Pozdrav sa Šri Lanke

Haha nema bloga

Nepal // 15. dan putovanja // Povratak: Kathmandu - Chengdu - Brisel

Jinli ulica

13. travnja, ponedjeljak

V. je ustao oko 7 i odmah se spremio jer želi otići u jutarnji đir po gradu - vidjeti knjižare, dućane i općenito doživjeti buđenje grada. Naručio je taksi-motor i uskoro izašao. Ja se spremam, a djeca su uspavana i teško ih je probuditi. Idemo na doručak gdje smo pozdravili tatu i kćer Engleze, brzinski pojeli, popili kavu i vratili se u sobu. Kako sam bila nervozna zbog odlaska i spremanja, tako sam i nerazumno reagirala na dječje ponašanje za doručkom - jako mi smeta što se ponašaju kao majmuni: uzimaju preko reda, grabe rukama i slično.

U 9:30 h naručili smo taksi do zračne luke. Na ulicama je gužva, ali prohodno. Krkljanac nastaje oko područja hrama Pashupatinath jer mnogi hinduski turisti dolaze u obilazak ovog, za njih svetog mjesta. Tako su posvuda parkirani mnogobrojni busevi pristigli iz Indije; to su komodni busevi s krevetima, zahodom i hranom, priča nam taksist, da bi bilo što ugodnije provesti dugih 20 sati putovanja. Prekrasan je dan, opet je vedro i sunčano, zrak je svjež i temperatura je ugodna za turizam. Baš mi je žao što odlazimo.

Taksist dodaje da su u Nepalu po vjeroispovjesti najbrojniji hindusi, budisti, pa onda muslimani i kršćani, a ja sam u Lonely planet vodiču vidjela da prevladavaju tri vjere: hinduizam, budizam i turizam haha.

Na Tribhuvan International Airport stigli smo oko 9:50 h. Ispred ulaza je "milijun" ljudi, što na prvu djeluje obeshrabrujuće, ali taksist nam objašnjava kuda ići prema ulazu u zgradu. Na ulazu prolazimo sigurnosniu kontrolu i odmah idemo na šalter Air Chine (Check-in B). A ona velika gužva ispred zgrade aerodroma nastala je jer puno ljudi ispraća svoje prijatelje i obitelj, uz nezaobilazno grupno fotografiranje.

Unutra je ugodno, nema velike gužve ni redova. Relativno brzo obavljamo check-in pa još malo čekamo pokraj šaltera da policajci provjere naše kufere. Zatim idemo na sigurnosnu kontrolu i imigraciju, nakon čega smo došli u salu gdje su gateovi. Napunili smo bocu na aparatu za vodu, zanimljivo je da je svugdje u Aziji ponuđen izbor temperature vode: hladna, topla i vruća. Vruća voda liječi sve boljke i po ajurvedi raspiruje probavnu vatru. Isto tako u WC-u Kineskinja pljuca u lavandin jer se rješava sluzi.

Uskoro i na vrijeme pozivaju putnike za Chengdu na boarding. Red je velik, ali ide brzo. Bus nas vozi do Airbusa A319, putnici su i lokalci i stranci. U avionu sjedimo odvojeno, ali dovoljno blizu. Pokraj mene sjedi starija Amerikanka s kojom malo razgovaram. Kaže da voli putovati u Aziju jer se tu još cijeni starost, svi je tetoše i ima prednost pri ukrcaju, za razliku od Amerike gdje za svaku uslugu mora pitati i ponekad dodatno platiti. Jako se srami svoje zemlje zbog svega što radi u svijetu i čini mi se da je dosta opterećena time što je još nekoliko puta spomenula u razgovoru.

Nakon 3 i po sata leta na kojem smo pojeli i malo kunjali, sletjeli smo u Chengdu na Tianfu International Airport u 14:55 h po nepalskom, odnosno 17:10 h po lokalnom vremenu. 

V. je već u Nepalu kupio kinesku e-SIM karticu, pa smo manje pogubljeni, jer se na kineski aerodromski wifi nikako nismo mogli spojiti kad smo prvi put letjeli.

