utorak, 10. studenoga 2026.

Ljetni praznici 2026.// Italija // Val Ferret Balcony Trail ‒ V.-ov samotni đir

Grandes Jorasses iz Rifugija Bonatti

Kad smo se pripremali za Himalaju pišući popise, istražujući korisne informacije po prostranstvima interneta i kupujući opremu, nismo zanemarili literarno i filmsko nadahuće. Ja sam opet pročitala Vrh bogova Jira Taniguchija, V. Wilfreda Thesigera Among the Mountains, a zajedno smo pogledali film koji nas se dojmio i djelomično inspirirao za ove praznike. Bio je to talijanski film Osam planina (Otto montagne 2022.) o dugogodišnjem prijateljstvu dvojice dječaka, kasnije muškaraca koje je povezala ljubav a ponekad i mržnja prema planini. Znam da opis podsjeća na još jedan planinarski film - Planinu Brokeback, ali ovaj je ipak malo drugačiji. Zanimljivo je da se glavnina filma Osam planina zbiva upravo na talijanskim Alpama u istoj regiji u kojoj provodimo opisane dane ‒ Valle d'Aosta. 

Dolina Aoste najmanja je ali autonomna regija Italije, nalazi se uz samu granicu Francuske i Švicarske, a graniči i s drugom talijanskom regijom Piemonte (na francuskom glasi Piedmont iz kojega se lakše može nazrjeti latinski korijen imena Pedemontium ad pedem montium, s doslovnim značenjem "u podnožju planine").
Glavni je grad "naše" regije grad Aosta, dok je Torino glavni grad Piemonta i to je još jedan od toposa spomenutog filma.

Kad smo se spustili sa žičare Skyway Monte Bianco s koje smo vidjeli Mont Blanc (o čemu sam pisala u prethodnom postu), odvezli smo V.-a na autobusni kolodvor u centru Courmayeura. 
Ono što ima u planu je odraditi dio đira Val Ferret Balcony Trail koji je dio velike rute koja se zove Tour du Mont Blanc (TMB), ona obuhvaća kružni đir uokolo masiva Mont Blanc te prolazi kroz Francusku, Švicarsku i Italiju. Razdaljina je oko 170 km, najčešće raspoređena kroz desetak dana u toplijem dijelu godine od lipnja do rujna, hrani se i noći u brojnim rifugijima (uz rezervaciju), dakle sve u svemu dosta podsjeća na poznatiji Everest Base Camp Trek (EBC Trek). Kako V. na raspolaganju ima samo jedan dan, odlučio je ići na ovaj balkonski đir doline Ferret i to skraćenu opciju od samo 7,5 km a najbolje je od svega što neće propustiti najatraktivniji dio.

Sjeo na autobus broj 924, zelenu liniju koja vozi između Courmayeura i doline Ferret. Izašao je na stanici Lavachey i započeo svoj hajk u smjeru Rifugia Walter Bonatti. Staza odmah započinje konstantnim usponom kroz šumu i livade da bi se dostiglo oko 350 m visinske razlike od polazišne točke do samog Rifugia do kojeg mu je trebalo oko 1h15. 
„Fčasi sam sel na bus, onu zelenu liniju kaj vozi med Kurmajorejom i dolom Feret. Izišel sam van tam na Lavašeju, prešel sam reku Dora di Ferret i zaputil se proti Rifugiju Walter Bonatti. “



U prekrasnom kameno-drvenom planinarskom domu Bonatti s pogledom na Grandes Jorasses naručio je za ručak paštu bolonjeze i čašu crnog vina da se okrijepi i da mu da energije za nastavak. 
„Dok sam tak fino mljackal tu testeninu i pil kupicu černega, gledal sam van črez oblok proti onim strašnim verhima Grand Žorasi i gruntal si kaj me još čeka na potu.“



