Kirgistan i Uzbekistan // 16. dan // Karakol - Issyk-Kul - Zračna luka Manas

Zadnje jutro u Karakolu, u 14 odlazimo. A jutro koristimo tako da idemo u šoping, jer smo odlučili nadoplatiti dodatnu prtljagu i kupovina u Karakolu se isplati. Nakon doručka hvatamo Yandex koji nas vozi u jedan od second hand dućana - želimo kupiti planinarsku opremu i po mogućnosti ranac. U Karakolu puno je seconda, jučer smo posjetili jedan a danas idemo u drugi - Euroshop jer nam je na ruku s drugim dućanima. 

Rustamov vozni park

U Euroshopu većina je odjeće azijska usprkos imenu, i to iz Japana i Koreje, one južne, pa tako nalazimo štosne hlače oboje, djeca neke sitnice, kape i suknjice, ali planinarska odjeća nam, na žalost, ne odgovara brojem. Ipak svi smo zadovoljni kupljenim te nastavljamo šetnjom do dućana EthnoMir Point jer želimo kupiti neki konkretni suvenir za kuću - tapet. Dućan ima odličnu ponudu: tapeti, figurice od filcane vune, slike, kožne torbe, majice i štošta, ovaj put samo razgledavamo jer nam treba mali odmak da odlučimo što ćemo pa idemo dalje u Sport Master. Sport Master sportski je dućan na glavnoj ulici Toktoguli s također dosta dobrom ponudom planinarske i sportske opreme. Od 7-8 modela biram The North Face ranac od 60 litara za 45 eura. Ne znam je li original ili falši, jer je ovo jako skupa marka i ovoliki ranci koštaju  preko 100 eura. Prelazimo cestu jer idemo u suvenirnicu Issyk-Kul Brand Shop gdje nam se ponuda ni prodavači ne sviđaju, pa se vraćamo u EthnoMir gdje konačno biramo tapet. (U maniri Milke Babović slijedi opis: tapet je to od čiste vune, dimenzija 77x150 cm, ljubičasto-zelenih tradicionalnih kirgisih motiva. Po dolasku doma, tapet smo položili na pod ispred televizije na kojem se često leži i dobro služi članovima obitelji koji vole ležati na podu. Štoviše, upravo sjedim na njemu i savršeno sprječava hladnoću kuće na štedljivih 19℃ da dođe do moje guzice.) U dućanu pričamo s vlasnicom, prvo na ruskom a onda prelazimo na engleski kojim odlično vlada. Poznaje Hrvatsku, čak je tamo bila kao izaslanica Kirgistana. Tapet je dobro zamotala i zavezala tako da je s lakoćom stao u novi ranac. Već je podne pa J. i ja hvatamo Yandex do smještaja, a V. i T. idu na bazar - kupiti med i maline. Kad su se vratitli, dovršili smo pakiranje, pozdravili s Rustamom i dočekali Maksa u 14. Smještaj kod Rustama smo za prvu večer s doručkom preko Bookinga platili 48€ a sve ostale noći 23€. Dakle, bolje je uživo dogovarati cijene nego preko posrednika.

Ethnomir suveniri

posljednja šetnja Karakolom

ibid

Povratni je put isplaniran onda kad nas je Maksat vozio iz Balykčyja u Karakol - obići ćemo Issyk-Kul s južne strane, cesta će biti lošija nego sa sjeverne ali imamo dovoljno vremena - pola dana i pola noći. 

Djeca su se razveselila Maksu i njegovom autu te je on odmah spustio sjedala i namjestio ih onako kako im paše. 

Issyk-Kul

Prvo će stajanje biti u Barskoonu. Barskoon je selo koje se nalazi lijeve strane ceste, ali turistički zanimljiviji istoimeni je lokalitet i nalazi se malo dalje u brdima, do njega se vozimo 20-ak minuta kroz lijepu prirodu, a krase ga dva vodopada i spomenik Jurju Gagarinu.  