Na aerodromu idemo prema izlazu gdje moramo proći zdravstvenu kontrolu (šalter koji na daljinu mjeri temperaturu tijela), pa prema šalterima za izlaz, odnosno za ulaz u zemlju. Službenici/policajci se čude što što želimo ući u Kinu kad imamo "samo" osam sati presjedanja. Prvo su nam dali jednu vrstu papira koji treba ispuniti u četiri primjerka, za nas četvoro gdje treba upisati brojeve letova, putovnica, datume, zemlje u kojima smo bili u prošlih pola godine i slično - prava gnjavaža. Taman pred šalterom koji smo čekali pola sata novi službenik provjerava i kaže da smo ispunili krivi papir. Sada pokazuje plastificirani popis zemalja, gdje V. pokazuje našu zemlju Croatiu, pa nam ovaj daje novi papir, koji srećom ispunjavamo dok stojimo u redu. Nakon iscrpne kontrole putovnica s provjerom otisaka prstiju, napokon smo ušli u Kinu. U velikom atriju aerodroma V. gugla o bankomatima i novcu što nije stigao prije. Ja sam umorna od sjedenja, a djeca su živahna od viška energije pa mi užasno idu na živce, trče, skaču, gaze, a ja bi da se ponašaju uljudno kao odrasli ljudi. Već je 18:40, sumrak je a još nismo izašli vani. 

V. je instalirao app za vožnju, i odlazeći prema pick up mjestu presreo nas je jedan momak koji je inače taksist s kojim je dogovorio cijenu od 180 yuana (23 €) do popularne Jinli ulice. Njegov auto je vrhunski - električni Xiaomi, glatkih linija, minimalističkih detalja i staklenog krova. Vožnja je trajala sat i petnaest minuta do grada većinom po autocesti.

Ulica Jinli poznata je pješačka ulica duga 550 metara, s povijesnim i kulturnim značajem. Odlikuje je lokalna sečuanska ulična hrana, tradicionalne čajane i štandovi s rukotvorinama, a ulaz je besplatan.

Gladni smo i prvo smo sjeli u jednu čajanu s tradicionalnim plesom, bez riječi engleskog navabili su nas misleći da ima hrane, ali nude samo čajeve i pohane žile. Onako gladni idemo u drugi restoran gdje nitko ne govori engleski, pa čak ni mladi konobar. Nekako uz pomoć gugla naručujemo nešto, što su zapravo splačine, jetrice i iznutrice, previše je svega, jer zapravo donesu veliku zdjelu iz koje svatko sebi vadi u manje zdjelice, srećom naručili smo i zdjelicu bijele riže. V. uživa u hrani, djeca jedu rižu, ja neku juhu s debelim nudlama, a izbjegavam životinjsku kožu i kandže. Još smo za piće naručili lokalni alkohol, koji smo dobili u malim ploskicama sa 55% alkohola (!), pa potežemo onako iz bočice za nazdraviti, a svi nas gledaju u nevjerici i komentiraju. Imena tih pića su fascinantno prevedena: pokvareni čovjek, revolucionarno piće ...

Nakon jedenja djeca žele sladoled i u obližnjem lokalu pitamo na kineskom, jer pinčilin je jedna od rijetkih riječi koju znamo na kineskom, ali nema ga više i upravo zatvaraju. Iznimno je tiho na širokoj ulici iako ima prometa jer većina su električni auti, a svi dućani u blizini zatvoreni su ili upravo zatvaraju.  

U 22 h smo dogovorili prijevoz nazad, ovaj put nas je pokupila vozačica, prijateljica od onog Xiaomi lika. U 23:20 h smo stigli u zračnu luku. Hala gdje su odlasci dosta podsjeća na zagrebački aerodrom. Na kontroli su me malo zadržali i pitali imam li dvije putovnice (?!), uzeli su onaj alkohol iako je bočica od 100 ml.

