Kirgistan i Uzbekistan // 11. dan // Karakol - Jeti-Oguz

U današnjem blogu saznajte kako smo iz Karakola sletjeli na Mars gdje smo vidjeli sedam bikova

Noćna atmosfera bila je mirna i ugodna, pred spavanje jurtu smo zagrijali kaloriferom, pa se pomalo hladila dok smo spavali ispod teških pokrivača. Ova jurta namijenjena je za šest ljudi, dakle imamo dva ležaja viška te smo se poslužili dekama i vunenim jorganima koji su složeni kao madraci u više slojeva na drvenom okviru ležaja. Ipak, cijelu su me noć užasno boljela križa i kukovi zbog jučerašnjeg osmosatnog sjedenja u vlaku pa autu, a bila sam toliko pospana i bunovna da mi nije palo na pamet popiti tabljetku. Pred zoru budi me mujezinov poziv na Sabah namaz, uskoro zatim pivci, a oko 8:30 vlastita budilica. Tko voli komod, ne bih mu preporučila smještaj u jurti, najviše zbog toga što nema zahod, nego se treba prošetati do njega, što uključuje i odijevanje i obuvanje cipela (ista stvar vrijedi i za kampiranje u šatoru). Naša djeca i mi baždareni smo na nekomod pa obavljamo toaletu tek kad smo se obukli. Idemo i na dogovoreni doručak, Rustam nas pozdravlja, tu je opet i babuška - njegova mama. Doručak je serviran u drugoj blagovaonici koja se nalazi do kuhinje koju drže zaključanu ako nisu tu. Prostorija je u drvu, s drvenim stolovima i stolicama, ukrašena fotografijama kirgistanskih planina u ljetnom i zimskom periodu, jurta, konja, planinara, na podu je tradicionalni tepih, šank, a na zidu je ručno nacrtana karta svijeta a na svakoj zemlji zaljepljene su novčanice ili kovanice u pripadajućoj valuti. Stol je namješten za nas četvoro, dok za drugim stolom sjedi onaj par Čeha. Doručak je obilan: svakome po dva jaja utvrdo ili na oko (po želji), kruh, namazi, sir, instant kava ili vrećice crnog čaja koje ćemo sami preliti kipućom vodom iz dvolitrene kineske termosice ukrašene ružama. Pitali smo Rustama što bismo mogli raditi danas, palo nam je na pamet da odemo do mjesta Pristanj Prževaljsk, luku na jezeru Issyk-Kul gdje je i ušće rijeke Karakol. Rustam je zgrožen i govori da ne idemo tamo, nema ništa zanimljivo, tamo je luka i blato. "A Jeti-Oguz?", pitamo. "Da, da, tam krasivo", odgovara on. Onda neka bude Jeti-Oguz [džetioguz]. Vratili smo se u jurtu još malo doći sebi i pripremiti za današnji izlet. U jednoj od jurti smješteni su Rustamovi radnici koji "rade" na novim objektima koji se nalaze na ulaznom dijelu dvorišta, zbog čega sam na početku dobila dojam da je cijeli posjed jedno veliko gradilište. A jedino što vidim da "rade" - sjedenje je u ovoj ugodnoj bašti gledajući videe na mobitelima. 

vrt u smještaju

Pozivamo prijevoz preko Yandexa, vožnja će stajati oko 8 eura, a vozač ulickanog BYD-a odmah traži još jer je cesta do odredišta loša. Dogovorili su se oko cijene V. i on, platit će mu još 150 somova (1,5 eur više). 

Na samom početku puta cesta je dobra, ali ima zastoja zbog radova - pilaju prekrasne drvorede zbog planiranog proširenja. Što se tiče same kvalitete cesta, nisu loše; kriteriji su nam smanjeni u odnosu na zapad i na glavne prometnice u većim gradovima, više podsjećaju na lokalne ceste rubnih kvartova hrvatskih gradova gdje prate puteve među kućama izgrađenih prije nego su uopće bili dio urbanističkih planova. Čekanje kratimo razgovorom s vozačem koji slobodno vrijeme provodi loveći ribu na Issyk-Kulu, pokazuje slike ulova iz kaića, pa slike djece, pa slike djece s ribama.