Do jednog vodopada, onog većeg i višeg idu Maks i V., a do drugog idemo svi zajedno, a zatim se spuštamo uz rijeku vidjeti bistu Gagarina. J.G. se odmarao uz Issyk-Kul nakon leta u svemir pa mu je, navodno, zato tu podignut spomenik.

Barskoon

legenda kaže, kad vidiš konja, moraš reći "konj"

vodopad

spomenik Gagarinu

šatori za glamping u sezoni

drugi vodopad

Nastavljamo dalje, uz kanjon rijeke Barskoon koja se ulijeva u Issyk-Kul. Vozimo prema zapadu, priroda počinje dobivati narančastu boju, sličnu kao i u Džeti-Oguzu. Ovaj je predio jednako zanimljiv, tu je Kanjon Skazka (Bajka), do kojeg nam je bilo daleko za jednodnevni izlet iz Karakola, a sad nažalost nemamo vremena i uskoro pada mrak.

Oko 18.30 stigli smo u mjesto Kadži-Say gdje je resort Boston, koji više ne radi jer je završila sezona, ali je dozvoljeno kupanje. Ugodno je - narančasto svjetlo sunca na zapadu, bonaca, friško jezero i - slano. Neobično mi je kupati se ovdje, znam da je jezero i da je s druge strane kraj, ali on se sad ne vidi i daje privid pučine. Tu su još par grupica kupača, mi nemamo ručnike pa koristimo svilene šalove kupljene u Uzbekistanu, a za komotan boravak ima svlačionica i tuševa. 

Bio je plan ovdje nešto pojesti ali kako je zatvoreno, ići ćemo na neko drugo mjesto, Maks dobro poznaje lokale i restorane. 

Nakon kupanja, brčkanja i igranja u pijesku, osušili smo se i spremili natrag u auto. 

Zatamnjena stakla auta odlična su stvar po danu i suncu, ali u sumrak već je pretjerano tamno i ne možemo dobro vidjeti vani, šteta. Cesta je makadamska, priroda je i dalje zanimljiva, ali uskoro je pala noć i više ništa ne vidimo. 

između Tamge i Bostona, okolina kanjona Skazka

plaža u resortu Boston

Vozimo se po mraku, nema ulične rasvjete, ponekad se vozi lijevom stranom zbog radova ali cesta stabilno slijedi južnu stranu jezera. Nakon još dva sata vožnje u daljini se vide svjetla grada - Balykčija, a s lijeve strane nam Maks pokazuje novu cestu koja vodi na jug prema Narynu, skroz je to nova autocesta, s rasvjetom kao bisernom ogrlicom. 

Prošli smo kroz Balykčy, preko pruge kojom smo onomad iz Biškeka stigli, i sad nastavljamo put dalje. Poslije još 45 minuta vožnje stižemo u restoran Kemin Ordo u mjestu Kemin koji se nalazi uz rijeku Ču. Smjestili smo se u jurti uz ribnjak u kojem uzgagaju ribe, djeca su polegla dok mi naručujemo. Ponuda je odlična i raznovrsna i u ovaj kasni sat - imaju razne vrste mesa i ribe a mi se odlučujemo za nekoliko vrsta riba jer je to njihov sprecijalitet, a za djecu neizostavni pomfrit. Od pića čaj i specijalitet Kirgistana žarma. Ostatke koje nismo pojeli, spakirali su nam za puta. Još jedan odlazak u wc gdje susrećem velikog štakora a zatim razgledavamo mali "zoološki vrt" koji ima razne životinje: pasance, kapibare i dikobraze... da bi sad guglajući saznala da je lokal ilegalno utočište dikobraza!

još je malo svjetla u 19:18 h

Vraćamo se u auto i oko 23 krećemo dalje prema Biškeku i spavamo. 