Imamo još nekoliko sati do ukrcaja pa kod jednog od gateova idemo u bogati 7/11 dućan. Napokon jedemo normalnu hranu, sendviče i slatkiše i počinjemo kunjati. U 1 ujutro zovu nas na ukrcaj, i u avionu odmah smo pozaspali. Probudili smo se kad su upalili svjetla i zamirisali s doručkom i kavom, a nakon doručka sam još malo zakunjala.

Sečuanske splačine

Molim vas jednu dlakavu krv, slaninu dvaput i ljubomoru i bijelo

U Brisel smo sletjeli u 7:45 h po lokalnom vremenu.

Za kontrolu putovnica ogromni su redovi, srećom idemo u najkraći red kao obitelj s djecom. Cupkamo s noge na nogu i čekamo sat vremena jer radi samo jedan šalter. Zatim čekamo prtljagu, već su stigle dvije od tri čekirane torbe. Čekamo još sat vremena a onda V. ide na lost and found gdje su mu odmah rekli da je naš kufer ostao u Kini. Potom su mu dali jedan papir s potvrdom i zapisali našu adresu da nam pošalju kufer. Pokušavamo se sjetiti što je u tom kuferu što smo i popisali kad smo došli kući u slučaju da nam osiguranje treba sve nadoknaditi - a u kuferu nove slike, novi štapovi, nove pernate jakete, nove jakete iz dekatlona, gojze,... 

Kao Scarlet O'Hara mudro odlučujem kako ću o kuferu razmišljati sutra i neću paničariti prije vremena, glavno da je sve dobro prošlo. To je bila i ispravna odluka, nakon tjedan dana dobili smo kufer nazad, doduše trebali smo ići po njega, na naš aerodrom, ne nazad u Brisel.  

U Briselu čekamo šatl kombi od našeg Ciao parkinga. Brzo smo preuzeli auto i krenuli put doma. Usput smo stali u dućan kupiti spizu i nešto za jesti, imamo road trip piknik u autu. Po putu je J. povratio sve pojedeno po autu jer je po lokalnoj cesti gledao u knjigu ili ekran. Tako da smo zastali na parkingu od Decathlona koji smo pohodili zadnjih mjesec dana u potrazi za opremom. 

U 14 h smo parkirali ispred kuće a tamo je upravo bila susjeda A. koja je žarko čekala naš povratak, kako bi joj podijelila dojmove, da ih usporedimo s njezinim od prije 20-ak godina, što smo i napravili nakon par dana uz nepalski čaj. 

Nepal // 14. dan putovanja // Kathmandu - Swayambhunath

12. travnja

Budim se oko 7, ima nekoliko preokrenutih žohara. Kad se V. probudio, opet sam ga zamolila da se riješi leševa prije nego se djeca probude. Ustajemo se jedva oko 8:45 i spremamo da odemo na doručak koji je do 10 h a bila bi šteta propustiti ga. Kad smo se vratili u sobu, sobarice su upravo bile tamo, zatežu plahte, peru podove. Tek što su otišle, kucaju opet jer treba zamijeniti pregorjelu žarulju u kupaonici. Drago mi je da su ažurni i da paze na detalje, žarulja je sinoć pregorjela. 

Danas će biti kombinacija lijenog dana i turizma, pa oko 12:30 h idemo na bazen hotela. Dan je prekrasan, vedar i sunčan, zrak je čist. Djeca ulijeću u bazen u kojem je voda friška, što ih ne spriječava da se brčkaju, a ja se neću kupati - jer sam dobila menzes, baš dobro da me poštedio dok smo bili na planini. Gosti su oko bazena bijelci, a nitko nije navikao na razinu usluge i svi odbijaju poslugu koja tu stoji i čeka, pa tako neka starija žena nosi svoju stolicu i odbija pomoć. Ne znam je li ovo zato jer bi u slučaju usluge trebalo dati manću, koju ne nose po džepovima ili se osjećaju kao da iskorištavaju ljude. U restoranu kraj bazena sreli smo tatu i kćer iz Londona koje smo sretali po EBC-u, pa smo malo popričali. U ćakuli smo saznali da su krenuli na ovaj trek za prikupljanje sredstava za dobrotvornu organizaciju i hospicij, a usput planinare. Sljedeće im je na rasporedu uspon na Kilimandžaro.