Jeti-Oguz gradić je koji se nalazi na cesti južno od jezera Issyk-Kul a oko 25 km zapadno od Karakola, ali pri spomenu Jeti-Oguza u turističkom smislu misli se na crvene pješčenjačke stijene koje se nalaze malo južnije samoga od grada prema vrhovima Tanšana. Kad okoliš počne poprimati crvenu boju, uskoro se ukaže raspolovljeno brdo nazvano Razbitoe serdce, što znači Slomljeno srce, a u nastavku još je jedna vizualna atrakcija - kamena formacija Sedam bikova, na kirgistanskom jeziku jeti-oguz.

 

dolazak u Jeti-Oguz kanjon

ugostiteljske jurte

Razbitoe serdce - Slomljeno srce

pogled na Sedam bikova

Nebo se naoblačilo, a taksi nas je ostavio, ovdje gdje nema signala pa nećemo moći pozvati novi, ali tu su jurte, dučanćić, i jedan čovjek koji nudi prijevoz kad se vratimo iz đira. Preko rijeke Jeti-Oguz prelazimo novo izgrađenim betonskim mostom koji još nema ogradu, posvuda je građevinski materijal, kako bismo došli do Sanatorija koji je svoje zlatno doba živio u vrijeme SSSR-a kad se i sam Jurij Gagarin ovdje dekomprimirao, 1991. tu su se susreli Boris Jeljcin i Askar Akaev, tadašnji kirgistanski predsjednik i otad je sanatorij prepušten zubu vremena. Radio je donedavno na što ukazuju recenzije na guglu od prije 6 godina, ali sad je "privremeno zatvoren", vratar nam govori da nije moguće posjetiti i ne zna se kad će i hoće li uopće opet otvoriti. Vratili smo se na drugu stranu rijeke i slijedimo grupu ljudi koja ide uzvodno uz rijeku. V. se tad sjetio da bi mogao isprobati aplikaciju koju su nam preporučili Česi - Mapy.com. Pa onda pratimo utabanu stazu, hodamo uz rijeku, prelazimo mostove, a pokraj nas svako malo prolaze auti uzvodno ili nizvodno, ili konji uzbrdo upregnuti tovarom, a nizvodno često prazni, dok ih vodi samo jedan konjanik. Šetnja je ugodna, oblaci su se razmaknuli a sunce se skrilo iza brda, mi pronalazimo mjesto za odmor i marendu koju smo ponijeli. Planirali smo otići do jednog od vodopada, ali odustajemo od ideje, idemo samo do špilje i natrag. Do bezimene špilje vodi puteljak koji prati glavnu cestu - nema nikakve posebnosti, otvor je otprilike rudarsko okno izdubljeno u crvenoj stijeni, fotogeničan je prizor, i to je to. 

rijeka Jeti-Oguz

bezimena špilja

pogled na Sedam bikova u daljini

Vratili smo se odakle smo i krenuli oko 3 km natrag, kad se vozač stare Lade zaustavio pokraj nas i ponudio nam prijevoz u Karakol. Pristajemo, pod uvjetom da nas pričeka dok još pogledamo one crvene stijene na početku kanjona. 

Odmah smo ostali bez daha (figurativno), jer smo se našli u fascinantnom okruženju crvenih slojeva pješčenjaka. Da ovo nismo posjetili, bilo bi šteta dolaska, bez obzira na ugodnu šetnju uz rijeku.

Kad smo se vratili do auta, vozač je iskoristio priliku i oprao ga od prašine i zemlje vodom iz rijeke. Povratak u Karakol bio je u ritmu neke lude muzike i još luđe vožnje s povremenim zastojima kako bi propustio stada i krda domaćih životinja.

Arizona, Mars ili Kirgistan?

