođe zagrliti graničnog policajca ili policajku. Zatim smo skupili svoju prtljagu i uhvatili Uber koji će nas odvesti kod D. i F. Potom kupimo naš auto s najmjerno krivo parkiranog parkinga, na sreću, nitko nam nije izdušio gume (tako bi ga još teže makli) a već sutra ujutro krenuli put Njemačke. U Njemačkoj smo prenoćili u simpatičnom konačištu i sutradan u subotu stigli kući. U nedjelju smo otišli kupiti školski pribor i hranu, a u ponedjeljak je počela nova školska godina i radni tjedan - toliko željena rutina i mir svog doma.   

Zaključak

Na ovo putovanje zamalo nismo ni krenuli zbog očaja koji me obuzeo par dana prije polaska. Ipak, to je bila lekcija da se u Hrvatskoj ne iscrpljujemo, ne družimo do besvijesti s dragim ljudima, nego da se malo više posvetimo sebi i svom miru. Kad smo naposljetku krenuli na put, nervoza je pomalo kopnila a snaga i fokus koji se raspršavao na druge, vratio se na našu "moćnu gomilicu" ili fantastičnu četvorku T., J., V. i K. 

Koliko god mi je Istanbul bio odbojan u pameti, toliko mi se nanovo svidio u ovih par dana provedenih u njemu. A Uzbekistan i Kirgistan su me (nas) oduševili, tamo bih se zasigurno voljela još koji put vratiti. U Uzbekistanu smo bili kratko da bismo kvalitetno upoznali golemu kulturu zemlje Puta svile,  tek smo dotakli neke od glavnih gradova na njemu - Taškent, Samarkand i Bukharu. 

Kirgistan nas je oduševio prekrasnom prirodom, čak nam se svidio i derutni Biškek u kojem smo skoro ostali duže nego što smo trebali, a pogotovo opušteni Karakol.

U obje zemlje (i ono malo u Istanbulu) ljudi su bili prijateljski nastrojeni i uvijek spremni pomoći. Nije nam se ništa loše dogodilo (čak se upala slijepog crijeva nekim čudom povukla nakon ture antibiotika) i sretno smo se vratili, spremni za nove avanture u još više planine.    

 

Evo još malo slika s Bospora

Himzo - U Stanbolu na Bosforu
 

Kirgistan i Uzbekistan // 18. dan // Istanbul

Buđenje oko 7. Pišem blog o posljednjem danu u Buhari, 10 dana sam u zaostatku. Nakon što su se svi probudili, idemo na doručak, muški na terasi, a T. i ja unutra jer se bojimo galebova, ali nakon doručka pridružile smo im se vani kako bi popili kavu zajedno dok dogovaramo plan za današnji dan. U sobi još malo nastavljam pisati, a onda se idem tuširati. U ogledalu vidim svoj odraz s leđa i ogromnu modricu na jednoj polovici svoje gole guzice. Prisjećam se, to je uspomena s hajka na Ala-Kul jezero, kad sam se prosula pri spustu s vrha po strmoj stazi i sipru. Još se malo svi spremamo i  naposljetku izlazimo iz hotela. Dan je prekrasan, sunčan, ni vruć, ni hladan; kafići, restorani, knjižare, dućani s cipelama i suvenirima otvorili su, ali još nema gužve i još je sve miriše na svježinu novog dana. Iz hotela spuštamo se pješačkom ulicom prema jednoj od prometnih gdje možemo lako uhvatiti taksi, ali prvo V. podiže novac s bankomata Vakif Banka. Na cesti pokraj ulaza u metro stanicu Kadıköy stajalište je za taksije, ali ipak hvatamo Uber do trajektne luke Üsküdar koja se nalazi na našoj, azijskoj stani grada. Vozimo se 20-ak minuta i vožnja stoji oko 6 eura. Današnji je plan vožnja po Bosporu, morskom tjesnacu koji dijeli Istanbul na dva kontinenta. Na automatu V. kupuje karte za trajekt koji polazi u 11:35. Vožnja trajektom košta 44 lire (po osobi) s karticom koju su nam posudili u hotelu te je napunili kreditom na aparatu u luci. Svuda piše ferry iako nije riječ o trajektu, nego o putničkom brodu. Sjedimo na palubi i uživamo u pogledu, na ovaj način može se lijepo razgledati obalni dio grada, njegove vile i palače, džamije i utvrde i ine arhitektonske zanimljivosti, a sve više i više uokvireno šumom kako plovimo sjeverno.

