Može li dan biti ispunjeniji kad smo na putovanju? Teško. Kad V. organizira, svaka je minuta isplanirana jer se vrijeme ne smije tratiti. Naprotiv, takav uopće nije kad smo kod kuće i svaki će slobodni trenutak provesti na kauču uz knjigu, strip, mobitel ili sve to zajedno. O takvom gluvarenju bilo bi dosadno čitati (a možda i ne, ipak je Seinfeld serija o ničemu), zato putnim avanturama kompenziramo sadržaj.
V. ne bi bio V. da nema neki opaki i opasni plan "off the beaten track", tamo gdje je veliki rizik za ozljedu, poginuće ili još gore, rizik da nisam bila u pravu kad sam tvrdila da je opasno i pogibeljno. Naime, jučer je najavio da će ujutro prije zore ići na Pidurangala stijenu. Kad je T. to čula, rekla je da će mu se i ona pridružiti, na što sam ja počela paničariti te smo na kraju dogovorili da će ipak ići sam, ionako se treba rano probuditi a ona je velika spavalica. Na Pidurangala stijenu kreće se još za mraka, kako bi se gore dočekao izlazak sunca. Moram priznati da nekim stvarima prilično dramatično pristupam: on mi kaže da ide na neku stijenu, a ja odmah vizualiziram kako sam trči džunglom dok ga naganja leopard, a onda, kako bi se spasio, golim rukama i nogama počinje uspon po stijeni bez ikakva osiguranja i to sve po mraku jer nismo ponijeli lampadine. Glupo, znam, umjesto da sam odmah otvorila gugl i pogledala o čemu se radi. Pidurangala je nacionalni park, još jedna monolitna stijena kako popularna Sigirija, koji otvara u 5 ujutro i plaća se ulaz, dakle ako je službeno uređeno, nema mjesta panici, tješim se. On je uspješno izveo svoj pothvat i popeo se na Pidurangalu s mnoštvom drugih avanturista, dočekao izlazak sunca na vjetrovitoj stijeni koja nema nikakve ograde. S domaćinom Hanseom dogovorio je da će ga odvesti do tamo, s polaskom u 5. Probudila sam se u 4:50 h, otišla ga pozdraviti, i još se malo vratila u krevet.
U 6 sam po dogovoru otišla do bazena i tamo se našla s učiteljem joge, istim onim ajurvedskim doktorom od jučer. Sunce je već izašlo, ali srećom još nije visoko. Na sat sam došla nabrijana, ali se moja očekivanja nisu ispunila. Odmah sam skužila da je učitelj nov u ovome – priznao je da jogu radi tek dva mjeseca kad je uvidio da imam puno više iskustva nego on. Nemojte da vas ovo zavara, iako je godinama radim, ne mogu još napraviti ni sklek niti špagat, ali volim kad te učitelj ima čemu naučiti. Ipak nisam ništa rekla i prihvatila sam situaciju, zapravo nije ni u redu da ga ovdje naknadno opanjkavam. Završili smo u 7 sati pa sam otišla probuditi djecu za doručak. Kraj bazena su na sljedećem satu joge bile još samo dvije druge gošće. Sunce je već pržilo i bila sam sretna što sam trening odradila prije zvizdana. Kad smo stigli na doručak, stol uopće nije bio namješten. Hanse se čudom čudio, iako sam mu sinoć jasno rekla da imam jogu od 6 do 7 i da bi bilo da doručak bude odmah u 7 jer vozač stiže u 8. Zamolio je za 15 minuta strpljenja, a mi smo to vrijeme iskoristili za pakiranje jer danas napuštamo ovaj smještaj. Rekla sam mu da djeci pripremi samo voće, a meni što god ima – jaje i slično. Uskoro je donio voće i curry od jaja. Zapravo mi je bilo drago što je poslužio ono što djeca inače ne vole; ova situacija ih je prisilila da probaju nešto novo pa su na kraju uspješno pojeli tvrdo kuhano jaje u curry umaku. Pubudu je stigao točno na vrijeme i oko 8 sati smo krenuli prema Sigiriji, gdje smo se trebali naći s V.-om.