Po povratku u Karakol otišli smo u smještaj provjeriti treba li nam što posebno iz dućana,a onda otišli u Globus opremiti se za naš prvi veliki planinarski pothvat (kao obitelj). Kako sam već prije pisala, Globus je odlično opremljen dućan zapadnjačkim artiklima pa i domaćim: čokolade Snickers, Alpen Gold čokolade, slane grickalice, na samoposlužnom odjelu opremamo se suhim voćem i orašastim plodovima, a najviše me zaintrigirala energetska "pastila" od lososa i grožđica. Zatim smo još otišli na bankomat - jer i na planini treba imati love!, a onda kući spakirati se. 

V. se u toku dana čuo s Almazom, vlasnikom jednog od jurta kampova u Siroti i Altyn Arašanu i rezervirao dvije noći na planini.

S Rustamom smo dogovorili doručak u 7, i taksi u 7.30 koji će nas odvesti do početka staze.

Pakiramo se za planinu u ruksake, a nepotrebnu prtljagu pakiramo u kuferić i jedan od ruksaka koji nam je trenutno suvišan i ostavit ćemo ih kod Rustama u njegovom uredu.

Odlazak na spavanje.

pakiranje u jurti

Još malo slika

život u špilji

astronaut

kopanje krumpira

Kirgistan i Uzbekistan // 10. dan // Biškek - Karakol

Danas putujemo iz Biškeka za Balykčy panoramskim vlakom, a zatim taksijem do Karakola vozeći se sjevernom stranom jezera Issyk-Kul. Kako je prošao današnji dan, koliku smo nadmorsku visinu dosegli i što nam je vlasnik smještaja dao, čitajte u nastavku (navlakuša!)

Noć je prošla mirno i budim se po planu oko 6. Odlazim u zahod, opet proljev, dokle više?! Bude se i ostali, spremamo se i u sedam se odjavljujemo iz ovog ugodnog hotela. I grad se budi, ljudi idu na posao, djeca u školu, na stanici čekaju autobuse i maršrutke, a mi čekamo Yandex koji nas potom desetak minuta vozi do željezničkog kolodvora Biškek 2. Kirgistanske željeznice nisu pretjerano razvijene u odnosu na druge zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, što je i razumljivo s obzirom da veliki dio zemlje čine visoke planine. 

željeznički kolodvor Biškek 2

Linija No.608/609 kojom putujemo djeluje samo u ljetnoj sezoni (od lipnja do kolovoza) i hvatamo jedan od posljednjih vlakova. Imamo sreću, prije tjedan dana odlučeno je da će voziti do 6. rujna zbog povećanih upita. Danas putujemo do Balykčyja, slijepog crijeva (ha! neoperiranog!) ove pruge na obali jezera Issyk-Kul. Na kolodvoru Biškek 2 obavljamo kontrolu prtljage a potom izlazimo na prvi peron gdje tražimo svoj vagon. Pri ulazu u nj službenica gleda karte na mobitelu, pita ima li dijete J. 10 godina, jer je od 10. godine potrebno kupiti kartu za odrasle, što mi nismo napravili, ali ipak nas pušta bez problema. Vagon je prostran, u njemu široke fotelje s jastucima, stolovi između njih, nema štednje kao u europskim ICE vlakovima ili nedajbože u Ryanairu gdje će se uskoro komotno moći voziti samo žrtve amputacije donjih ekstremiteta. Podovi su tapecirani, a prozori ogromni - pravi luksuz. Službenice više puta pregledavaju tko sjedi na kojim sjedalima i nešto zapisuju u svoje teftere. Vlak je krenuo po voznom redu u 7:45 a mi smo uskoro zaspali. Probudila sam se nakon kojih sat vremena kad se već uspinjemo prateći tok rijeke Ču, unaokolo su brda, a uz prugu je brza cesta. Zbog straha i nesigurnosti nisam htjela da unajmimo auto, nismo znali kakve su ceste, a nismo se uopće pripremali za putovanje i saznali te podatke, smještaj i dalje bukiramo dan-dva ranije, općenito vitreni smo. Jedino smo bili sigurni da je sve povoljno i da ćemo moći priuštiti taksije, pa i postojanje ovog vlaka nas je ugodno iznenadilo. Inače, autom bi put od Biškeka do Balykčyja trajao oko 2 i po sata, a ovako traje 4. Vlak se polako penje u brda, i na spomenutoj relaciji udupla nadmorsku visinu Biškeka (800 m) na 1600 m.