Nakon otprilike sat i po plovidbe stigli smo u Anadolu Kavağı (Kavađi), ribarsko mjesto gotovo na samom ulazu u Crno more. Prvi dojam nudi porat koji je načičkan ribljim restoranima, kafićima i turistima. A s obzirom da je mjesto na dobrom strateškom položaju, kroz čitavu je povijest bilo atraktivno te ima utvrdu na brdu iznad samog mjesta koju idemo posjetiti. Cesta koja vodi uzbrdo strma je, prolazimo pokraj kućica, vila i vojnog objekta, a zatim kroz grmlje koje je izraslo u napuštenim ugostiteljskim objektima kroz koje vode skale prema utvrdi. Zapravo, dosta me podsjetilo na kratki uspon od 20-ak skalina s Firula prema Tenisu ili s Firula prema Dvoru ili s Punte Firula prema Šumici.  Pri samom vrhu neki lokali rade, dok su ostali objekti zatvoreni, pretpostavljam zbog kraja sezone. Ruševine utvrde Yoros raspršene su po teritoriju, glavni dio čini još djelomično očuvani interijer, a naokolo ostatci ostataka i ograda. Ima turista, ima i zmija. Zatvoreni dio, na moje iznenađenje nije postao javni zahod, iako ima tragova nemarnog boravka u vidu odbačenih limenki. Odavde puca pogled prema trećem bosporskom mostu imena Yavuz Sultan Selim a iza njega otvara se Crno more. Nakon fotografiranja i obilaska spuštamo se natrag u centar mjesta Anadolu, šećemo pitoresknim kaletama, s renoviranim ili napuštenim drvenim kućicama (nalik na shotgun house), urešeni cvijećem, dopadljiva je kulisa za snimanje - zaštitar nas zaustavlja i moli da pričekamo 10-ak minuta dok snime scenu.