U svlačionici pokraj bazena nalaze se tuševi pa djeci naređujem da se tuširaju i operu kose. Izašli smo iz hotela oko 15 h i taksijem se odvezli do hrama Swayambhunath, kolokvijalno poznatog po imenu Majmunski hram. Swayambhunath drevno je i sveto mjesto UNESCO-ve svjetske baštine smješteno na vrhu brda u dolini Katmandua. Nadimak je dobio po stotinama rezus makakija koji nastanjuju kompleks. Stigli smo sa zapadne strane odakle je potrebno popeti strmim stepenicama (otprilike 360). Puno je majmuna, posjetiljelja, prosjaka, prodavača suvenira, ali zasad nitko nije naporan, svi ponude ili zatraže, ali odmah nas puštaju, ne gnjave i ne trče za nama. Pri vrhu skala plaćamo ulaz samo mi odrasli. Na samom vrhu nalazi se kultna bijelo obojana stupa s budnim, svevidećim Budinim očima, okruženu molitvenim kotačima. Kako se nalazi na vrhu brda, hram nudi panoramski, prekrasan pogled na cijelu betonsku džunglu i dolinu Katmandua. Majmunski hram jedno je od najstarijih i najvažnijih vjerskih mjesta za tibetanske i newarske budiste, a i hindusi ga poštuju.

stepenice prema hramu

stupa Majmunskog hrama

Puno je ljudi, lokalnih turista i neki nas počinju okruživati kao kojekakve celebrityje da se slikaju s nama, pogotovo s našom bijelom i plavokosom djecom. Jedva smo ih se rješili, pa nastavljamo obilaziti hram, suvenirnice i galerije. Nakon obilaska spuštamo se istim stepenicama pa V. preko aplikacije Pathao zove prijevoz. 

Izlazimo u Thamelu gdje idemo u šoping: u Hi-Himalu ćemo kupiti planinarske štapove kakve smo koristili na treku - bili su dobri, svi smo ih rabili i imat ćemo taj koristan suvenir iz Nepala. Kupili smo još neke sitnice u usputnim dućanima: green chilli sauce, kanu za kosu, čajeve i ajurvedske sapune za 650 rupije = 3,50 €! U suvenirnicama gledam tibetanske zdjele, privlače me da ih kupim, ali odlučujem da neću. Nepal je najbolje mjesto kupnju kvalitetnih ručno rađenih zdjela, ali ne želim ovako na brzinu, želim saznati više o njima, kao što smo saznali o mandalama u galeriji. Idemo na sladoled u lokal Silk - jedna kuglica je 330 rs (1,50 €). Preostaje nam još kupiti kremu Permetrin za liječenje šuge. U apoteci kod neprijatnog lika kupujem jednu tubu za 350 rs. Nastavljamo dalje prema provjerenoj apoteci - Thamel pharmacy gdje smo prvi dan kupili oksimetar i Diamox jer znamo da tamo radi simpatičan i stručan prodavač: kupili smo još dvije tube, jednu tablu tableta za alergiju i sirup za djecu koji bi nam trebali pomoći u borbi sa šugom, iako jedino ja imam simptome, a sve skupa plaćamo 605 rupija. 

Hvatamo Pathao do hotela, odlazimo na večeru gdje je na naše iznenađenje buffet nedjeljom - hrana je kao i obično izvrsna, a ovako možemo više toga probati. Slijedi povratak u sobu gdje se svi mažemo Permetrinom kako bi se kolektivno i istovremeno riješili šuge. Prije spavanja pakiramo se jer sutra odlazimo iz ovog dragog grada i zemlje.