rijeka Ču po kojoj se zove i ova oblast

vrhovi Tanšana na polasku iz Biškeka

cesta i rijeka Ču uz prugu

unutrašnjost VIP vlaka

zahod u vlaku koji briše asocijaciju da su vlačni zahodi uvijek zasrani

Stigli smo u Balykčy oko 11:45, kad smo navrat-nanos izletjeli iz vlaka jer se nismo pripremili da uskoro stižemo (koliko blesav moraš bit?), a vlak nastavlja još jednu stanicu do plaže. Taksisti su se okupili oko putnika koji su izašli pa tako i nas, nude prijevoz dalje, V. odabire jednog i dogovara cijenu za vožnju do Karakola 6000 somova (60 eura) - vožnja će trajati još 4 sata. Postoji još jedna opcija prijevoza a to je maršrutka, kombi koji vozi putnike, staje na stanicama i jako je povoljan (350 somova, dakle 3,5 eura) ali prethodna iskustva s takvim prijevozima samo me asociraju na bljuvanje pa nećemo. 

silos u Balykčyju

Ornok, mjesto kroz koje prolazimo usput

cijena goriva

Auto je bijela Honda sa 7 sjedala, potrpali smo se unutra i točno u podne krenuli. Vozač se zove Maksat, nadimak mu je Maks. "Do you speak english?", pita ga V. "No!", odgovara on, smijući se. V. sjedi na suvozačkom sjedalu s lijeve strane, Maks je kupio japanski auto pa mu je volan s desne strane iako se u Kirgistanu vozi "normalno" s desne. Ja sam sjela na sjedalo iza njih, spustio je naslone pa sam uskoro zaspala nakon što sam trgnula draminu jer sam očekivala grbavu cestu i nisam željela riskirati morsku bolest; a djeca su se smjestila na stražnja sjedala, dala sam im mobitel da gledaju crtiće. Provezli smo se kroz Balykčy, čije ime na kirgistanskom znači ribar, dok je za vrijeme SSSR-a nosio ime Rybačje (Ribarevo). Neobično ime koje nikako ne možemo zapamtiti pa stalno krivo izgovaramo ili Balčiki ili Balički dijeli izgovor i značenje s turskom riječi balıkçı.

Grad Balykčy podsjeća na selo, nema visokih zgrada, osim jednog silosa koji je nekoć služio za brašno, pa se ne može zaključiti da grad ima 51 000 stanovnika. Vozač je natočio gorivo i krenusmo. Vozimo se sjevernom stranom jezera Issyk-Kul jer je cesta bolje nego južnom, recimo da je dvotračna, ali nema traka i svako malo se sužava u jednu zbog radova na njoj. Maks je profesionalni vozač, vozi i kamione po potrebi, živi u Balykčyju gdje je i rođen, razveden je i ima troje djece. Ja kunjam, ali slušam njihov razgovor, dosta se dobro sporazumijevaju na ruskom - čak se i zezaju, što nije lako na stranom jeziku. Kad sam se probudila, pridružila sam se razgovoru - o svemu i svačemu. Cesta je ok, samo pravo. (Ovdje se možemo prisjetiti mnogih nesporazuma zbog nejednakog značenja pravo u hrvatskom i drugim slavenskim jezicima. Na ruskom pravo/napravo znači desno, prjama - ravno, naljevo - lijevo).