obed i kupica


Rifugio nosi ime jednog od najpoznatijih talijanskih planinara Walteru Bonattiju, koji je savladao sva tri problema Alpa, neke od njih je popeo solo i ured zime, uspostavljajući nove smjerove, nakon čega se  u 35. godini umirovio i započeo novu karijeru avanturističkog fotoreportera i pisca. 
Nakon okrjepe, V. je nastavio šetnju po balkonskom rubu stazom koja vodi uglavnom ravno bez puno daljnjih uspona. Posvuda po putu sreće ljude, ali više uživa u ambijentu nego u ikakvoj ispraznoj interakciji s njima. Prolazi kroz alpske pašnjake Sécheron i Arminaz prije nego što je počeo spuštanje prema mjestu Planpincieux u dolini Ferret gdje će uhvatiti bus do Courmayeura. 


„Posle sam nastavil svoj cipelcug, potrefil sam druge, ali, znaš kaj? Ja ti ne volim spominjat se z drugimi, rad volim motriti prirodu i ove velke brege i glečer Fréboudze. Celo je vreme jako žgalo, sunce je tak močno sjalo da nigde nije bilo ni malo hlada, pa je bila prava sreća kaj sam imal svoj škrlak na glavi, jer bih morti inače i sunčanicu pobral. Prošel sam tak prek pašnjaki Sešron i Arminaz, a onda sam polako krenul dole, prema Planpinsju vu Feretčici, kaj ulovim onaj zeleni bus nazaj za Kurmajor. Celi taj moj hajk, skupa z onim finim obedom i stajanjem vu domu, trajal je oko tri i pol vure.“




Rifugio Walter Bonatti


Da bi se vratio u naš kamp L'Aiguille Noire u Courmayeuru uhvatio je bus 573 crvene linije koja vozi u dolinu Val Veny. 

Linkovi:
Vrh bogova ‒ film francusko-luksemburške produkcije po japanskoj mangi Jira Taniguchija
Ista manga prevedena je na hrvatski jezik i izdana u kvalitetnom uvezu kakvu samo Fibra može izdati, zato je i rasprodana, ali može se iznajmiti dijeljem Hrvatske u gradskim knjižnicama.

Još slika:

Rijeka Dora di Ferret
Ledenjak Fréboudze


Markacija Toura Mont Blanc

petak, 30. listopada 2026.

Ljetni praznici 2026. // Italija // Alpski problemi

Nakon onako napornog jučerašnjeg dana naivno sam očekivala da ću spavati kao beba iz frazema, ali ne, spavala sam kao beba u realnosti. Isprekidanom snu uzrok je nervoza da ne prespavamo budilicu u 6 h. A zašto tako rano, pitate se, zbog bijesnog plana, kao i uvijek.



sjena naše gondole 

Krenuli smo u 6.50 h iz kampa i trebalo nam je 15-ak minuta vožnje do parkirališta pokraj Skywaya Monte Bianco. Razdanilo se, nebo je potpuno vedro. Veselo idemo u stanicu Skywaya, dobro odjeveni i s vunenim kapama na glavama, što je malo neobična odjeća za moje poimanje kraja srpnja, no skroz je normalno planinskoj subkulturi kojoj, htjeli, ne htjeli, pripadamo. 
Koliko god se činilo nepotrebno ići tako rano i žrtvovati koji sat sna, ipak nam je drago jer su rana jutra posebna kako na otoku, tako i na planini, a na planini su i od velike važnosti jer se meteorološke prilike mogu znatno promijeniti u drugom dijelu dana. 