Oko 8:30 stigli smo na parkiralište područja Sigirije i uskoro ugledali V.-a koji je bio jako zadovoljan svojim uspješnim pothvatom. Lokalni vodiči dočekuju i nude svoje usluge a V. ih redom odbija. Ulazimo u objekt gdje kupujemo karte, a onda krećemo prema samoj Sigiriji. Ispred nas čeka čovik, na moje iznenađenje, to je vodič s kojim je ranije razgovarao i dogovorio s njim vođenje po zadovoljavajućoj cijeni. Vodič se predstavio i odmah započeo priču o lokalitetu – prolazimo kroz simetrične vodene vrtove s bazenima i fontanama koje i danas rade po principu spojenih posuda. S jedne strane proteže se jezero u kojem leži krokodil dok uz obalu arheolozi kopaju. S druge je pak strane živi pijesak – ukratko, opasnost vreba sa svih strana. Ovdje su nas presreli lovci na turiste nudeći nam drvene kutije s tajnim pretincima. Kutije su nam se svidjele, posebno djeci, pa smo ih kupili. V. je kasnije upitao umjetnu inteligenciju za stvarnu vrijednost toga, pa se uzrujao što smo debelo preplatili jer se u gradu može proći jeftinije. A naljutio se i na vodiča jer ovaj očito šuruje s prodavačima, umjesto da nas je upozorio da je papilova i zamka za turiste. Ipak, meni nije bilo žao – kutije su ručni rad i netko je uložio višednevni trud u njihovu izradu, a cijena od 10-ak eura za takav rad poštena je. Posvuda leže psi lutalice koje nikoga ne diraju i ne gnjave. T. je dirnuta pogledom na njih i misli da im je teško na ovoj vrućini. "Pasi pate", kaže ona i svakoga umilno gleda.
Dolazimo do velikih stijena (Boulder Garden) u podnožju same stijene Sigirije oko 9:45 i tu se pozdravljamo s vodičem jer ćemo ostatak obići sami. Ima dosta turista, uglavnom s indijskog potkontinenta, svih dobnih skupina, a najviše me fasciniraju babe koje uz pomoć štapa polako kreću na uspon uskim stepenicama. Preostaje nam još popeti se od Lavljih vrata do samog vrha stijene. Na stepenicama vlada gužva, vruće je i treba biti tiho zbog divovskih osa. Kad smo se popeli na vrh, hladio nas je snažan vjetar u snažnim refulima. Obilazimo cijelo područje, odavde se odlično vidi i Pidurangala. Pri silasku prolazimo i pokraj Zida ogledala (Mirror Wall) i drevnih freski koje je strogo zabranjeno fotografirati (ima slika na wiki). Na samom izlazu još poneki trgovci pokušavaju prodati svoje proizvode, a jedan nudi fotografiranje s pitonom, što su djeca odmah poželjela. Vozač nas je pokupio i oko 11:30 vraćamo se prema hotelu. Tamo smo se onako oznojeni brzinski bućnuli u bazenu, spremili preostale stvari, pozdravili i krenuli dalje oko 13 h.
Našem vozaču Pubuduu dali smo odriješene ruke da nam predloži neki zanimljivi izlet pa smo se uputili na Village Kumani Tour u selu Hiriwadunna. Po nas su stigla zaprežna kola s jednim volom i vodičem, zalazimo dublje u selo a vodič nam odmah kazuje razne biljke koje u rastu na divlje, kao papar. Prolazimo dalje uz rižina polja te zatim izlazimo iz kočije i pratimo drugog vodiča kroz džunglu, i to onako u šlapama po zemljanom putu - gdje iza svake travke može vrebati otrovnica! Uskoro smo stigli do jezera gdje smo se ukrcali na mali dvotrupac kojim upravlja barba odgurujući se jednim veslom. Jezero se čini veliko a u daljini se vide Sigirija i Pidurangala. Brodom smo uplovili među lotuse, a barba je ubrao tri cvijeta i od njih napravio tri ogrlice za žene i djecu, dok je za tatu napravio kapicu od široka lotusovog lista. Polako smo se vratili i iskrcali na drugu stranu obale gdje nas je dočekala simpatična i vesela teta koja živi u lokalnoj kući bez zidova. Ona i njezina kolegica uskoro su iznijele izvrsni ručak. Nakon ručka slijedile su aktivnosti: pokazala nam je kako seriža odvaja od ljuske i zatim prosijava te izrađuje brašno a potom kako se od palmina lišća pletu pokrovi za krovove. Usput je pjevala i učila nas lokalnu pjesmu. Nakon ugodnog vremena provedenog u ovom mirnom okruženju, vratilli smo se na početnu obalu gdje su nas čekale dvije motorne rikše. Sjela sam u jednu s J.-om, kojega je vozač posjeo pokraj sebe i dopustio mu da malo upravlja vozilom. Obožavam vožnju rikšom – iako je poprilično opasno, vjetar u kosi čini da zaboravim na rizik.
U 16 h stigli smo u Spice Village Isiwaya. Tamo nas je dočekao momak u savršeno bijeloj košulji, zavidno guste i sjajne kose. Obilazak je započeo pokazivanjem lokalnog bilja: cimeta, papra, vanilije, ananasa i biljaka za regulaciju šećera, usput nam prezentirajući proizvode koje sami izrađuju. Ono što nas je najviše fasciniralo bila je krema od papaje za depilaciju. Namazao je V.-ovu dlakavu ruku, pričekao par minuta i dlake su jednostavno otpale, što nas je sve oduševilo. Nažalost, nemaju jednako čarobnu kremu za rast kose jer bi V. rado pošumio svoju glavu. Za kraj su nam ponudili deset minuta besplatne masaže na koju smo svi pristali, a potom smo ostavili grdne pare u njihovom dućanu. Nakupovali smo se svega od začina do napitka za hemoroide, pa čak i ono za dlake, no V. je kasnije guglao da je krema depilaciju obična prevara i da sadrži kupovna kemijska sredstva za depilaciju. Koji bespotrebni scam.