Dan je vedar i sunčan, s desne strane vidi se plavo jezero a u daljini vrhovi Tanšana. Jezero Issyk-Kul na kirgijskom znači "toplo jezero" zbog toga što se nikad ne smrzava unatoč visokoj nadmorskoj visini i tome što nastaje od slijevanja otapanjem glečera, slano je, i pokriva površinu od više od 6 000 km kvadratnih. Ovo je plodno područje gdje se uzgaja voće i povrće. Maksat zaustavlja auto i uskoro donosi punu vreću marelica koju je kupio od prodavača uz cestu, pere ih onako u kesi pomoću boce vode. Zatim opet staje i kupuje kurut - kuglice stvrdnutog sira koje se jedu kao grickalica. 

u prvom planu Issyk-Kul, u drugom snijegovi Tanšana

radovi na sjevernoj cesti

Stigli smo u Karakol oko 16:25 i u novi smještaj Arista Travel Yurt Camp. S Maksatom smo se srdačno pozdravili, zaželjeli mu sretan put natrag u Balykčy, a njih su dvojica razmijenili brojeve da se čuju ako nam bude trebao prijevoz natrag za Biškek. Ovaj dio Karakola podsjeća na slavonsko selo - cesta s šamcem, a kuće se nalaze iza plota. Ušli smo u dvorište, koje je gradilište, ali nema nikoga, V. ulazi dublje gdje se skriva zelena oaza, zove me da dođem i ja pa ulazimo s prtljagom. Tu je jedna babuška koja nam na šturo, gotovo bez riječi objašnjava gdje je naša jurta, a sve druge informacije smo trebali pecati iz njenih usta. Dvorište je ograđeno plotom, iza kojeg čujemo kokoše i krave, osjetimo vonj domaćih životinja, u njemu se nalazi 5-6 jurti, voćnjak - kruške i šljive, i livada. U jednokatnici nalaze se zajednički toaleti i tuševi, umivaonici za ručno pranje rublja odvojeno od kupaonice, i zajednička blagovaonica u kojem je jedan mali frižider iz sovjetskog razdoblja dostupan za upotrebu. Tu smo vidjeli mladi par pa smo se upoznali s njima. Česi su, došli su u Kirgistan planinariti, a sad su upravo došli s planine, i čekaju vlasnika da im otvori "njihovu" jurtu jer ova babuška nema ključ. U smještaj su došli prije nekoliko dana, prenoćili, a zatim ostavili nepotrebnu prtljagu i išli planinariti. Pitamo ih gdje su dosad bili - sad su se vratili s rute do jezera Ala Kul, gdje im je bilo lijepo i ne previše naporno, prenoćili su dvije noći. V. ih odmah ispituje o toj ruti, jer misli da bismo i mi mogli isto napraviti. Jedna je neobična stvar kod ovih Čeha - toliko su se dobro pripremili, imaju svu planinarsku opremu - od gojzerica, štapova, šatora, do filtera za vodu i suhe hrane koju su nosili iz Češke ovamo! Ova začudnost je, naravno, reakcija na uvriježeno mišljenje na lakoćemost Čeha koji dolaze u Hrvatsku na ljetovanje, pa HGSS i obalna straža imaju znatno više posla, kad zapuše bura a oni na luftiću ili idu na obližnje brdo u japankama... Ipak, ovdje ima mnogo turističkih agencija u kojima se može unajmiti sva oprema pa nije potrebno toliko toga nositi. 