Polazišna točka žičare nalazi se u zaseoku Entrèves u Courmayeuru na 1300 m nadmorske visine u dolini, prva stanica zove se Pavillion na 2173 m na planini, na pola puta do "neba", kako reklamiraju posljednju stanicu, Puntu Helbronner na 3466 m. 
Ovu je turu V. rezervirao prije nekoliko tjedana kako bi bio siguran da ćemo uhvatiti mjesto. Cijena varira ovisno o tome je li kupljena online ili na kasi polazišne stanice, i naravno je li niska ili visoka sezona. Za nuklearnu četveročlanu obitelj online karta iznosi 177 € za povratnu kartu do Punte Helbronner. (Za one koji će istu ovu kartu kupiti na licu mjesta platit će 192 €, a pojedinačna karta za jednu osobu dođe 59 € online i 64 € na kasi).
V. je karte kupio preko interneta a odmah je i rezervirao termin polaska ‒ u 7:30 h. 
Vožnja započinje točno u 7:30 h, za tili čas vinuli smo se u visine u rotirajućoj gondoli. S nama je još samo vozač/kondukter i dvojica prekaljenih planinara. Zašto smatram da su ova dvojica "prekaljena", zato jer imaju dobru robu, na nogama La Sportiva gojzerice, male ruksake i znaju kad je pravo vrijeme za ići u planine.

Entrèves i Courmayeur

Nakon 15-20 minuta vožnje stigli smo na Puntu Helbronner na 3466 m nadmorske visine. Iz doline i s drugog brda (jučer) ova postaja djeluje sićušno, ali sad zaista doživljavamo njezinu grandioznost. Betonska građevina sa staklenim stijenama pruža osjećaj luksuza što mi je nakon nepalskih lodgeva teško pojmljivo, dok tamo još sve nose na kostima, ovdje je izgrađen "space shuttle".
Odmah smo stupili u ostakljenu prostoriju koja nudi informativne sadržaje o lokaciji i okolini, vrstama kamenja i kristala. Na ekranu se vrte slike alpskih vrhova koji se odavde vide, kako bi tek nakon nekog vremena zaključili da je onaj tamo, plosnati, snijegom pokriveni dio planine upravo Mont Blanc/Monte Bianco, najviši vrh starog kontinenta. Zadivljeni tom spoznajom svi se četvoro fotografiramo s vrhom, stojeći na ostakljenom podu, a do nas dopire miris kave. Olfaktivno čulo olakšava nam odluku za sljedeću aktivnost: idemo u Kartell Bistrot Panoramic na doručak, koji se sastoji od tvrdo kuhanih jaja, kroasana, espressa i vruće čokolade. Od ostalih sadržaja ovdje ima i knjižara koja otvara tek u 10, odlični zahodi, aparat za mjerenje tjelesnih funkcija (za rezultate potrebno je skinuti i ulogirati se u aplikaciju na svom mobitelu pa odustajem). Prisjetimo se nepalske lekcije, visinska bolest nastupa iznad 2500 m nadmorske visine i to nakon 6 do 8 sati boravka no ne planiramo provesti ovdje toliko vremena pa nismo ponijeli ni oksimetar niti preostale tablete za prevenciju.
Monte Bianco/ Mont Blanc - plosnato sa snijegom
Crna i Bijela igla


Lift prokopan u stijeni spušta nas stotinjak metara niže a vlažni tunel vodi do Rifugia Torino (3375 m). U ovom planinarskom domu sve je u drvu, za razliku od modernih materijala gornje građevine. I ovdje smo naručili kavu i sokove, na zidovima vise slike iz povijesti planinarstva, okolo šanka razvučene nepalske zastavice om-mani-padme-hum. Iz restoranskog djela doma prolaz vodi prema zahodima i sobama. Neke od zahoda mogu koristiti gosti restorana/kafića ali nisu za preporuku jer su i muški i ženski u istoj prostoriji, wc kabine ne osiguravaju potpunu privatnost, veliki je procjep iznad i ispod vrata što spriječava moje stidno crijevo da se opusti, čak nakon nekoliko espressa. 
Upravo ovdje kod Rifugia Torino kreće jedna od alpinističkih ruta prema Monte Biancu (talijanski smjer). Ona vodi preko ledenjaka Géant i zahtijeva punu visokogorsku opremu, iskustvo i često angažiranje gorskog vodiča.
Još se malo zadržavamo uz ogradu koja dijeli izletnike poput nas i alpiniste na putu za veće i zahtjevnije pravce. Na ogradi stoji znak upozorenja da se dalje ne smije bez potpune opreme. Na suncem obajsanom ledenjaku avanturisti su sitni kao mravi, a J. i T. ih komentiraju: "Jadni ljudi!"