Oko 1:30 stigli smo u zračnu luku Manas, pozdravili se s Maksatom i ušli u aerodrom, po tko zna koji put na ovom putovanju. Prtljagu smo čekirali, čak smo mogli rance staviti dolje, što nam olakšava kretanje. Kad smo prošli kontrolu, kupili smo vodu, pojeli ostatke hrane iz restorana, čekali i kunjali, te se oko 4 ukrcali u avion za Istanbul i odmah zaspali. 

Kirgistan i Uzbekistan // 15. dan // Karakol

Danas nam je zadnji cijeli dan u Karakolu, kad možemo biti opušteni, spavati dokad želimo i provesti ga u mirnijem ritmu. Ali to se neće dogoditi. Tempo će svakako biti mirniji nego zadnjih dana na planini, ipak tu su blagodati civilizacije - taksiji, restorani, pitka voda i sve ono što nam je proteklih dana bilo nedostižno. Zato još više osjećam opuštenost i zadovoljstvo iako imamo zacrtan plan. 

Dobro smo se naspavali i dočekali ugodno, mirno i sunčano jutro. Ležeći u krevetu pišem natuknice o prošlim danima s planine jer sam mobitel držala ugašen, a za blog ne smije manjkati podataka.

Ustali smo prije dogovorenog vremena za doručak te nam ga Rustam odmah priprema jer je i njemu tako više odgovara kako bi se uhvatio drugih poslova. 

Već danima pijem čaj umjesto kave i godi mi iako više nisam pokvarenog želuca niti smrznuta...

Danas je nedjelja, dan kad se odvija stočni sajam (animal market), na internetu i vodiču piše da radi do 10, Rustam kaže da bi moglo još biti otvoreno te se spremamo i idemo bez obzira na sve. Pozvali smo Yandex i malo poslije 11 stigli smo. Prolazimo kapiju kojom većina kamiona natovarenih stokom izlazi, a vozači kroz prozor plaćaju "sajmišninu". Sajmište se pomalo prazni no još ima životinja tako da uspjevamo prošetati bez puno gužve. Gledamo konje, krave, kirgistanske guzate ovce, (svinja nema jer ovo je muslimanska zemlja), poneki prodavač sretne ruke još pregovara s mušterijom, a oni koji nisu uspjeli prodati, gone svoje životinje natrag u kamione. Primjećujem da je dosta golobradih momaka, još su gotovo djeca, rade i pomažu obitelji u ovom biznisu, ali nisam vidjela ni jednu ženu. Ponešto je zapadnih a i lokalnih turista. Zaustavlja nas jedan čovjek, raspituje nas odakle smo i slično. Kirgistanac je iz Oša i došao je na jednodnevni izlet sa svojim šestogodišnjih sinom vidjeti ovaj slavni sajam.  Čudimo se njegovoj volji jer od Oša do Karakola potrebno je 16 sati vožnje te zaključujem da su ljudi ovdje baždareni na duge vožnje. 

Izlazimo iz prostora sajma i u hladu stabla zovemo Yandex koji će doći za desetak minuta, kadli smo shvatili da su nam cipele prljave od zemlje i balege, pa koristimo vrijeme čekanja da ih donekle očistimo kako čovjeku ne bismo uprljali auto. 

Karakol animal market

Sljedeća je stanica Dungan džamija u centru Karakola. Naziv Dungan odnosi se na kineske muslimane koji su iz Kine izbjegli u središnju Aziju. Arhitektonski nije tipična džamija, naime građena je u budističkom pagoda stilu i nema minaret. Izgrađena 1910. godine od drva bez ijednog čavla i njome dominiraju plava, žuta i crvena boja. Na ulazu u dvorište označena je simbolična cijena koju ne plaćamo jer nemamo kome, a na vješalici su ponuđene mahrame kako bi žene pokrile glavu. Sama džamija trenutno je zatvorena pa provirujemo unutra, obilazimo i koristimo se izvanjskim šekretom koji je u stražnjem dijelu dvorišta. Ispred je parkirao autobus a turisti su oživjeli ovo inače mirno mjesto. 