kirgistanska zastava ima simbol krova jurte

naša jurta

Uskoro je došao Rustam, vlasnik smještaja i Arista Travel agencije. Kako je V. bukirao smještaj u jurti za jednu noć s doručkom preko Bookinga, plaća mu punu cijenu u kešu - 48 eura, a onda odmah dogovaramo i drugu noć koju nam naplaćuje samo 23 eura. Rustam dobro govori engleski, ali povremeno ubaci koju rusku riječ, naizmjenično govorimo na oba jezika. Odmah smo ga pitali savjet u vezi hajka koji planiramo i što da radimo sutradan. S obzirom da smo još malo slabi, sutra ćemo otići na manji izlet u okolici Karakola, a prekosutra ići na pravi hajk. Rustam se ponekad šali i nismo sigurni misli li ozbiljno ili ne, što mi malo ide na živce, posebno ako ga pitam nešto ozbiljno vezano za planinarenje. Objašnjava kako mu je ovo zadnjih nekoliko rezervacija, jučer mu je otišla grupa od 17 ljudi kojima je organizirao boravak i turu, umoran je od sezone, pa nam daje kontakt čovika koji drži kamp u mjestu Sirota - prva postaja do jezera Ala Kul. Odlazimo u šetnju Karakolom, ovaj grad stvarno podsjeća na Čačince i možda se zbog toga već osjećamo tako udomaćeno. Šetamo ulicom Toktogula, a onda ulazimo u park Место где Чынгыз и Аделя впервые встретились (Mjesto gdje su se Čyngyz i Adela prvi put sreli) u kojem se nalazi nekoliko spomenika i mali lunapark - ima šetača i djece, zatim hodamo do Pravoslavne crkve Presvetog trojstva koja sad više ne radi, a onda produžujemo do supermarketa Globus. Dućan je odlično opremljen, ima puno kupaca, i mi kupujemo svašta. Obraća mi se lokalac i pita jesmo li Srbi. Govorim da nismo, Hrvati smo, ali da je jezik sličan. Pitam ga kako zna, da je imao kolege iz Srbije pa je malo naučio jezik. Na večeru odlazimo u restoran Kafe Tattuu koji služi juhe, pizze, tjestenine i slično, pa smo se dobro najeli za 1700 somova. Vratili smo se u smještaj, s Rustamom smo dogovorili doručak ujutro u 9, a on nam je dao kalorifer da malo zagrijemo jurtu jer je friško.

Karakol u sumrak

park Mjesto gdje su se Chyngyz i Adela prvi put sreli i spomenik Aryk Myrza

Pravoslavna crkva Presvetog trojstva

stambena zgrada u Karakolu

Još malo fotografija današnjeg dana:

uz prugu

uz prugu rijeka Ču

Kirgistan i Uzbekistan // 9. dan // Biškek

pogled na masiv Tian Shan preko glavnog trga Ala-Too

Oko 9 ujutro probudila me potreba za zahodom, ali barem je noć bila mirna i bez ustajanja. Kako već od jučer uzimam aktivni ugljen, stolica mi je postala crna - srećom u ovoj kupaonici postoji guzni tuš koji s lakoćom ispere moju ulogu hobotnice. Uskoro se budi i J. koji odmah juri u WC povratiti, ali bar nema temperaturu. Zatim se probudila T. i dalje je dobro. Djeci je najveće iznenađenje ravno božićnom jutru bio V. koji se probudio i veli da ga više ništa ne boli. Iako pomalo betežni i slabi, sretni smo što smo opet zajedno. U hotelu nema doručka, što nam i odgovara jer svi još moramo paziti, i imamo hrane od sinoćnjeg šopinga u Asia Mallu. Jedino T. može jesti normalno, J. ništa zbog povraćanja, V. još ne želi jesti, a ja se i dalje držim rižinog stiropora iako mi se gadi njegov vonj. Nakon što smo se svi razbudili i došli k sebi, T. i ja se spremamo i odlazimo u apoteku po još lijekova i u dućan po neke sitnice. Vani je ugodan sunčani dan, nije ni vruće ni hladno. Obilazimo naš blok (ulice su cardo i decumanus), prvo ulicom Beyshenalievom, pa Avenijom Čuj u kojoj se nalazi i medicinski fakultet (dobro smo osigurani čak i ako se netko od nas skljoka na ulici) - svakih par metara nalazi se apoteka, second hand, ali dućan ne možemo naći. Danas je 1. rujna i čini se da je prvi dan škole. Prolazimo ispred jedne na bulevaru Jash Gvardiya, puno je djece, svi su odjeveni u bijele košulje, dok su djevojčice u crnim suknjicama s neobičnim ukrasima na glavama, dječaci su u crnim hlačama. Ispred škole mnogo je roditelja i živo je. Šetamo dalje, preko Aleje Geroyeva-Panfilovtseva koja zelenilom ukrašava ovaj bulevar kilometar na sjever i jug. Super mi je što sad i ja imam internet pa nisam pogubljena i lako nalazim dućan. Idemo u Globus Express u ulici Kijev, supermarket koji radi non-stop. Po povratku u hotel kljukamo se lijekovima da što prije "stanemo na noge".