Dente del Gigante
Ledenjak Géante
"jadni ljudi"


Liftom se vraćamo na Puntu Helbronner odakle je moguće ići i dalje, naime odavde se može prijeći granica i žičarom stići u francuski Chamonix preko vrha Aiguille du Midi. Djeluje nam jako privlačno ali ipak želimo uštedjeti 130 € povratne karte po odraslom i 100 € po djetetu, pa odustajemo. T. se boji vožnje u maloj četverosjednoj gondoli, a ja se bojim mogućih simptoma visinske bolesti ako se zadržimo duže od planiranog. 
Za kraj penjemo se na panoramsku terasu Glacier Observatory na kojoj puše oštri vjetar, ali još jednom uživamo u neometanom pogledu prema Monte Biancu/Mont Blancu i okolnim divovima prema sjeverozapadu "naša" Crna igla (L'Aiguille noire), Bijela igla (Aiguille blanche), na jugoistoku Divovski zub (Dente del Gigante), i dva od tri problema Alpa ‒ Grandes Jorasses i Materhorn (koji Talijani zovu Monte Cervino).
Ovo me prisjetilo smiješne zgode s teoretskog ispita u planinarskoj školi kad je V. na pitanje koja su tri problema Alpa odgovorio: visoko, hladno i strmo, što je izazvalo salve smijeha kod naših učitelja. Zanemarimo činjenicu da se nije pripremio za ispit, no laiku i logiku to zaista djeluje kao točan odgovor. Da vas ne zakinem za znanje koje bi moglo poslužiti u kvizu, "tri problema Alpa" sjeverne su strane planina Eiger, Matterhorn i Grandes Jorasses jer su najzeznutije za svladavanje.

Glacier Observatory
Dolina Veny i pogled na jučerašnju rutu kraj La Maison Vieille
Grand Žoras i Materhorn



Spuštamo se na prvu etažu Skywaya Monte Bianco - Pavillon na 2173 m oko 10.30 h. Ovdje je temperatura puno ugodnija, masu je ljudi i sadržaja. Uokolo jezerca postavljeni su ligeštuli za sunčanje, a na jezercu je postavljena mini-skela koja se vuče pomoću konopa i naša je djeca ljubomorno drže za sebe i međusobno dodaju bez dopuštenja drugima da se zabave haha. U malom botaničkom vrtu raste autohtono bilje, uređen je i tobogan za djecu u stilu sviščeve rupe i na većim stijenama montirane su stope i hvatišta za dječje vježbanje sportskog penjanja. Mnogo je sadržaja i ovdje: restoran i bar, kino, a  može se dalje hajkati dolje i dalje. Mi se ukrcavamo na žičaru prema dolje, a iz one koja je upravo stigla izlazi milijun ljudi, grozno. Tako sam sretna što smo već sve obavili jer na ovakvim mjestima teško podnosim gužvu.
U dolini na polaznoj stanici još je više ljudi koji tek čekaju polazak za gore, sad je već vruće a naša glavna današnja aktivnost prekrižena je s popisa. 
mini skela
sunčalište pokraj Paviljona
Pavillion


Sada ćemo se razdvojiti, V. želi još malo planinariti, odnosno ne želi gnjaviti djecu da opet puno hodaju, tako da ću ja ostati s njima a on će ići sam po svom planu, samo ćemo ga odvesti do najzgodnijeg mjesta odakle će krenuti u đir. Tako da vozimo od mjesta Entrèves prema La Paludu, ulazimo u dolinu Val Ferret, cestica je tijesna, treba se sklanjati s puta onima iz drugog smjera, i namjeravamo ga ostaviti u mjestu Lavachey. Ali negdje na cesti, rampa na cesti priječi put osobnim automobilima. Sreća tu je upravitelj parkinga koji s osmjehom na licu objašnjava da treba ostaviti auto i na jednoj od stanica uhvatiti autobus koji vozi dalje u brda. No bus je upravo otišao i glupo je da V. ovdje čeka pola sata, pa se okrećemo i vozimo ga na autobusni kolodvor u Courmayeuru. Odmah se ukrcao na bus koji je potom krenuo a mi smo produžili prema kampu s kratkim stajanjem u samoposluzi. 


