Trekking na Ala-Kul jezero
Krećemo na đir života, plan ga je izvesti u tri dana i dvije noći : prvi dan idemo od Karakola do kampa Sirota, gdje noćimo, drugi dan uključuje polazak iz Sirote do Ala-Kul jezera, obilazak jezera prema Ala-Kul Passu i njegov prelazak te spuštanje do Altyn Arašana gdje slijedi drugo noćenje, a treći dan planiramo silazak iz Altyn Arašana i dolazak u Ak-Suu gdje ćemo u civilizaciji uhvatiti taksi
Probudili smo se oko 6 da se na miru spremimo. Spakirali smo se do kraja, prtljagu dali Rustamu da je spremi u svoj ured, potom smo otišli na doručak. Pospremili smo ostatke doručka za ponijeti jer će nam sigurno dobro doći. U 7.30 došao je taksist, na naše iznenađenje u staroj Ladi. Taksist se čudi J.-u što je dugokosi dječak, a još više tome da s djecom idemo na ovaj planinarski pothvat. Rustam i on nešto šapuću i, čini mi se, skrivaju zabrinutost. Oko 8 krećemo prema početnoj točki - tzv. Prvog mosta do kojeg se može doći i autom starijim od 40 godina.
Na ovaj đir do jezera Ala-Kul moguće je krenuti iz smjera grada Ak-Suu istočno od Karakola, a mi idemo iz jugo-zapadog dijela Karakola. Ugasila sam svoj mobitel i najavila obitelji da nećemo imati signala, da ne brinu i da ćemo se javiti prekosutra kad se vratimo u civilizaciju, a V. je ostavio svoj upaljen da fotografiramo i pratimo stazu preko češke aplikacije.
Vozimo se Karakolom koji je živahan u jutarnjoj vrevi, a kako se pomalo penjemo u brda, tako se količina kuća i prometa smanjuje. Dogovorili smo da nas taksist odveze dokle god je moguće da uštedimo prvi dio puta (do spomenutog prvog mosta). Čini nam se da je cesta nedavno alfaltirana dok prilazimo naplatnoj kućici i rampi u Nacionalni park (300 som odrasli, pola djeca), a zatim Lada skreće s dobrog asfalta i nastavljamo vožnju kozjim putem koji prati rijeku Karakol. Iz auta vidimo dosta planinara koji su se uputili u istom smjeru kao i mi. Oko 8.45 stigli smo do prvog mosta, pozdravili se s taksistom i krenuli. Dan je prekrasan i sunčan, nema ni oblačka, ali tko zna kako će biti kasnije, planine su prevrtljive. Mladi parovi planinara nas prelaze, neki se pristojno i kolegijalno jave, a neki prođu kao pokraj "turskog groblja". Na ovom prvom dijelu uspon je u prosjeku oko 25 %, malo strmije, pa opet dio ravno. 
kraj prvog mosta informacije koje sve živine ovdje obitavaju
Brzim korakom prilazi nam jedan Nijemac, pita odakle smo, "from Croatia", odgovaramo mi. "Iz Hrvatske!", govori on na hrvatsko-slovenskom i nastavljamo razgovor na toj kombinaciji. Švabo je iz Minhena, bivša žena mu je Slovenka i često je boravio u Hrvatskoj. Nakon nekog vremena mi se zaustavljamo za prvu pauzu a on nastavlja dalje. Vrijeme je za prvo mazanje faktorom protiv sunca, koje je tek nedavno izašlo iza brda. Kremu smo kupili u Globusu u Karakolu jer nismo nosili svoje, ali nije bila dobra ideja kupiti s mirisom voća jer smo uskoro privukli kukce. Planinara ima dosta, iako je kraj sezone, sredinom ljeta ovdje je sigurno napučeno kao na Rivi. Opet smo naletjeli na Švabu koji sad pauzira uz cigaretu, a mi ga prigodno nudimo votkom iz Globusa. Razveselio se i nazdravismo. Ne kloni se poroka, već ih kompenzira sportskim životom: prije par mjeseci odvozio je biciklistički maraton i na cilj došao drugi.