avenija Čuj

dvorište Hotela Koisha

izležavanje

Hotel Koisha ujedno je i hostel koji ima prekrasan vrt iz kojeg se ide u "nastambe" za one koji spavaju u zajedničkim spavaonicama. U vrtu ima nekoliko šatora za izležavanje, s jedne su strane vrata koja vode u susjedni bar Riad, a s druge strane komunalna kuhinja i stolovi. Vrt je djelomično popločan i ukrašavaju ga prekrasna visoka stabla  - pajasen i hrast čiji žirovi svako malo padaju i glasno udaraju u salonitski krov. Mi smo pod šatorom pa smo zaštićeni. Ovdje uživamo u blagosti babljeg ljeta i zlatnom suncu, svi nešto rade, na ekranima ili uz knjigu. Ipak, ucrvali smo se od izležavanja pa odlučujemo prošetati centrom Biškeka, grad u kojem ipak nećemo ostati onoliko dugo koliko smo mislili sinoć.

A znam li uopće išta o Biškeku i Kirgistanu? Priznajem da sam prvi put čula za ovaj grad kad mi je V. negdje u veljači najavio putovanje. Imam samo najosnovnija saznanja koja mi se nikako ne uklapaju u uvriježeni sklop: ljudi su tamni i kosooki, kao Kinezi (je li ovo rasistički za woke zajednicu?), govore ruski i k tome su muslimani! 

Republika Kirgistan (wiki nudi i romantičan naziv Kirgizija) država je u centralnoj Aziji, graniči s još nekoliko Stanova (Kazak, Tadžik i Uzbek) i Kinom, poznata je po prekrasnoj prirodi - divovskim planinama, ledenjacima, ledeno plavim jezerima i zelenim dolinama. Do 1991. godine činila je dio Sovjetskog Saveza pa se uz kirgistanski jezik govori i ruski, na kojem se sve bolje i bolje sporazumijevamo. Valuta je kirgistanski som (KGS) u vrijednosti prema euru 100 KGS = 0,97 €, novčanice su uglavnom papirnate i ova skoro okrugla razlika u vrijednosti valute olakšava nam preračunavanje u glavi, a postoje kovanice i to u vrijednosti od 3 soma!  

Biškek je glavni grad Kirgistana, nalazi se na sjevernom dijelu zemlje prema granici s Kazahstanom, na visini od 800 m nadmorske visine, na obroncima planinskog masiva Tian Shana (ili Tanšana).Utvrđen je 1825. kao karavanska postaja na Putu svile uz rijeku Čuj, za vrijeme SSSR-a nazvan je Frunze, a po osamostaljenju 1991. vratio je ime Biškek. Grad mi se već jučer svidio, dosta me podsjeća na Zagreb sa svojim zelenim perivojima, socijalističkim spavaonicama, a najviše razinom derutnosti fasada koje su u oba grada dio njihovog šarma (haha nadam se da sam uspješno upakirala ovu polukritiku).

Oko 18 izašli smo u šetnju i idemo odmah na glavnu ulicu grada Aveniju Čuj (Čuj Prospekti): ima dosta ljudi, djeca se vraćaju iz škole, ljudi s posla, odjeveni su moderno ili tradicionalno (hidžab), dosta je popularan "češki" stil - čarape sa šlapama, što J. rado prihvaća, da ne bi morao prati noge prije spavanja. Ulice su čiste, prskalice zalijevaju travnjake, auta su parkirana u koso, od kojih prevladavaju Hyundai, uz raskrižja na štandovima babuške prodaju lokalna (bezalkoholna) pića iz velikih kanistera - maksym, čalap i kvas.