Došavši u kamp, ostavljamo opremu u šatoru te odlazimo na ručak u uvijek isti restoran (86 €). Nakon ručka djeca zasluženo dobivaju vrijeme za zabavu na ekranima a ja se veselim popodnevnom drijemanju. Iako šator Quechua Arpenaz 4.1. Fresh&Black ima izolaciju od svjetla i topline, cijelo jutro na suncu podiglo je temperaturu u sobi šatora, što mi na žalost ne omogućuje ugodnu atmosferu za kunjanje. Pomalo sam se razbudila pa sam otišla oprati nešto robe na ruke. Kasnije šetamo kampom, proučavamo drugi dio šatorskog "naselja" u debelom hladu a T. se uskoro sprijateljuje s djevojčicom s Korzike i igraju se na dječjem igralištu, uskoro im se pridružio i J.
Kad se V. vratio, ispričao nam je svoje doživljaje, a navečer smo svi zajedno otišli na večeru (100 €).

Sanitar ovog kampa otvorenog je tipa, odnosno nema ulazna vrata, zid po sredini građevine dijeli ga muški i ženski dio. Tako da bilo tko može gledati korisnike kako peru svoja zubala na lavandinima ili papke u posebnim lavapiedi praonicima. Također, loše su oznake za muški i ženski pa tako novopridošla sumnjiva obitelj koja se sastoji od starog oca, ocvale majke i predtinejdžerskog mulca zajedno obavljaju higijenu u ženskom wc-u. Majka i dijete peru zube četkicama a otac pere zube prstom. Svi troje izazivaju mi nemir i tjeskobu, znam da to nije u redu od mene, štoviše ksenofobno je, ali njihova tamna put, ovakvo preslobodno ponašanje, a najviše njihov šeretski osmijeh i moja intuicija pale dodatnu dozu opreza. Još govore nekim čudnim jezikom, ne znam jesu li samo opuštena obitelj na praznicima ili zlikovci sa skrivenim namjerama. Eto kakve mene brige more na ovom prekrasnom mjestu s najvažnijim ljudima u mom životu. 


Da ovaj post ne završi u zlosutnom tonu, evo nekoliko onomastičkih zanimljivosti.
Lokacija La Palud jedno je od zaseoka Courmayeura, njegovo ime na starofrancuskom znači močvara i vuče korijen iz latinskog palus, paludis. To je isti korijen zbog čega se i splitski kvart Poljud tako zove, zbog močvarnog tla i blata pokraj Franjevačkog samostana sv. Ante. Blato je nasuto i betonirano uoči 1979. godine i Mediteranskih igara, kad je moj rodni grad izgradio pola svoje infrastrukture zbog dvotjednog sportskog događaja.
Istarski ornitološki rezervat nosi isto ime Palud, kao i nekolicina lokaliteta u Francuskoj i Švicarskoj. Zbog paluda na francuskom jeziku bolest malarija naziva se paludisme.
Ali to nije sve, čuli ste za Pantanal? Pantanal je najveće tropsko vlažno područje na svijetu, nalazi se u Južnoj Americi na tromeđi Brazila, Bolivije i Paragvaja. Ime Pantanal dolazi iz portugalske riječi pântano i španjolske riječi pantano a znače močvara, a sa sufiksom suffix -al koji označava obilje ili zbirku. A kako su se romanski jezici razvili od vulgarnog latinskog širenjem Rimskog Carstva tako je i ova inačica označitelja močvare došla do nas i to pokraj Trogira gdje rječica Rika ulazi u more. Nalazi se ispod ceste koja povezuje zračnu luku u Resniku i novi čiovski most. Lokalitet se naziva Pantana ili Pantan, ima plažu, restoran i ornitološki rezervat.   
Međutim, u hrvatskoj praksi pantan i palud dobili su svoj doslovni prijevod ‒ blato, zato je u Hrvatskoj i okolici mnogo Blata ‒ na Korčuli, na Cetini, na Mljetu, splitski kvart Blatine, Hutovo blato...
  