Dungan džamija

Nakon obilaska džamije prelazimo ulicu gdje se upravo podiže mali lunapark, tu je i kino. Nakon kratke zabave pješačimo prema Pravoslavnoj crkvi Presvetog Trojstva, ugodan je rujan, sunce još prži pa idemo sjenovitom stranom ulice. U Toktogul ulici usputno ulazimo u jedan od brojnih second hand (секонд хэнд) dućana da vidimo ima li kakve dobre planinarske robe: izbor je odličan, ali kupujemo  djeci nekoliko stvari jer nam je prtljaga ograničena.

Pravoslavna crkva danas je otvorena pa ulazimo unutra s grupom australskih penzionera, ulaz je besplatan, posvuda su upozorenja da je zabranjeno fotografiranje što svi ignoriraju, tako i mi a tako i babuška koja desno od ulaza u crkvu prodaje ikone, suvenire i slično. Cerkov je izgrađena 1895. na mjestu stare crkve koja se srušila u potresu, ovaj put od drva i bez ijednog čavla, i otada je najviša građevina u Karakolu sa svojih 26 metara. Okolo crkve prostran je cvjetnjak i nekoliko klupa. 

kinoteatar

rujan u Karakolu

second hand 

Pravoslavna crkva Presvetog Trojstva

Otče naš

Sad je oko 14:15, gladni smo pa idemo nešto pojesti. Od lokalnih jela još nismo probali ašlan-fu, koji je Rustam gorljivo gadio kad god bi ga pitali mi ili neki drugi gosti; svaki put bi naglasio to "fu" u nazivu jela, kao da samo ime daje naslutiti da nije dobro čim ima "fu" u imenu (na ruskom je fu slično kao naše fuj).

Mi ipak želimo probati svaki lokalni specijalitet (kao i šišmiša na Sejšelima, guštera na Filipinima ili aligatora u New Orleansu) pa idemo u jedalnu koja se nalazi nekoliko minuta od crkve na Centralnom bazaru (Bugu Bazar). Bazar je natkriveni prostor, s lijeve i desne strane ima svega i svačega: robe, tekstila pa usluge frizera, manikera, pozamanterija i restoran ašlan-fua. Ovo je mjesto dobro uhodano, radi na principu menze - uzima se tacna i ide u red, naručuje i na kraju plaća. Stolovi se velikom brzinom prazne i pune, a zaposlenici ih brišu za nove mušterije. 

Ašlan-fu ljuta je juha koja se servira hladna s ručno rađenom tjesteninom lagman, tradicija naroda Dungan, koja se servira uz pecipalu ili hrenovku u tijestu. Neki bi rekli da je ovo jelo splačina. Djeci se ne sviđa pa V. i ja naručujemo za sebe. Odjednom za jednim od stolova prepoznajemo poznato lice - Švabu kojeg smo upoznali na samom početku đira na Ala-kul jezero. Javljamo mu se, a njemu treba koja sekunda da nas prepozna. Priča kako mu je bilo na planini i kaže da je zaspao na suncu - što se i vidi - lice mu je crveno a usne bijele. Još je nabrijan na nastavak putešetvija, pa smo se pozdravili i zaželjeli sreću jedni drugima. 

kuhinja koja nudi 3 vrste ašlan-fua

ašlan-fu - bila bi bolja vruća

Karakol

posljednja večer u "našoj" jurti

Sad i djeca moraju nešto jesti, zaželjeli su se bolonjeza a mi ih želimo počastiti zbog toga što su junački izdržali hajk. V. gugla koji restoran ima bolonjez i nalazi Dastorkon do kojeg nas vozi Yandex. Dastorkon je restoran koji ima dobru ocjenu ali nimalo nam se ne sviđa - okaljan je turizmom i željom za profitom. Uređenje u modernom stilnu s tradicionalnim detalijima, dugo čekamo konobaricu, a kad smo u meniju vidjeli da nema bolonjeza, naručili smo samo piće. Zatim hvatamo Yandex, i idemo u provjereni Tattuu od nekidan. Konobarica nas je prepoznala i razveselila se. Djeca dobivaju svoj bolonjez, naručujem salatu, a V. soljanku. Sve je bilo odlično i svi smo zadovoljni. 