Nastavljamo, a uskoro smo došli do proplanka, puca prekrasan pogled na rijeku, planine i crnogoricu, a na livadama pasu divlji konji. Sad i hladni vjetar brije, a sunce prži, tako da svako malo zavrćem i spuštam rukave košulje, djeca stalno skidaju i odjijevaju jakne, a i neprestano se trackamo kremom da ne izgorimo. Nakon ovog idiličnog mjesta uskoro počinje prvi teški uspon - strma uzbrdica nagiba oko 45% šljunčano-kamenog tla. Naporno je i svako malo imam potrebu stati, dok djeca i V. u svom ritmu nastavljaju dalje. Ubrzo dolazimo do prvog kampa koji se nalazi uz rijeku i drugog mosta na ovoj stazi. Nevjerojatno, ovdje je civilizacija - stari sovjetski kamioni i kombiji koji dovoze ljude i namirnice ili prenamijenjeni u magazin te smo se odlučili počastiti toplim čajem i sokovima za djecu i još nekim sitnicama. Ovdje se nalazi i karta koja detaljno pojašnjava ovaj kružni đir do jezera i dalje, uz razdaljine i prosječno vrijeme dolaska.
Nakon polusatne pauze prelazimo viseći most preko glasne rijeke Karakol i krećemo dalje. Most je pješački i kamioni dalje ne mogu. Početak staze je ugodan, u sjeni crnogorice, tlo je prekriveno borovim iglicama i osjećaj je kao da smo negdje u Dalmaciji ili čak Kaliforniji, a onda počinje uspon kroz jednake vizure i raslinje. Opet je strmo i teško mi je pratiti ćakulu koji djeca ponekad forsiraju. Svako malo pauziramo, i tad mi se javio strah od medvjeda, kao lani u Yosemitiju. Tada su nas prešle dvije disciplinirane djevojke, koje će u mom umu namiriti onog medu koji čeka svoj ručak. Nakon nekog vremena izvukli smo se na proplanak, kad odlučujemo da je vrijeme za još jednu pauzu i obrok, djevojaka nema na vidiku, ili su pojedene ili su već dosta odmakle. Mislim da ne bi bili brži i da smo sami nas dvoje, djeca nisu usporavajuća, već bih rekla da sam ja najslabija karika. Poslije pauze na livadi opet počinje uspon, raslinje se prorijedilo, a prašnjava se zemlja osipa u naletima vjetra. Mislila sam da će mi hrana dati energije za žveltije kretanje, ali ništa. Prolazi nas i Kirgistanac koji s natovarenim konjem ide uzbrdo. Kad smo se uspeli 50-ak metara, raslinja skoro pa više nema, uokolo su stijene među koje se provlačimo. Bacam pogled na proplanak iza nas i ipak sam ponosna koliko smo prošli, pa mi ponos dalje elan da malo žustrije krenem naprijed. V. navigaje po aplikaciji i uskoro bi trebali doći u kamp. Sada slijedi spuštanje među stijenama, a onda opet grozni uspon. Inspiracija je presušila, opet sam jadna i bijesna na prirodu - zašto opet uspon kad smo se sad spustili! Djeca idu ispred nas i lako se penju, pa još jedan spust u dolinu Sirota gdje bi trebao biti naš kamp. Hodamo, hodamo i hodamo a onda smo ugledali jurte! To je to! Napokon smo stigli!
Prolazimo jedan kamp, pa drugi pa treći i napokon oko 15 sati dolazimo do našeg Bulak Say. Svaki se kamp sastoji od nekoliko jurti, na kojima su veliki natpisi s imenom svakog kampa, a počesto i onoga što nude: yurt stay, food, wi-fi! Vičemo "zdravstvujte!" i tada je iz jurte izašla jedna žena. Govorimo joj da imamo rezervaciju, suzdržano nas pozdravlja i kazuje nam koja će jurta biti naš večerašnji smještaj. Ugostila nas je u blagovaonskoj jurti, ponudila čaj, kekse i suho voće. Pitamo je ima li vode, jer smo popili svu vodu koju smo ponijeli. Kaže da nema više vode za prodaju, gotova je sezona i nezgodno im je donositi vodu, objašnjava da postoje tablete za pročišćavanje vode, ali ni njih nema. Hvata nas panika, kako ćemo bez vode???!!! Tu je rijeka, ali nije čista, upravo jedan konj pase, ali i kaka. Na brzinu smišljamo što ćemo i kako ćemo i s gospođom dogovaramo da nam prokuha nekoliko litara vode da imamo za ponijeti. Kako smo mogli biti tako glupi i ne opremiti se tabletama i filterima za vodu?!?! Doduše, Rustam nam je govorio da gore ima vode i piva na prodaju, a da je planinska voda čista s bočnih slijevova gdje konji ne zalaze. Smjestili