podnožje hrama

Thamel ljekarna

Nepal // 13. dan putovanja // Kathmandu - Durbar

11. travnja

Cijelu sam noć loše spavala zbog straha od gaštapana, a nije pomogla ni T. koja se navalila na mene i gurala me na rub prostranog bračnog kreveta. Kad sam se konačno probudila oko 6, opazila sam još jednog žohara na podu kraj prozora a kad se V. probudio, tiho sam ga zamolila da ukloni uljeza (koji je ležao mrtav) da ga djeca ne vide. Kad smo jučer tek došli u sobu, káda je bila začepljena s razlogom, koji sam slutila, pa sam je opet začepila nakon korištenja. Usprkos predostrožnosti bile su dvije-tri bebe žohara koje sam otuširala nazad u odvod i dobro ga začepila. U jednom periodu života na Vošti jutarnji ritual uz kavu s V.-om bio je brojanje žohara koji su tijekom noći izašli iz raznih otvora, da bi ih potaracao Neopitroid posut posvuda po stanu.

  

Doručak je izvrstan, pravo iznenađenje, odvija se u velikoj sunčanoj sali, uz švedski stol i veliki izbor svega, od zapadnjačke, do azijske i nepalske hrane. Nakon doručka idemo u turistički obilazak grada po preporuci Lonely planet vodiča - krećemo južno od Thamela prema Trgu Durbar.

Hodamo ulicama, vodeći se knjigom i gugl mapsom, ulice su pune ljudi, auta, motora, pasa. Vrijeme je vedro i sunčano, smog se razišao i možemo hodati bez maske na nosu, za razliku od prvog susreta s Kathmanduom. Ulazimo u dućane u potrazi za pokojim suvenirom: u obzir dolaze samo konzumne sitnice: čajevi (poželjno je da su ubrani u proljeće, prije nego što monsun ispere biljke), himalajska sol, timut papar, mirisni sapuni. U jednom smo naišli i na knjigu Into thin air Jona Krakauera koju smo kupili za par dolara. 

oltar Ganeši

Dalje šetamo ulicama, put nas navodi kroz "zubarsku ulicu" koja je trenutno raskopana, a radnici polažu ploče. Ulica se naziva zubarskom zbog više ordinacija koje se reklamiraju gadnim slikama usne šupljne prije i poslije tretmana. Hodajući uz rub ulice, uočili smo ulaz u jednu galeriju pa smo je odlučili razgledati. Dočekali su nas brat i sestra koji drže galeriju, sestra nas je posjela i počela pričati priče o mandalama i thangka slikarstvu, tradiciji, školama, usput nam pokazujući nekoliko slika. Djeca pozorno slušaju kao da su hipnotizirani, zapravo i jesu jer mi kasnije priznaju da ih je uvukla u ugodno asmr stanje i da su sa zadovoljstvom pratili što govori. Kupili smo tri slike mandala različitih veličina, koje su dobro zapakirali u tvrdi kartonski tuljak. 

Nastavljamo dalje, na ulicama je sve više ljudi, i pomalo stižemo do trga Durbar, koji se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Ulaz smo platili 1000 rs po odrasloj osobi. Odmah nam se nude vodiči, što V. odbija - idemo bez vodiča, pa smo kao muhe bez glave. Razgledavamo hramove, palaču, oltare, ali ne ulazimo u građevine jer nam se ne da. Neko vrijeme sjedimo ispod natkrivenog dijela hrama i gledamo ljude, djecu, golubove. Oko 16 prelazimo preko širokog dijela trga i idemo prema nekoć popularnoj ulici Freak Street.

Freak Street bio je središte putnika backpackera sa zapada koji su se u doba hipi pokreta 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća kretali putovima svile, Aziji. Ulica je bila magnet za one u potrazi za prosvjetljenjenem, jeftinom drogom i mjestom gdje su granice labave. Današnji Freak Street pod imenom Jhochhen Tol samo je blijeda slika onoga što je bilo, sada ga je zamijenio Thamel, ali Lonely planet ga i dalje preporuča za one koji žele izbjeći šušur Thamela. Jedna od pokrajnjih uličica podsjeća na splitski Get, tu su čudne radnje sa sučijavim svjetlom koje prodaju zaklane kokoše u izlogu bez frižidera. 