Anadolu Kavađi

Yoros utvrda

Yavuz Sultan Selim most preko Bospora i u pozadini Crno more

Na dnevnom redu slijedi kupanac pa nastavljamo prema južnom dijelu mjesta, uz vojni objekt kako bismo došli do kupališta koje smo još vidjeli s broda. Kamena šetnica uz cestu pojačana je stijenama iako, pretpostavljam da u tjesnacu nema jakih udara valova jer je europska strana tek 2-3 km udaljena. Ovo je mjesto raj za muškarce, koji provode vrijeme u društvu ili sami. U hladovini niskih borova, na rasklopnim stolicama ili visećim mrežama iz Dekatlona čitaju, kartaju, igraju tavle. Mi tražimo mjesto gdje ćemo se okupati, ali ne vidim ni jednu ženu i nije mi ugodno. Zato idemo dalje i dalje prema parkiću gdje su stolovi za piknik. Za stolovima ima žena, ali ni jedna se ne kupa. Zato V. i djeca idu u more puno sitnih meduza koje nisu opasne, a ja čekam povoljniji trenutak. (Prije 5-6 godina na putovanju u Indoneziji primijetili smo da se žene ne kupaju, dok se muškarci i djeca kupaju u robi. Tada se V. kupao u mudantinama i svi su ga čudno gledali. Zato smo oprezni u muslimanskoj zemlji, iako je Turska zaista dosta moderna, ja želim izbjeći poglede i ne šokirati ako ne trebam.) Uskoro je pokraj nas došla obitelj: mama, tata i odrasla kćer. Kada se ona skinula, tada sam se i ja osjetila sigurno, iako se ona kupala u majici, a ja u bikiniju. Stijene su tamne, ulazim u more na bapski način jer ne želim smočiti kosu. Ipak, uživam jer: "Lijek za sve je slana voda: znoj, suze ili more." - Moja Afrika, Karen Blixen. Nakon duševno ljekovitog kupanja, među stijenama vidim štakora. Pa šta očekujem, čudo da ih nisam vidjela više! Sušimo se pašminom i šalom koje nosim za potrebe brisanja, u slučaju nenadane zime ili ulaske u sveta mjesta i spremamo se za polazak. Hodamo natrag prema portu, i ovaj put vidim još nekoliko žena koje se opušteno kupaju ili sjede s društvom. Ipak, u jednodijelnim su kostimima. Vabitelji nas pozivaju da se ugostimo baš u njihovom restoranu, pa odabiremo jedan odmah pokraj ulaza u pristanište broda. Jedemo frigane srdele i školjke u ovih 45 minuta koliko imamo do broda za natrag. Sati je 17.15 i ukrcavamo se na brod, sunce sve zlati: budi se uvijek isti osjećaj, prisutan u povratku s jednodnevnog izleta na "otoku", opaljeni suncem, siti, uz vjetar sličan maestralu. Brod plovi europskom stranom prvo u Rumeli Kavağı koji se nalazi prekoputa, a onda dalje. U sjeni smo, prolazimo mala mjesta, škveriće, pa izlazimo na jednoj od idućih stanica u mjestu Sariyer, gdje smo prošetali, pojeli sladoled, djeca su se poigrala u parkiću za bebe, a onda se opet ukrcali na brod. Kako plovimo prema Zlatnom rogu, tako se smanjuje količina šume i povećava količina zgrada. Vožnja brodom nešto je najbolje što se može napraviti u Istanbulu i njegovoj okolici. Nudi pravi omjer aktivnosti i pasivnosti - kao ona doskočica, "bio bih zmija - ležiš a ideš". S broda puca prekrasan pogled, mogu dovoljno dugo gledati naokolo, što ne smijem kad sam vozač, gledam i ljude na brodu, mladi i stari, žene polugole ili zamotane, obični i medicinski turisti - grupice muškaraca krvavih folikula na glavama koji su došli na presađivanje kose. Temperatura je slična kao i u Dalmaciji u isto doba godine, uz pogled na lučice, škveriće, kafiće i slučajne plaže, a onda opet luksuzne vile, nove i stare, samo što je sve milijun puta veće od naših gradova i mjesta uz more. Kako pratim na karti gdje se krećemo, tako primjećujem da se dosta mjesta zove balikči, a to su mahom riblji restorani i ribarnice. Sjetimo se, grad u Kirgistanu, prvi u koji smo došli na obali Issyk-Kula zove se isto tako, Balykči, što na kirgistanskom, jeziku srodnom turskom, isto znači - ribar. Oko 19 i 15  iskrcali smo se u Kadıköyu, sunce je zašlo ali još je sumrak. Smucamo se po kvartu koji vrvi u večernjoj gužvi. Ulazimo u nekoliko suvenirnica razgledati te kupiti lokume, mirisne sapune, i nakon nekog vremena pristajemo da T. kupimo željenu igračku - Labubu, plišanca za kojim su svi poludjeli, za nekih 10 eura. Euforija je potrajala nekoliko dana te će se kasnije rastužiti shvativši da je dobila - Lafufua, falšu verziju igračke koja je zaludila svijet i čiji se primjerci prodaju i za stotinjak eura. U trenutnu pisanja, u ožujku mjesecu, Lafufu čeka da mu sašijem glavu jer je otpala dok se V. njome igrao. 

Anadolu Kavađi i Yoros utvrda

restorani u portu

Na večeru smo otišli u isti kao i sinoć Hamsi pub na još jednu porciju ribe. Dok sjedimo u prizemlju, puštamo djecu da sama idu u zahod na katu, ali uskoro idem za njima jer mi vrag ne da mira. U zahodu srećem neku ženu koja me upozorava da u Istanbulu uvijek pazim gdje su djeca i da ih nikad ne puštam same. "Yes yes, I know some people...", i ode ne dovršivši rečenicu, ali je zadovoljna što me upozorila. Vraćamo se za stol na večeru, ali njezino upozorenje mi je spustilo tamnu koprenu koja se napokon podigla nakon dva lijepa dana u Stambolu. K vragu, s Istanbulom uvijek neki osjećaj između ljubavi i mržnje, iako nije sam grad kriv...