Punta Helbronner
zumirano vidi se Materhorn
Aiguille noire i Val Veny
uspomene
još malo jadnih ljudi
Punta Helbronner i Sin Božji





srijeda, 21. listopada 2026.

Ljetni praznici 2026. // Italija // Hajk po planini


Raspored je strog, prva dva dana u talijanskim Alpama moramo iskoristiti u planinarskim aktivnostima jer je već za druga dva najavljena kiša koja bi mogla ne samo poremetiti, već i uništiti planove koje je V. kovao planirajući boravak u Courmayeuru. 

Zerotta

Super smo spavali do 10 h u mračnom dijelu šatora Quechua Arpenaz 4.1. Fresh and Black koji sprječava da i najmanji tračak sunca uđe i probudi nas svojom jakom svjetlošću. Otišli smo na doručak koji kamp nudi svojim gostima, poslužuje se u komunalnoj prostoriji pokraj recepcije, a bira se između gotovih sendviča, pekarskih proizvoda, voća i kave iz aparata po izboru. 
 
U 12 h krenuli smo u današnji đirić. Žičara/vučnica Zerotta polazi upravo iz našeg kampa L'Aiguille Noire, tu je i istoimeni restoran u koji ni jednom nismo otišli usprkos odličnim ponudama gulaša. Naime, nikako se nismo uspjeli uskladili s njegovim radnim vremenom i našim aktivnostima. Vučnica je klupa otvorenog tipa na koju mogu sjesti četiri guze, ljeti je koriste planinari, a zimi skijaši i tada je cijena veća od sadašnje koja iznosi 10,50 € za odraslu osobu i 6,50 € za djecu do 12 godina. Zerotta je popularna i za brdski biciklizam, na ponekim sjedalima postoje nosači za bicikle, a prijevoz bicikle se ne naplaćuje. Kako se podižemo prema brdu tako se kamp smanjuje a vidik se otvara. Nakon 10-ak minuta vožnje uspeli smo se 500-tinjak metara i sad smo na oko 2000 m nadmorske visine, s ove pozicije još se bolje vidi Crna igla (eguj noar), a tamo negdje u pozadini je i Monte Bianco, najviši vrh Europe. Riječ je o istom vrhu koji se u Francuskoj zove Mont Blanc, a kako je na granici između dvije zemlje, obje ga svojataju i prevode ga na svoj jezik.


Kako smo sad već iskusni planinari, odjenuli smo se po pravilima struke: poliesterske ili merino majice, planinarske hlače s funkcionalnim kajišem, na glavama šeširi za sunce, namazani smo kremama s faktorom, na nogama vunene čarape i gojze, ruksaci na leđima a planinarski štapovi u rukama. U ruksacima je dovoljno vode za nas četvoro i poneka grickalika kao sneakers, slani štapići i suho voće. V. je okvirno proučio i isplanirao današnju rutu te potpuno povjerenje dajemo češkoj aplikaciji Mapy koja nas je dosad dobro vodila na hodačkim putešetvijama.

No čini se da Mapy počinje zezati; naime s gornje stanice Zerotte želimo doći u Rifugio La Maison Vieille, koji vidimo desno, a Mapy nas navodi lijevo. Nakon nekoliko pokušaja da krenemo lijevo prema Rifugiu, navigacija nas uporno vraća na desnu stranu te naposljetku pristajemo slijepo je pratiti jer smo racionalizirali situaciju: "možda ima korisne i ažurne podatke, možda je dio puta zatrpan, možda se ne može tuda zbog ovih glupih biciklista, možda su u šumi...". 