Durbar trg

jedna od uličica kraj Freak Streeta

Durbar

Sjeli smo u lokal imena Local, uzimamo lokalno pivo i sokove. Malo smo gladni pa naručujemo i neke grickalice. Nakon što smo se odmorili i napili idemo prema klubu Purple Haze gdje bi uskoro trebao početi koncert. Došavši tamo, saznajemo da nije za mlađe od 18 godina a koncert počinje tek u 19. Sjeli smo potom još u obližnji House of Beers gdje naručujemo još koju pivu, sokove i nazdravljamo na uspješno odrađen trek uz Kala Patthar lokalni viski.

Hvatamo taksi do hotela, a tamo je u tijeku party - Gunyo Cholo, svečanost odrastanja za djevojčice, a u razmjerima naših pireva.

Idemo na večeru iako smo još siti od grickalica u kafiću pa naručujemo malo: jedan pomfrit, V. steak u zelenom papru, ja quesadillu. Za stolovima u restoranu sjede mahom bijelci a neke od njih prepoznajemo iz Lukle dok smo čekali helić za KTM.

Zatim djeca i ja odlazimo u sobu, a V. ide u izlazak.

Kad sam legla opet sam osjetila svrab i po prvi put odlučujem guglati o tome te začas saznajem - pa ja imam šugu! Sretna sam što napokon imam dijagnozu i samim tim izlječenje: lijekove lako mogu nabaviti, i za par dana imam pregled kod dermatologa, taman zgodno, kao da sam znala.

Tad uočavam jednog žohara na kauču pokraj J.-a, koji mu viri preko ramena i gleda što ovaj igra na kompjuteru. Bez panike (kuliram se) govorim J.-u da je vrijeme za spavanje i da se makne s kauča a onda šlapom neuspješno zamahujem prema njemu. Žoharu, ne J.-u. 

V. je došao u ponoć iz izlaska. Bilo mu je super i odmah se sprijateljio s likom iz Bangladeša koji je ovdje na odmoru. Kad je V. kretao doma, ovaj mu je preko svoje aplikacije pozvao taksi-motor, i poslije ga je nazvao da provjeri je li sretno stigao.

 

Nepal // Everest Base Camp Trek // 11.dan treka // Lobuche - Lukla - Kathmandu

Jedanaesti je dan i zadnji službeni dan treka, dan kad se spuštamo s "Majke božice svijeta", "Prebivališta snijegova" ili "Gospodara neba" što su sve imena za Himalaju i Mt. Everest i to na najkomercijalniji i najskuplji način, u helikopteru prema Lukli i dalje prema Kathmanduu 

10. travnja, petak

Probudila se oko 5, već je svanulo. Budilice nam zvone u 6, V. i ja smo se odmah ustali, obukli i spremili svoje vreće. J. plače da ga boli grlo, što je i sinoć pred spavanje rekao. Odmah sam mu dala dječji nurofen topiv u ustima. Kadli odjednom V. i ja osjetimo miris dima, hvata nas panika da nije negdje požar i idem to prijaviti gazdama. Kuća je od drva, strogo je zabranjeno pušenje i kuhanje u sobama; nama je jednom bio požar u zgradi i sad imamo PTSP pa reagiramo na svaki vonj dima. Gazdarica je odmah krenula za mnom, a onda je skužila da dim dolazi iz kuhinje gdje sve kuhaju na vatri.

U blagovaonici je živo, naručili smo doručak u 7 h, idemo na nj i ostavljamo djecu u sobi. T. će ipak doći na doručak s nama, a J. će ostati u sobi ležati. Čim smo sjeli za stol, konobarica je donijela doručak. Fascinira me kako gazde i poslužitelji pamte tko je u kojoj sobi i u kojoj ekipi, od toliko ljudi koji se svakodnevno izmjenjuju. Sve zapisuju u tekicu a i vjerojatno imaju nadimke za svaku ekipu. Tako bismo mi mogli biti - "mobitelj" s djecom.