Idemo do dućančiča Moskva, pa u smještaj. U jurti se odmaramo, kunjamo i pomalo pakiramo. Večeramo jogurt i pahuljice, pijemo pivo u ugodnoj bašti i uživamo u posljednjim trenutcima mira u ovom gradu koji nam je omilio. 

Već sam pisala da je Karakol grad koji podsjeća na slavonsko selo, nije lijep, ima nekoliko spomenika kulture i vjere koji svakom gradu daju temelj, ali njegov štimung, i to što je polazna štacija za ozbiljne planinare (mi nismo ti), daje mu ono nešto zbog čega bi se opet vratila ovdje.

Kirgistan i Uzbekistan // 14. dan // Altyn-Arašan - Karakol

Sinoć smo lakše zaspali jer je jučerašnji dan bio jedan od fizički najnapornijih u životu. Jutros nam već oko osam gazdarica kuca na vrata jurte "Zavtrak!" pa smo se V. i ja ustali, a djecu ostavili da se naspavaju. Dan je lijep i sunčan, čini mi se toplije nego u Siroti, a to je zato što ovdje planine ne zaklanjaju sunce, već nas punim sjajom grije. Sada po danu iznenadio me izgled ovog kampa, jer sam ga sinoć skroz drukčije doživjela - imala sam osjećaj da je cijela šuma oko nas, kad ono, ni jedno jedino stablo s ove strane rijeke. Sanitarni čvor koji se nalazi 20-ak metara od jurti i domaćinske kuće izgleda isto kao i sinoć - totalno zasrano. Čučavac je to s vodokotlićem koji cijevima iz rijeke doprema vodu u vodokotlić i špinu s izvanjskim lavaboom, za zdravo umivanje u mrzloj vodi. Za doručak su jaja i hrenovke uz čaj. Uz sinoćnje ognjište gdje je gorila vatrica nekoliko je klupa, na jednoj sjedi momak koji čita debelu knjigu. V. i on započinju razgovor iz kojeg saznajemo: on i prijatelj putuju Kirgistanom već par mjeseci, Nizozemci su. Na stočnom pazaru u Karakolu kupili su konje kojima putuju po zemlji, a o jahanju uče iz spomenute knjige. 

šuma je preko puta kampa, preko rijeke

jahanje

Bulak-Say kamp

Djeca su se probudila i doručkuju. Pričamo i s domaćinom, prijevoz do Ak-Suua košta 100 eura, a mi imamo puno manje novca i računamo koji su nam prioriteti. Željeli bismo djeci priuštiti jahanje sad i ovdje na planini da to skinemo s dnevnog reda pa smo dogovorili sat jahanja za 1500 somova. Konjanik koji ih vodi na konju, ne znam je li Almazov zaposlenik ili nezavisni poduzetnik. Pričamo još malo s gazdom, želi ići na Madagskar, voli i prati nogomet, zatim malo pričam sa ženom, dijete ima godinu i po, ne pušta ga da trčaka po ovoj lijepoj livadi nego ga gura na trokolici. Na suncu su nam se roba i cipele osušili i pomalo se pakiramo dok djeca jašu. Kupili smo još nekoliko boca vode i napunili još jednu ili dvije da iskoristimo preostale tablete. Altyn-Arašan poznat je po toplim izvorima pa pitamo savjet gdje je najbolje otići. Savjetuju nam prirodni bazen uz rijeku, koji nam je usput, k tome još besplatan. Danas ne žurimo, do Ak-Suua je 4 sata hoda, i idemo prema civilizaciji. 

zbogom Altyn-Arašane!