Rifugio La Maison Vieille 

Tako i krećemo, odmah na početku staze nalazimo markacije koje ukazuju na druge ciljeve, nigdje se ne spominje ovaj naš, ali idemo dalje. Prvi je dio staze stjenovit s povremenim crnogoričnim raslinjem a već za par minuta prolazimo pokraj stijene na kojoj francuska obitelj vježba penjanje na malim smjerovima. Otac obitelji stoji u podnožju i osigurava (drži konope) djecu koja vise s konopa, penju stijenu, dovikuju mu u penjačkim šiframa i plaču. Općenito na planini puno je planinara, neprestano netko prolazi dok mi stojimo na mjestu i čekamo V.-a koji svako malo zastaje provjeriti krećemo li se točno po navigaciji. Dok čekamo da se V. trgne, čujemo dječji plač, T. i J. podižu pogled, kadli uočavaju još jednu ekipu penjača na drugoj stijeni, jedan od članova drži bebu i smiruje je, dok mu, zamislite, nemajka penje stijenu. Nisam dosad vidjela toliko (uplakane) djece na planini, uključujući našu. Zatim se počinjemo spuštati zalazeći u dublju šumu koja je ispresjecana stazama za mountain bike utrke, s upozorenjima za hodače da paze preko staze te da se ne zadržavaju na njoj. Par smo puta zastali, nešto čvaknuli, napili se vode, dobre smo volje i stabilno idemo. Nakon oko jednog sata hoda stigli smo u "civilizaciju", to je selo s par kuća, alfaltnom cestom i putokazima. Dosta je prometno, tko bi rekao: mnogo planinara, brdskih bicikllista, pick-up kamioneta, velikih kamiona kipera i helikoptera. 
Započinjemo uspon prema Rifugiu La Maison Vieille, dio je puta iskrčen, u tijeku su građevinski radovi - betonski temelji i kontrukcija odaju da se gradi ili renovira jedna od žičara, pa moramo stranputicom da izbjegnemo izrovane staze, te oko 14:00 h stižemo u Rifugio La Maison Vieille (fr. stara kuća, la mezon vjej). U pojmovima talijanskog planinarstva rifugio je važna stavka, kao u hrvatskoj planinarski dom, a pruža sigurno sklonište i obrok za planinare.
Stara kuća alpska je kuća s nekoliko pripadajućih zgrada a ispred njih veliki "štekat" s dvadesetak stolova s klupama. Mjesto je jako posjećeno i srećom brzo smo uhvatili stol. Radi 5-6 konobara no svejedno smo sjedili 20-ak minuta dok nismo uhvatili pozornost jednog od njih. Naručili smo: djeca bolonjeze, V. i ja različite vrste mesa i trendi pića kao Negroni ili Hugo, iako na stolovima kao i u Hrvatskoj prevladava fotogenični Aperol Spritz. Jedna od konobarica cool je prosjeda hipica, žilava i okretna, koja nas je promuklim glasom na engleskom s izrazitim talijaskim naglaskom upozorila da rukom pridržavamo suncobran jer nagli reful vjetra može dovesti do opasne situacije. Uz odličnu hranu smo se opustili kadli je neočekivani reful istrgnuo naš suncobran iz stola u kojem je bio samo uglavljen i zakovitlao ga u zrak da bi ga odbacio pokraj drugog stola i gostiju. Svi smo skočili u nevjerici iščekujući gdje će suncobran sletjeti da bi za dlaku izbjegao oko gospođe za susjednim stolom, a ona je uz smješak govorila da je sve ok. Uh, koji stres, odmah smo zatvorili suncobran, vratili šešire na glavu i nastavili s ručkom. Za kraj smo naručili i pravi talijanski espresso, za desert pana cottu i djeca sladolede što nas je sve skupa došlo 134, 50€. 
Isto