Vraćamo se u hotel, gdje se pakiramo za sutra. Avion je u razumnu uru, tako da ćemo se moći i naspavati i otići na doručak. 

Anadolu Kavađi

Kirgistan i Uzbekistan // 17. dan // Istanbul

Probudila sam se... ma zamisli, ja sam se probudila. Je li bio koji dan da se nisam probudila? - Nije još! Mislim da nema ni mog posta koji ne počinje s ovom rečenicom. Ipak, tako je najlakše početi opisivati dan bez obzira je li se pogubio u računanju vremena, vremenskoj zoni ili nespavanju. Kao što je i besani odlazak u krevet ipak teoretski reset dana, tako je i "buđenje" u novom postu označavanje novog dana. 

Ajde mala ne filozofiraj... 

Probudila sam se još u avionu oko 6 ujutro po istanbulskom vremenu (to je oko 9 po kirgistanskom), što znači da sam spavala oko 4-5 sati, na ovom 5h50 min dugom letu. 

Sletjeli smo oko 7:20 u  Međunarodnu zračnu luku Sabiha Gokcen; slijedi kontrola putovnica koja dugo traje, iako su šalteri podijeljeni na domaće i strane putnike, a zatim čekanje prtljage. Na istoj traci za prtljagu drugi putnici s drugih letova čekaju svoj bagaž, ne sjećam se odakle su doletjeli, ali većina je njih čekala kartonske kutije, u kojima je - flaširana voda! Evo napokon naše prtljage: mali kufer, V.-ov ranac i moj novi ranac. Kad imamo ovoliko puno prtljage (još četiri ruksaka ručne), uvijek osjećam breme i muka me hvata koliko toga moramo tegliti, a onda još unaprijed katastrofiziram moguće situacije - masu prtljage u nagužvanom javnom prijevozu, kad mi je prvenstveno  jedno oko na djeci, a drugo na stvarima. Zato inzistiram da prtljagu ostavimo u lockerima na aerodromu. Samoposlužnih lockera nema nego samo šalter na kojima su neljubazni muškarci. V. se snažno protivi ovome, ne zbog nesigurnosti nego škrtosti, ali meni više vrijedi platiti 16 eura i ne tegliti ranac u kojem je tapet i druge, za Istanbul, nepotrebne stvari, usput imam i obični ruksak na leđima u kojemu je laptop, putovnice i slične vrijednosti, a nemam dva para leđa. Ha! Mislim da mi je dobar argument, plaćam i ostavljam ruksake, što nam  zateže međusobne odnose, ali idemo dalje. Od drugih praktičnosti treba napomenuti da je V. kupio tursku e-SIM karticu dok smo još bili u Kirgistanu, jer je očito blokirana kupnja iste na području Turske (znatno je povoljnija ova online). U metrou slijedi ista procedura: kupnja karata i linija metroa do zadnje stanice Kadıköy jer nam je smještaj u istom hotelu kao i u polasku. Kadıköy je praznjikav, ugodno je jutro, još nema gužve ni turista, dućani i kafići još ne rade ili tek postavljaju stolice i stolove.

turski streetfood

U Khalkedon Hotelu soba još nije spremna, srećom, prethodni gosti su je napustili i čistačica je već unutra te ostavljamo prtljagu na recepciji (minijaturna recepcija, bez ikakva paravana, naša prtljaga je onako na izvol'te, može se poslužiti tko god dođe, ali je bar ostavljamo besplatno i s vjerom da će sve dobro biti, ali moj vrijedni ruksak uzimam). U blizini se nalazi šarmantni kafić Lusnika koji u ponudi ima doručak i maloprije je otvorio. Na terasi smo jedini gosti uz domaće mace koje se izležavaju po stolicama. Doručak je odličan - jaja, pomfrit, turska kafa, a V. je odabrao kraljevska turska jaja - menemen. Vraćamo se u hotel i soba je spremna, i to ista soba i odmah koristimo njezine blagodati - ja spavam nekoliko sati a ostali se zabavljaju na svoj način. (U Turskoj je blokirano korištenje igrice Roblox). 