Oko 11:30 smo se pozdravili s domaćinima i uputili prema vrućem izvoru. Iako je današnji zadatak spuštanje u nizinu, ipak ima poneka uzbrdica jer je teren takav. Dok nam je Bulak Say još vidljiv, skrećemo s puta nalijevo prema rijeci gdje je nekoliko velikih stijena i prateći stazu, nastavljamo dolje prema rijeci. Ovaj mi je spust  užasan i teži od jučerašnjeg spusta s vrha Ala-Kul Passa, javio se odgođeni strah. Jučer mi je mozak radio u preživljavačkom načinu pa nije bilo mjesta strahu i panici, nego su se sad javili pri ovom puno manjem pothvatu. Bojim se i grozno mi je. Svaki mi je korak nesiguran uskim zemljanim puteljkom koji gleda u provaliju i veliku rijeku, hvatam se za travke koje rastu usput kako bih se osjećala sigurnije. Točno u podne stigli smo na odredište. U stijenama na proširenju iznad rijeke sagrađen je bazenčić, bolje rečeno, kada za dvoje-troje ljudi. Kako na svako putovanje nosimo kupaće, jer se uvijek može ukazati prilika za kupanje, bilo u toploj ili ledenoj vodi, tako smo ih i na ovaj đir ponijeli. Vani je friško, puše ledeni vjetar ali u trenutcima zatišja sunce grije. Presvukli smo se i brzo ušli u banju. Voda je jako ugodna, odmah smo se prisjetili toplih izvora na Islandu - nisam imala pojma da ih ima i u Kirgistanu. Voda smrducka na sumpor, djeca se žale ali im je lipo toplo, i mene vonj vraća na Rivu. V. se smuca okolo i fotografira, a kad se vratio, priča nam da malo dalje ima još veći bazen. Izlazak na vjetar nije ugodan, ali brzo se prebacujemo u veći i opet uživamo. Uskoro su došli drugi posjetitelji - njemačka obitelj - tata i dva sina tinejdžera s lokalnom vodičicom. Malo smo popričali, on nas je slikao tako da nemamo samo seflije ili nepotpune obiteljske slike. Zatim su se oni išli bućnuti a mi smo se presvukli, i tada je došla lokalna ekipa koja često dolazi oprati se haha. Pozdravili smo se sa svima i krenuli uzbrdo prema cesti za civilizaciju. 

spuštanje prema vrućem izvoru

veći bazen lijevo u pripećini

naša roba

Taman kad smo se počeli penjati, došla je jedna ekipa od 7-8 ljudi i dolje je nastala prava gužva a mi smo sretni što smo imali dvije banje samo za sebe.  Oko 13 nastavili smo pravo spuštanje, ima ponešto prometa - planinari koji pješače, motoristi na crosserima, ekipe u 4x4 džipovima ili čvrstim sovjetskim kamionima. Ovaj put prema dolje naporan je za koljena, sunce prži i sve jako dugo traje. Cesta je dovoljno široka kako bi vozila mogla prolaziti, ali puna velikih kamenja, uz pokoji prijelaz preko riječice koja se slijeva... Priroda je prekrasna, posvuda crnogorica, sad su tu i livade. Nakon nekog vremena prolazi kombi i Nijemac od maloprije nudi nam prijevoz, ali ga odbijam - pomisao na vožnju grbavom cestom tik uz provaliju izaziva mi veći strah i muku nego "malo" hodanja. Putem smo sreli i mladu obitelj s bebom (!), svi su svjetloputi i svjetlokosi, a dijete nose u nosiljci-ruksaku, ono spava, ali glava mu visi sa strane i na udaru je podnevnog sunca, što u meni odmah izaziva paniku i stereotipne misli o istočnim Europljanima na planini, misleći nadmeno kako smo mi pametni i organizirani. Idemo dalje uz povremene pauze, kadli smo opet ostali bez vode. Rijeka nam je nadomak, no nije sigurna za piće, pa nećemo riskirati. Nervozni smo i umorni, V. i ja se svađamo i prigovaramo jedno drugom - ja njemu "šta smo uopće išli na ovaj glupi hajk", a on meni "imamo još 2 deca vode i još dva sata hoda, nemoj pit dok nije stvarno potrebno i nemoj stalno zastajat!". 