Gužva se smanjila, većina je gostiju doručkovala prije 7 kako bi što prije mogli krenuti na Kala Patthar yeah yeah!

Još su samo u hodniku Šerpe nosači koji konopima vezuju velike duffel torbe zapadnjačkih planinara  koje će nositi na leđima do iduće destinacije. V. je platio sve 15 900 rs. Cijena sobe je 1000 nepalskih rupija s korištenjem zahoda, pod uvjetom da ovdje jedemo. Ako će gost samo prespavati bez jedenja u objektu, cijena raste na 4000 za samu sobu.

Gledamo prognozu, ovdje je OK, ali Lukla je problem, tamo je još oblačno.

U 8:15 h još je neizvjesno letimo li ili ćemo se uputiti natrag pješice jer ne želimo ovdje provesti još jedan dan.

U 9:10 h spustili smo se u blagovaonicu sa stvarima i vratili ključ sobe. Po drugim sobama zaposlenici već čiste za nove goste iako je check-out tek u 10. U blagovaonici u tijeku je također radna akcija - nema više gostiju a oni metu podove, konobarica je za jedan stol donijela sve soljenke, paprenke i bočice s umacima koje stoje na stolovima i briše ih da se ne vide tragove upotrebe i curenja; sviđa mi se ova posvećenost detaljima.

Smjestili smo se u krajnji ali osunčani dio blagovaonice kako im ne bi smetali u radu. Gazda zove Luklu, prenosi nam novosti da tamo još nisu dobili dozvolu za let, a V. prati uživo YT kanal Lukla Airport. 

Gazdarica malo priča s nama, pitali smo je iznenađeni kako u Khumbu glečeru nema leda - objašnjava da već zadnjih 30 godina na tom dijelu nema nekoć vječnog leda i sve ga je manje uopće - zbog globalnog zatopljenja. 

Barba je na stalnoj vezi s Luklom i veselo kaže da su dobili dozovu. Vrijeme je sve bolje i oko 10 čujemo prve heliće kako nadlijeću. 

Odmah idemo na helipad - dva kamena podesta na zemlji. Barba dolazi za nama, odmah primjećuje da stiže helić naše, Prabhu kompanije. No u helić se ukrcavaju neki drugi ljudi koji su tu bili ranije i a mi dalje čekamo. Helići dolaze i odlaze, neki od njih idu dalje prema EBC-u, a neki se zaustavljaju ovdje u Lobucheu, brzinski iskrcavaju robu za logdeve, te ukrcavaju prtljagu i putnike, a kad odleti, onda zaposlenici polako odnose vreće riže, sanduke jabuka i slično prema svojim hotelima i smještajima. 

helipad u Lobucheu

Nakon pola sata dolazi naš Prabhu, brzo se ukrcavamo. U brzini sam sjela na prednje sjedalo, što nikako nisam htjela, zastrašujuće mi je, ali već idući tren uživam. Pilot je Nepalac s kojim smo u 20 minuta leta prošli smo sve ono gdje smo hodali zadnjih devet dana. 

Slijećemo u Namche Bazaar, koji fascinantno izgleda kao amfiteatar i iz ove perspektive, tamo se ukrcava još jedan putnik, pa nastavljamo prema Lukli. Vidimo rijeku Dudh Kosi, Hillaryjev most i moram priznati da mi naviru emocije zbog svega što smo iščekivali, paničarili, prošli i preživjeli.

Slijećemo u Luklu na dio za helikoptere i vidimo onu najopasiju pistu na svijetu - stvarno je kratka! 

Ušli smo u zgradu zračne luke, jedan od zaposlenika nam objašnjava da se negdje smjestimo i čekamo pa će doći po nas kad bude naše vrijeme. Unutra je živo, gungula, zapadnjački planinari u šarenoj robi, sa samozadovoljnim osmjesima na licima. Sjeli smo pokraj kafića i naručili kavu. Mjerimo saturaciju - svi imamo preko 90% kisika u krvi, a T. kojoj je uvijek bilo najgore (zbog tankih prstića na koje se oksimetar nije mogao dobro zakačiti) pokazuje 100%. Zaposlenici aerodroma super su organizirani, sve znaju, sve pamte, svaku grupicu i tko ide kad s kojim prijevozom. J. je kupio suvenir - majicu s natpisom Lukla Airport.