Da dan ne prođe u izležavanju, oko 14 izlazimo u đir.

Naš kvart Kadıköy, na turskom znači "selo sudaca" nalazi se na azijskoj strani grada, na istoj kojoj se nalazi i zračna luka našeg interesa. Spojen je s kvartom Moda kojim smo prošetali nekidan i nešto je drukčiji od europske strane grada koja je prvenstveno turistička. Turistička je i ova, ali umjereno, uz ovakav turizam može se mirno živjeti (takav je samo moj dojam 9. rujna u utorak). Ipak, kupujemo karte za brodski prijevoz do europske strane. Brodovi su odlično organizirani, raspored je jasan i natpisi su vidljivi. Iz broda izlazimo na stanici Karaköy pokraj Galata mosta na kojem hvatamo tramvaj za Sultanahmet kvart prelazeći dotični most i za 15 minuta smo tamo. 

Pješke smo stigli na Carigradski hipodrom (Sultanahmet Meydanı) javni trg s ostacima antičkog hipodroma, na kojemu se nalaze egipatski obelisci, grčki metalni zmijoliki stup i velika fontana.

Prvo idemo posjetiti Ahmediju ili Sultan Ahmet džamiju, najpopulariju po imenu Plava džamija. Kako bismo ušli u njezino zatvoreno dvorište, kružimo oko i ulazimo gdje svi ulaze. U atriju ima turista, domaćin i stranih, u grupama, parovima i samaca. Ostavljamo cipele na predviđenom mjestu, prekrivam glavu šalom iz Uzbekistana i ulazimo u tapeciranu unutrašnjost. Unutra je puno veća gužva nego vani i svima nam pogledi streme prema stropu - izrađen je od tisuća iznik pločica, navodno plave boje po kojem je i dobila svoj nadimak. Pri izlasku, gužvamo se pokraj baba, dida, muškaraca, žena i djece koji se guze da bi navukli svoje cipele onako polustoječki, dok oni pametniji imaju šlape ili ugažene mokasine. Opet smo vani u haremu (kako se službeno zove zatvoreno dvorište džamije) pod natkrivenim dijelom gdje su poredani mnogobrojni plakati koji nas uče o islamu i islamskom načinu života. 

Trg Carigradski hipodrom

tehnički izazov, molim zakrenite glavu ili ruku kako biste vidjeli egipatski obelisk 

Plava džamija

kad bi barem...

U blizini se nalazi i džamija Aja Sofija, ali ulaz košta 25 eura pa si nećemo priuštiti posjet. Obilazimo je i prolazimo pokraj ulaza u Topkapi Saraj, palaču u koju je ulaz još skuplji te nastavljamo šetnju do Slàinte Irish Puba u kojem trošimo netom ušteđeni novac. Nakon par piva preostaje nam još posjetiti jednu od glavnih atrakcija grada - Velikog bazara (Kapalı Çarşı). Oko 18.30 je sati, mnogobrojni štandovi zatvaraju ali neumorni prodavači i dalje vabe zlatom, tepisima i robom. Ništa nas ovdje ne privlači, dapače, meni je odbojna ova trgovina i cjenkanje. Za kraj treba još prohodati jednim od sokaka u kojima je trgovina još u akciji - falša roba, cipele, odjeća poznatih marki - kako bismo došli do trajektnog pristaništa Eminönü pokraj Galata mosta na Zlatnom rogu. Trajekt nas vraća natrag u Kadıköy na riblju večeru u Hamsi Pubu te odlazimo na spavanje oko 9. 

Cijeli dan mi se užasno spavalo,  male sam snage, noge me bole od dugotrajnog sjedenja u avionu i prethodno autu, tako da ni ova poludnevna šetnja nije pomogla. 

Aja Sofija

đinđe

Veliki bazar

šoping sokak

pogled s broda prema kuli Galata

Hajdarpaša stanica, nekad glavni željeznički kolodvor na azijskoj strani, izvan funkcije od požara 2010. (sada u restauraciji)