Kao pješaci, put možemo presjeći prečicom. Kampovi jurta koji se vide iz daljine daju nam nadu da ćemo moći kupiti ili užicati vodu, ali svi su već zatvoreni jer je kraj sezone. Ovo samo pojačava našu frustraciju, a mislili smo da će biti lagodno. Ipak, drži nas misao da se uskoro vraćamo u civilizaciju i njezine tekovine. Klipsamo i dalje, spustili smo se na "nadriječnu" visinu i odavde staza prati rijeku Arašan. Nedugo zatim V.-a je uhvatila sraćka pa zastajemo pokraj puta, a on ide u grmlje obaviti posao. Primjećujem kako je J. malo lešan, pipam ga i čini se vruć. V. se vratio i nastavljamo dalje. Put je utabana zemlja, širok da kamioni mogu komodno prolaziti, ali svugdje izranja veliko kamenje. Kako koji kamion prolazi, tako se mičemo da nas njegovo ljuljanje ne prikliješti. Nakon nekog vremena jedan kamion zastaje i otvara vrata, vozač inzistira da uđemo. Ulazimo J. i ja, jer su V. i T. malo naprijed, pa vozaču objašnjavam da nismo sami te se zaustavlja i njima. U kamionu je mladi par, nas troje sjedamo iza s njima, a V. naprijed s vozačem. Odmah mu govori da nemamo puno novca, a vozač odmahuje rukom. Ova vožnja traje i traje, temeljito provocira morsku bolest, vozi relativno brzo s obzirom kakav je teren. Pokraj rampe na izlazu iz Nacionalnog parka pokazujemo ulaznice koje smo kupili prekjučer na ulazu u nj. 

Evo nas u civilizaciji, na normalnoj cesti u Ak-Suu, vozač skreće prema svojoj kući i traži da se prebacimo u drugi auto-karavan jer ovaj kamion nije za vožnju po normalnim cestama. U Karakolu prvo ostavlja mladi par pokraj njihova smještaja a zatim nas vozi do našeg - dajemo mu sav keš koji smo još imali sa sobom 1000 somova i 10 dolara = 20 eura. Presretni dolazimo u naš kamp, ali Rustam nije tu, pa se raspremamo ispred jurte dok on dođe i uživamo u vodi, zahodskoj školjci i odmoru. Kad je došao, dao nam je našu prtljagu i ključ jurte - nakon higijene nosimo mu prljavu robu na pranje, a onda pripremamo večeru - u Karakolu kupljenu Podravkinu goveđu juhu iz kesice i drugu hranu u koju smo ostavili u frižideru. 

U kampu su novi gosti - francuska obitelj s djecom oko 7-8 godina starosti, otac obitelji priča s Rustamom i ispituje za savjete, Rustama je udavio, pa ga upućuje na nas jer mu možemo odgovoriti na pitanja s obzirom da smo se upravo vratili otamo gdje oni sutra idu. Zanimljiva je priča o tim Francuzima - iz kontinentalne su Francuske, ali su živjeli u njezinim prekomorskim departmanima  Gvadalupi i Francuskoj Polineziji. On je inženjer građevine a žena je psiholog pa lako nalaze poslove gdje god dođu. Kirgistan im je prva lokacija na putu oko svijeta koji će trajati godinu dana, a dječje školske obveze izvršavaju "školom na daljinu" tako da većinu tereta prtljage čine školske knjige. Za sutrašnji hajk su unajmili prijevoz do jednog dijela puta a zatim konje, što se čini kao dobra opcija kad se ide s djecom. Zaželjeli smo im sretan put, a mi umorni, sretni i zadovoljni otišli smo na spavanje.