smo se, sunce je još visoko, presvukli smo oznojenu robu i povješali je po jurti da se osuši, a onda počinjemo žicati ostale planinare imaju li tablete za pročišćavanje vode. Tad su zastali neki Francuzi, jedan stariji gospodin i mlađi momak, prilazimo im na francuskom (Francuzi vole kad im se obraćaš na njihovom jeziku. Ma šta filozofiram, normalno, kao što smo se i mi obradovali kad je Švabo krenuo na hrvatskom) i pitamo za tablete. Nemaju ih, ali sad su prošli jedan kamp koji prodaje vodu, pet minuta odavde. A zatim pitamo ih odakle su krenuli, kako im napreduje i slična pitanja: jutros su krenuli iz Altyn Arašana, prošli su Ala Kul Pass i jezero, danas se planiraju vratiti u Karakol - idu u smjeru suprotnom od nas. Pozdravili smo se, oni su krenuli dalje, a mi do dotičnog kampa u potrazi za vodom. Kako sam se izula iz gojza da mi se stopala odmore, odlučila sam ovu kratku šetnju prohodati u japankama i čarapama. Požalila sam čim smo krenuli! Na jednom šatoru piše natpis "shop" i izloženo je nekoliko boca vode i sokova. Nema nikog pa V. viče ne bi li se netko pojavio. Izašao je najsmješeni Kirgistanac s kojim smo isposlovali 3-4 litre vode (sve što je imao), a zatim nastavili razgovor, prati nogomet pa zna za Hrvatsku, gdje inače živi, koliko ima djece i slično. Kad smo se vratili u naš kamp od gazdarice užicali smo šifru za wifi pa smo se javili obiteljima, ali nismo željeli trošiti baterije pa smo vrlo brzo ugasili mobitele. Na obližnjem potoku malo smo močili noge, sunčali se i odmarali. Otišla sam kod gazdarice u jurtu koja služi kao blagovaonica za goste da se dogovorimo za večeru koja je uključena u cijenu boravka pa smo se zapričale, odjednom mi je postala simpatična. Ne sjećam se njezina imena, ali sjećam se drugih stvari: ona je Almazova žena, vlasnici su ovog kampa, onoga u Altyn Arašanu u kojem nam je sljedeći smještaj, nude usluge jahanja, najma konja i slično. Ona je cijelo ljeto ovdje i ugošćuje planinare, muž redovno konjima doprema hranu i piće, i preko ljeta mlađa su djeca s njom. Preko zime radi kao učiteljica kemije u školi, djeci je već počela škola pa su u nizini, a najstariji sin studira informatiku u Japanu. Pitala sam ju je li ikad išla na jezero - ni ona ni djeca nisu nikad bili, samo muž, dok sa strahopoštovanjem priča o tome. Čini mi se zabrinuta za nas, što smo naumili s djecom gore, ali ne govori ništa, to sama zaključujem. Na kraju mi je rekla da će večera će biti u 18 i izvadila komad mesa iz ledenice.
Na potoku smo dočekali sumrak, zahladilo je, odjevamo se toplije, gazdarica je prekrila krovni otvor na jurti, a mi smo unijeli robu koja se uspjela osušiti na suncu. Došli smo na večeru, do nas sjedi mladi par Francuza s kojima počinjemo uvijek isti razgovor, odakle, koliko dugo, gdje idu dalje... imaju li tablete za pročišćavanje vode, na što smo konačno dobili potvrdan odgovor! Ponijeli su ih dovoljno za sebe i imaju pet komada za nas. Dok večeramo varivo od leće i mesa uz uvijek prisutan crni čaj, razgovaramo s njima - žive u Ženevi zbog posla, a to im savršeno odgovara zbog omiljenog hobija - planinarenja.
Mrkli je mrak iako je oko 19 sati. Jako je hladno i po noći temperatura padne ispod nule. Obavljamo higijenu koliko je to moguće zbog manjka uvjeta i vode, a zatim zatvaramo vrata jurte i odlazimo na spavanje. Ovaj smještaj nam je osigurao i pokrivače i vreće za spavanje, imamo nekoliko pokrivača viška, pa smo se začahurili i legli svi zajedno jedan do drugoga. Djeca su brzo zaspala, a ja nikako. Bilo je prerano i, usprkos današnjem naporu, tijelo nije naviknuto na tako rano lijeganje. Tek nekoliko sati kasnije V. i ja skužimo da mutavi ležimo jedno pokraj drugog, misleći da onaj drugi spava, ali već je bilo kasno i san je zaista došao na oči.
prijelaz preko drugog mosta
pauza na proplanku
sumrak na planini
konjanik
još malo do kampa
Bulak say Yurt kamp i roba koja se suši
gacanje po mrzloj vodi