Krenuli smo uzgor slijedeći putokaz do jezera Checrouit, do njega je 1300 m i 200 metara visinske razlike do kojeg treba oko pola sata. Na jezeru odmaramo i razmišljamo o povratku. V. skoro nikad ne želi ići istim putem natrag pa proučava rutu kojom ćemo zaokružiti današnji đir. Od jezera nastavljamo pratiti stazu i navigaciju, po njoj bismo se trebali spustiti do rijeke i cestom se vratiti u kamp. Međutim, slijedeći stazu došli smo u ćorsokak, gdje se nalazi napuštena stanica skijaške vučnice. V. svejedno želi nastaviti bez obzira na to što dalje nema staze i želi ići niže iza trake upozorenja da je dolje provalija. Meni pada mrak na oči i svađamo se, djeca plaču. Srećom odustaje od svog bijesnog nauma, pasivno-agresivno prepušta mi uzde pa sad ja vodim uzbrdo, ne vraćamo na onaj krivi put kojim smo došli nego presjecamo preko skijaške staze prema jezeru Checrouit. Očajno je hodati po ovom terenu, noge nam upadaju u suhu i raspucalu zemlju koja je izlokana padalinama. 
Jezero Checrouit

Nada se budi, u daljini vidimo hodače koji hodaju po stazi uz jezero. Nakon 15-20-30 minuta hoda, zakoračili smo na stazu i osjetili olakšanje. V. i dalje želi ići kružnim putem pa pristajemo na to, ali pod uvjetom da pratimo stazu. I tako nastavljamo. Po stazi povremeno susrećemo druge planinare i uživamo u prekrasnim planinskim prizorima s pogledom prema Crnoj igli, dolini Veny i glečeru. Navigacija je nadobudna i prognozira da ćemo stići u kamp ranije nego što mi zaista možemo, ali barem smo na stazi koja negdje vodi. Zabavljamo se gledajući svizce koji trče u svoje rupe i klipsamo i dalje, štapovi mi dosta pomažu. 
Kružni put, nalo dalje granica je s Francuskom 
Glečer

Već je oko 19 sati, sunce se skrilo iza jednog od vrhova a mi se počinjemo spuštati i uskoro vidimo asfaltiranu cestu u nizini. Civilizacija je na vidiku i napokon nakon dugog hodanja po prirodnom tlu, počinjemo gaziti po asfaltu što je čudno. Srećom imamo gojzerice koje dobro amortiziraju udarce. 
Dobro da je ljetni sumrak dug pa imamo još vremena do mraka. Cesta slijedi glasnu rijeku a mi gazimo i gazimo i još malo hodamo. S druge strane rijeke gledamo klisure koje se uzdižu prema brdima koje smo maločas prošli. To su one provalije na koje su nas upozoravale zastavice kad smo se gubili na skijaškoj stazi i sad s olakšanjem gledamo na njih izbjegavajući i pomisliti "što bi bilo kad bi bilo". Nakon pola sata klipsanja stigli smo do rampe i stanice autobusa koji nas može odvesti do našeg kampa, ali zadnji bus je otišao prije 20 minuta pa nam preostaje još malo hodati. Cesta je siguran put do kampa, ali duži,  no na zavoju uočavamo markaciju koja ukazuje na prečicu prema kampovima Aiguille Noire i susjednom nam kampu imena HOBO, pa opet napuštamo sigurni asfalt i kročimo na utabani i kamionima izrovan planinarski put. Hodamo i hodamo, J. i V. su malo brži pa ih gubimo iz vida na neko vrijeme, ja skrivam paniku od T., a onda se opet ukazuju na vidiku. Put se sužava, prolazimo pokraj privatnih vikendica i u 21h ulazimo u kamp direkt u restoran gdje iscrpljeni nakon 23 km hoda sjedamo na pečeni kokošji batak u restoran Capitan des Alpes.
Prvi znaci civilizacije 
Idila 

Smiraj dana u dolini Veny



Ljetni praznici 2026.// Italija // Val Ferret Balcony Trail ‒ V.-ov samotni đir

Grandes Jorasses iz Rifugija Bonatti Kad smo se pripremali za Himalaju pišući popise, istražujući korisne informacije po prostranstvima int...