Oko 11:40 h obavijestili su nas da je helić krenuo iz Kathmandua i da ćemo mi nazad s njim za nekih 45 minuta do 1 h. U 12 h su nas pozvali da netko od nas dođe s pasošima za check-in, pa onda još čekamo. Oko 12:50 h su nas konačno sve pozvali, oko 13 je došao helić i mi smo se ukrcali. Malo smo pričekali s polijetanjem, pilot je isti onaj koji nas je vozio u Luklu. Kad smo poletjeli malo mi je bila muka, na nebu nije bilo ni magle ni smoga, lijepo smo mogli gledati Nepal. 

U Kathmandu smo sletjeli oko 14, dočekala nas je ona djevojka koje je bila luda za T., pozdravila nas je, i odmah su nas ukrcali u kombi koji vozi do zgrade aerodroma, gdje smo prošli sigurnosnu kontrolu i otišli uhvatiti taksi.

Užasno je vruće, mi smo još u debeloj robi jer je u Lukli bilo -2℃. Vozimo se prema hotelu, a na ulicama duge cijevi i štitovi je li počeo neki novi rat za koji još nismo čuli?

Stigli smo u Hotel Shanker a nosači doskaču i uzimaju naše ruksake. Slijedi novi check-in, a nosačima smo dali potvrdu o ostavljenim kuferima, koje potom donose. Dobili sobu u istom hodniku kao i prošli put - nedaleko recepcije i restorana. Djeca zasluženo odmah vade ekrane i igraju igrice, a V. i ja smo se počeli raspremati - iznajmljenu robu koju treba vratiti u dućan (vreće za spavanje i dječje jakete), lijekove pospremiti nazad u kutije, robu za pranje u hotelu i šporku robu za nositi nazad. Ovo je potrajalo sigurno koji sat. Tuširali smo se, a dica su još na ekranima i ne žele se prati.

Pozvala sam guest service hotela i predala kesu robe na pranje, za što sam prije ispunila formular. V. se spremio i otišao prema Thamelu vratiti opremu u Hi-Himal Shop. 

Kad se V. vratio otišli smo na večeru u restoran hotela, naručujem butter chicken masala i naan, V. tenderloin, dica fish and chips, porcije su velike i sve je ukusno. 

Iako ne sjedimo pokraj zahoda restorana, u njemu sve odjekuje i sve se čuje. Tako sjedeći u restoranu, do nas je dopro zvuk hračkanja i pljuvanja. Uskoro je iz zahoda izašao menadžer restorana koji nas je pristojno smješkom pozdravio, kao da maločas nije potegnuo hračak iz pete i glasno se oseknuo. Ipak, znam da je to azijska stvar - u zemljama istoka normalno je rješavanje viška sluzi iz tijela, zato i Kinezi stalo pljuvaju po ulicama, dok je zapadnjacima takvo ponašanje odvratno a ne još dodatni začin uz odličnu večeru. Iako možda iste zvukove i radnje svako jutro činimo u kupaonici, pa se bližnji pitaju "što to radi unutra, umire li?".

Kad smo nakon večere došli u sobu, J. je skužio jednog velikog smeđeg žohara, djeca su potom mirno izašla iz sobe bez vriske i zatražila pomoć. Uskoro su došla su dva "izbacivača" naoružana metlicom, škovacerom i sprejem za gamad te su ga uklonili.

Kad smo legli, nismo odmah ugasili svjetlo, V. je odmah zaspao, a mi smo malo gledali TV. Kad sam se kasnije prenula iz sna rekla sam sama sebi "ugasi svjetlo da ne vidiš još jednoga", ali ipak sam vidila jednoga koji ide prema vratima i ugasila svjetlo da ne vidim još kojega.