ulica Kijev

Avenija Čuj

isto

isto

spomenik junaku Manasu ispred zgrade Filharmonije

Dolazimo do Filhamornije Toktogul Satylganov i istoimenog trga na čijem se centralnom mjestu između fontana i cvijetnih gredica nalazi spomenik legendarnog nacionalnog junaka Manasa. Puno je ljudi, turista, skejtera na stepenicama tik uz zgradu Filhamonije, uz cestu nalaze se autobusne stanice koje također vrve u ovaj živi sat. Pothodnikom prelazimo Aveniju Manas i nastavljamo šetnju. Slijede kafići, čajhane, pa još jedna zgrada socijalističke gradnje - kino Rossija, odakle prečicom sjećemo i ulazimo u Panfilov Park nazvanom po sovjetskom junaku. U njemu se nalazi zoološki vrt i luna park kojim samo šetamo, iako djeci cure sline na ponuđenu zabavu. Tu je i veliki kotač s kojeg zacjelo puca odličan pogled na grad i planine, ali to nećemo potvrditi ovim dolaskom. Obilazimo spomenik Panfilovu, dalje do spomenika Lenjinu koji se nalazi nasuprot zgrade Vlade Republike Kirgistan. U blizini je i velebna zgrada Državnog povijesnog muzeja, ogoljena je od raslinja, pa do izražaja dolazi karakteristična sovjetska arhitektura, mramor, fontane i još veći nego prije spomenik Aykolu Manasu, istom onom junaku, dok se u daljini vide bijeli vrhovi Tanšana. Prelazimo Čuj Aveniju i sad se nalazimo na glavnom gradskom trgu Ala-Too, na kojem je u tijeku predstava fontana - u ritmu glazbe vodoskoci plešu, ukrašeni raznobojnom rasvjetom i vatrom! Mi smo sjeli na stepenice namijenjene za publiku, a djecu puštamo s lanca da malo potrče, ipak ne skidam pogled s njih iako se ovdje osjećam dosta sigurno. Ovo je bio još jedan ugodan ružičasti sumrak, polako pada noć, a ja sam gladna i već mrzovoljna, žudim za bananom i nekom normalnom hranom jer cijeli dan nismo ništa konkretno jeli. Hvatamo Yandex do istog onog Globusa gdje smo T. i ja bili jutros. Vozači Yandexa uglavnom su razgovorljivi, pitaju odakle smo, poneki su čuli za Hrvatsku zbog sporta. U Globusu smo kupili bananu (za mene!) i nekoliko instant ramen juha i jednu koja nabolje liječi sve boljke - Podravkinu goveđu juhu! 

kinoteatr Rossija

ukras petokraka na jednoj zgradi

luna park u Parku Panfilova

isto

isto

spomenik Lenjinu

Državni povijesni muzej

balbasi - antropomorfne skulpture

Ayakol Manas

trg Ala-Too

isto

isto

U komunalnoj vrtnoj kuhinji hotela skuhali smo ih i pojeli, kad je V. preložio plan za sutradan: hoćemo li ostati još jedan dan u Biškeku (u tom slučaju bi otišli na neki dnevni izlet) ili ćemo na vlak koji vozi do jezera Issyk-Kul i na taj način proći dio puta prema Karakolu. Vlak ima VIP salone i jako je povoljan za naš pojam (2400 KGS = 23 eura za nas sve). Svi četvero govorimo svoje mišljenje, djeca navijaju za luksuzni vlak, a ja sam u dilemi: privlačnije mi je da se NE MORAMO jako rano dizati, a ako sutra idemo, trebamo se sad spakirati, što mi se nikako ne da. Odluka je pala da ipak idemo. U sobi se pakiramo na ho-ruk, (nemamo puno stvari), V. kupuje karte preko interneta i uskoro odlazimo na spavanje, jer je buđenje oko 6.

juhice

Za one kojima nije bilo dosta teksta:

Manas
Balbal