Dnevnik putovanja

 Ja sam Tihi ocean. Najveći među svim oceanima. Odavno me nazivaju tihim, ali nije istina da sam uvijek takav. Katkad se uzrujam, pa svima i svemu pokažem tko sam. Danas sam se, primjerice, jedva smirio od posljednjeg napada srdžbe. Jučer sam pohlepno progutao tri ili četiri otoka, te isto toliko orahovih ljuski koje ljudi nazivaju brodovima... Hugo Pratt, Corto Maltese - Balada o slanom moru , str. 33, Bookglobe, Zagreb, travanj 2017. Kralj strahova Prije putovanja sam se krenula još malo inspirirati literaturom o Pacifiku, pa sam dohvatila Corta Maltesea i počela čitati predgovor. Marco Steiner započeo je uvod s podatkom kako je u utorak, 29. rujna 2009. u 6 sati i 48 minuta potres u dubinama Južnog Pacifika potaknuo valove visine 4-6 metara koji su zapljusnuli južne obale otoka Upolu u državi Samoi - tsunami. Ovo je samo nadolilo ulje na vatru mog straha od tsunamija. V.-u sam to priznala, pa je na otocima potražio smještaj na povišenim lokacijama, kao na Samoi kod Davea Parkera...

Zavir O Filipinima nisam puno razmišljala niti se pripremala, mislila sam da će biti dobro ako "preživimo" Pacifik - Japan će doći kao skupa nagrada za preživljeno, a ostalo vrijeme... tko zna. Odlazak na Filipine nakon Japana u meni je stvorio toliki emocionalni vrtuljak, skupilo se nezadovoljstvo od prethodnog mjeseca i pol putovanja, i još sam u PMS-u, kao da proživljavam tamnu noć duše . Nakon Japana bi bilo najbolje ići natrag doma, u vlastiti red ili nered od države, a ne neku zemlju trećeg svijeta o kojoj imam najviše predrasuda. Narednih dana moje će raspoloženje i dalje biti na niskoj vibraciji (mrzovolja, strah, frustracija, oholost), ali nakon doticanja dna na emocionalnom trampolinu, ne može se niže pasti, nego krećem prema gore, pa se tako i moj dojam o ovoj zemlji i ljudima sve više popravlja. Dragi dnevniče! Manila, pogled na luku i lunapark Manila, pogled na luku Rano se budimo odmorni. Zapravo, psihički sam se resetirala, ali u tijelu još osjetim tragove umor...

negdje između Kyota i Osake Buđenje, pakiranje, doručak. Pozvali smo taksi preko aplikacije Uber da nas vozi od hotela do Kyoto Stationa (oko 9€). Kako smo se jučer više puta smucali po ovom kolodvoru, onda smo utvrdili gdje je peron broj 30, da sutradan, odnosno danas lagodnije dođemo. Pri ulasku na zatvoreni dio kolodvora gdje se moraju provući karte da bismo ušli, nailazimo na prvu zapreku; stavljamo kartu, ali nam je aparat ispljune. Hvata me panika, ipak nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja izlazi zaposlenik i objašnjava da se kartu i rezervaciju treba zajedno ugurati u otvor aparata, nakon čega svi uspješno prolazimo i odlazimo na peron. Na peronu već stoji vlak Haruka koji vozi na liniji od Kyota, preko Osake do krajnje stanice Kansai Airporta . Interijer i eksterijer vlaka Haruke trenutno su ukrašeni motivima Hello Kitty , japanske mace, koja je globalno popularni kawaii simbol. Vlak je krenuo u 10:30, imamo svoja sjedala, sjedimo jedni iza drugih, zasad nema pre...

Kako sam jučer napisala, danas idemo u Naru, ali opet se ne uspijevamo ranije ustati, odlazimo na doručak tek malo prije 10. Barem mi je prehlada nešto bolje. Nakon doručka pješačimo do stanice Shijo gdje hvatamo vlak na Karasuma liniji do glavnog kolodvora Kyoto Station, gdje sjedamo na vlak za Naru do koje se vozimo oko 45 minuta Kintetsu vlakom (620 ¥ po odraslom, a za djecu duplo manje). Nara je glavni grad istoimene prefekture, bio je glavni grad Japana od 710.-794. godine kad je tu stolovao car, i taj se period, logično, naziva Nara periodom. Izlazimo iz stanice i pratimo kamo i ostala svjetina ide, a to je u smjeru najpoznatijih toposa - Nara Parka i hramova. Nara Park javni je park u kojem se povijest i priroda u harmoniji upotpunjuju. Najzanimljivija su prirodna atrakcija sika jeleni, njih oko 1200 koji slobodno šeću parkom. Objašnjenje nalazimo u legendi opisanoj u turističkom prospektu Nare: za osnutak šintoističkog svetišta  Kasuga Taisha  za aristokratsku o...