U 17:15 h taman kad smo napuštali ovo mjesto, došao Manesh, agent s kojim je V. dogovarao cijeli boravak na Šri Lanki. Došao se upoznati s njim i donio nam je kesu punu voća – banane, lubenica, ananas. To je bilo lijepo od njega i V.-u je bilo drago.
Trebali bismo krenuti prema Kandyju, ali ne želimo propustiti još jednu zanimljivost s ovog područja otoka – Špiljski hram u Dambulli. Pubudu nije siguran je li još otvoren, pa idemo na blef. Srećom, još se mogu kupiti ulaznice i ući. Do hrama vodi 360 stepenica po kojima obitavaju majmuni. Mi uspješno izbjegavamo kontakt očima i ne nosimo nikakvu hranu pa nas ne diraju. Kako smo se približili hramu, cijelim je područjem odjekivala buka redovnika u mantranju. Ostavili smo cipele kraj ulaza i bosi ušli u područje hrama.
T. je u tom trenu uhvatila sila pa tražimo zahod, ali je pokraj ograde stajao pas koji je počeo lajati čim smo se približile pa smo odustale. Vratile smo se do V.-a i J.-a i tada se dogodila nevjerojatna stvar – V. je i ovdje unajmio vodiča! Vodič nas je brzinski proveo kroz špilje, od najstarijih prema novijima, o svakoj je rekao onoliko informacija, koliko je dovoljno da nas ne udavi, a opet da naučimo nešto bez naknadnog guglanja. (Guglajte vi:)). Tako nam je obasnio kako prepoznati radi li se o kipu mrtvog ili živog ležećeg Bude. Razlika je u stopalima: kod živog Bude koji se odmara, stopala i prsti savršeno su poravnati, dok su kod kipa koji prikazuje mrtvog Budu stopala asimetrična i blago razmaknuta.
Inače, Špiljski hram u Dambulli (poznat i kao Zlatni hram Dambulla) najveći je i najbolje očuvani kompleks špiljskih hramova na Šri Lanki. Sastoji se od pet glavnih špilja smještenih ispod goleme, natkrivene stijene visoke 160 metara. Ukupna površina oslikanih zidova i stropova unutar špilja iznosi 2.100 četvornih metara. Sve su freske rađene prirodnim pigmentima i bojama, prikazuju scene iz Budinih prošlih života, važne povijesne bitke Šri Lanke i budističku kozmologiju. Za kraj ipak odlazimo u taj strogo čuvani zahod jer je vodič ukrotio psa. Pod zahoda pliva u povećoj lokvi vode, za koju se nadam da je doista samo voda, a ne i mokraća, naime, mi smo bose jer smo cipele ostavile na ulazu u hram. Situaciju je dodatno otežala činjenica što obje imamo duge široke hlače, koje moramo zavrnuti do bedara, dok u polučučnju balansiramo iznad popišane (a možda samo tuširane) WC školjke. Srećom, imala sam još par dezinfekcijskih maramica pa smo prije obuvanja "oprale" noge.
Već je pao mrak pa smo se u pratnji vodiča spustili u podnožje brda gdje bi nas trebao čekati Pubudu. Dolje se nalazi još jedan hram Dambulla Golden Temple, moderni hram i budistički muzej s velikim kipom zlatnog Bude. Pubudu nas je dočekao po dogovoru, a prema kombiju se udaljavao hodajući unazad sve dok nismo bili dovoljno daleko, pokazujući time svoje poštovanje prema svetištu.
Pred nama je bila dvosatna vožnja do Kandyja po lokalnim, zavojitim cestama punim uzbrdica i nizbrdica. Kako smo se približavali gradu, gužve i zastoji u prometu postajali su sve gori, pa smo u naš novi smještaj, hotel Casamara, stigli tek oko 21 sat. Čekirali smo se i odmah na recepciji naručili večeru između dva ponuđena izbora. Otišli smo u sobe na kratko osvježenje (T. je bila sa mnom, a J. i V. u drugoj sobi), a nosači su nam ubrzo donijeli prtljagu. Sobe su jako lijepe, s drvenim parketima, namještajem od masivnog drva i predivnim arkadnim balkonskim vratima. Na vratima se nalazi strogo upozorenje da moraju biti zatvorena kako majmuni ne bi ušli u sobu. Hotel ima i rooftop bar u koji je V. otišao nakon dobre večere, dok sam se ja otuširala pod slabim mlazom u kupaonici u kojoj sam svakog trena očekivala najezdu žohara. Potpuno iscrpljena, ubrzo sam zaspala.
Još malo slika:
